nedjelja, 24.07.2005.

*NIKAD VIŠE*
.....zbogom.....



odlazila bi...vraćala se....odlazila....vraćala se....nikad zbog sebe...uvijek zbog drugih....ovaj put zbog sebe i ovaj put zauvijek....


update:
mnogi me pitaju o čemu se ode radi....o blogu ili nečem drugom....ne znam...najiskreniji odgovor....puno toga je u pitanju, puno toga.....jednim dijelom i blog....ali tu ne odlazim zauvijek, pisat ću kad poželim....kad mi dođe.....dosad sam uvijk osjećala potrebu da stalno moram pisati....više ne...ljeto je, sad se i ja odmaram....sad je i moj mozak na paši.....više ni ja stalno ne razmišljam.....a što se tiče drugih stvari kojih se tiče ovo "NIKAD VIŠE"......o tome ćemo jednom drugom prilikom.....voli vas sve vaša leptirica....
10:00* komentar* print* #* (33)

subota, 23.07.2005.

....ponekad sanjam da tu si kraj mene....

volim te...
nedostaješ mi...
željela bih da mogu sklopiti oči...otići u neki drugi svijet...otići u snove...i tamo zauvijek ostati...borim se protiv svega...borim se protiv svih...nitko ne razumije...nitko...ali oni te nisu upoznali...oni nisu proveli s tobom svo to vrijeme kao ja...nisu...oni ne znaju kakav si ti...oni u tebi vide samo osobu koja ne može oprostiti...ja vidim tebe onakvog kakav jesi...
...neću ih slušati...ne želim ih slušati...ne pomažu...nek me puste na miru...to je moj život...i ako ja želim cijeli život provesti misleći na tebe onda ću ga i provesti...nisam ovo zaslužila...ili jesam? jel mi se sve vraća? je li ovo plaća za sve ono što sam ja napravila? je li??
...pustite me na miru...i sama sebe dovoljno kažnjavam...ne trebate mi još vi soliti pamet...pustite me...naravno, lako je biti pametan kad se radi o nekom drugom...
...bježite od mene...pustite me da se ugušim u vlastitoj nemoći...pustite me da sama preletim ovu bol....
...samo šutite...riječi ne pomažu....jer ne znate što reći...jer govorite krive stvari....budite samo prijatelji....
a prijatelji razumiju....da...prijatelji ne pitaju zašto ja njega toliko volim, prijatelji neće reći da sam glupa jer mi je toliko stalo do njega......prijatelji će me zagrliti i ja ću osjetiti da razumiju....
samo šutite...ne osuđujte...ne kritizirajte....pustite me da budem sama, pustite me da sama sve riješim...

sama....kao i uvijek....
12:53* komentar* print* #* (3)

srijeda, 20.07.2005.

...jedino što mi je proteklih dana zaokupljalo misli je bilo pisanje tog pisma za njega....jučer sam napokon bila gotova...dvanaest velikih stranica....mojih osjećaja i snova...
...istina, umjesto da krenem dalje ja tu cmizdrim za njim...i govorim da treba vremena, a ustvari kaskam za vremenom...vrijeme ide...a ja polako idem za njim...

...ne ide to tako...da se toliko ne osvrćem za onim što je prije bilo, onda bi bilo lakše...onda ne bi toliko zaostajala...onda bi možda već sad sjedila negdje na plaži s osmijehom od uha do uha....a ne ovako....s papirom i olovkom u ruci, pišući njemu pismo...koje on možda ni ne pročita....već ga samo baci u smeće...
...moji osjećaji ne pripadaju smeću...ne pripadaju....mrzim tu njegovu tvrdoglavost....znam da mu je još stalo, znam.... i toliko me muče sve te umišljene slike u njegovoj glavi...

...eto zbog čega ne mogu krenuti dalje...upravo zbog toga...jer je toliko stvari on umislio, i kad bi mu samo mogla reći cijelu istinu, kad bi on htio slušati...onda bi mi bilo lakše....samo da ja olakšam svoju dušu....da mu sve kažem....ako nakon svega toga i dalje ne bude shvaćao...e onda mi neće biti teško okrenit mu leđa.....njemu i uspomenama....ali dok je sve to još uvijek na mojoj duši, ne mogu, proganja me to...
...ja sam takva osoba...uvijek sam bila i želim takva i ostati...ne želim biti bezosjećajno čudovišta koje ništa ne dira....
....istina, možda bi mi tad bilo puno lakše u životu, da me stvari malo manje diraju....ne možda, nego sigurno bi mi bilo lakše....

