...jedino što mi je proteklih dana zaokupljalo misli je bilo pisanje tog pisma za njega....jučer sam napokon bila gotova...dvanaest velikih stranica....mojih osjećaja i snova...
...istina, umjesto da krenem dalje ja tu cmizdrim za njim...i govorim da treba vremena, a ustvari kaskam za vremenom...vrijeme ide...a ja polako idem za njim...
...ne ide to tako...da se toliko ne osvrćem za onim što je prije bilo, onda bi bilo lakše...onda ne bi toliko zaostajala...onda bi možda već sad sjedila negdje na plaži s osmijehom od uha do uha....a ne ovako....s papirom i olovkom u ruci, pišući njemu pismo...koje on možda ni ne pročita....već ga samo baci u smeće