....ne mogu više pisati....i samu sebe živciram, a mogu misliti kako onda tek vas koji čitate... ispada ko da sve kompliciram...
...dobro je dolje rekao jedan moj dragi prijatelj....trebam oprostiti sama sebi...puno toga trebam sama sebi oprostiti....puno toga....a ostalo će nakon toga samo sjesti na mjesto...

da....ali kako sebi oprostiti?? kako se to radi?? kako??
11:43* komentar* print* #* (17)

utorak, 19.07.2005.

Please forgive me, I know not what I do...
...i can’t stop lovin’ you
Don’t deny me this pain I’m going through...
...if I need ya like I do
Please believe me every word I say is true...


...odem tu i tamo do maksimira, tek da vidim kakvi sad ljudi sjede na «našim» klupama... ovaj put šetam sama, bez tebe u mom životu, ali s tobom u srcu....tu i tamo i suza krene ali ko bi mi zamjerio? izgubila sam ono najvrijednije što sam imala, izgubila sam onog koji me je volio...kao prijateljicu, ali ovakvu kakva jesam, nije me nikad htio mijenjati, niti sam ja njega ikad poželjela mijenjat ili ne daj bože zamijenit...zar da nekom drugom čuvam mjesto na predavanju, zar da nekom drugom dajem svu svoju pažnju? nema šanse, nitko drugi to ne zaslužuje, nitko osim tebe.

samo si ti uvijek bio tu uz mene, samo si me ti uvijek slušao...samo si ti bio pravi prijatelj...i što sam ja napravila? povrijedila sam te...još ni danas nije mi došlo do glave kako se to zapravo dogodilo...samo sam bila iskrena, samo sam ti rekla što me je bolilo...a tvoje ponašanje me zbilja bolilo. samo bi na mene planio kad bi te zagrlila, kad bi te poškakljala, kad bi te uštipnila...na nikog drugog...boljelo je to...ti si se sve više udaljavao od mene, gubila sam te, nisam ti više bila potrebna...

...dalje znaš što se dogodilo,ja sam ti rekla sve, ti si se naljutio, ne pričaš sa mniom, a ja sam izgubila najboljeg prijatelja kojeg sam ikad imala...izgubila sam jedan mali dio sebe, mali a ipak toliko bitan da se sad osjećam potpuno praznom...


...oprosti što još te volim...oprosti što lažem svima da me prolazi...oprosti što lažem sebi da mogu bez tebe....oprosti....
13:47* komentar* print* #* (16)

petak, 15.07.2005.

evo..došao je i taj dan..vratila sam se..u svoj mali grad..među ljude s kojima sam odrasla..među ljude koje znam..

puno se toga događalo proteklih tjedana...i lijepih i ružnih stvari je bilo...pričala bi vam sve...ali neke stvari ću ipak zadržati za sebe...

..bila sam jaka svo ovo vrijeme...nitko nije skužio koliko mi je zapravo teško jer s njim više ne pričam...glumila sam, priznajem, ali morala sam...tako je najbolje...i za mene...i za njega...i za druge...nek svi misle kako sam napokon prešla preko toga...
...možda mi jednog dana oprosti...možda jednom naše prijateljstvo ponovo procvate...a do tad? ja ću živjeti svoj život, on nek živi svoj... ja bez njega, on bez mene...jer je on tako izabrao...

...jedna vesela vijest...upoznala sam nekog...nekog ko mi se svidio...nekog zbog kog sam se zadnji tjedan čak i iskreno smijala...istina, neću ga sad vidjeti mjesec i pol, ali nije bitno...važna je samo ta činjenica da zbog moje svađe s određenim gospodinom svijet nije stao, ni moj život nije stao...i sretna sam što sam to napokon shvatila...drago mi je što je ovaj ušao u moj život i otvorio mi oči...prijatelji smo za sad...čak ni nemam namjeru imati s njim išta više...ali to mi više ništa nije važno...bitno je da ja znam da mogu dalje...i da se moje slomljeno srce dosad svaki put izliječilo do kraja...i ovaj put će...rane će zarasti...tako je priroda odlučila....svaka rana mora zarasti...

...samo treba vremena...da....
23:25* komentar* print* #* (27)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>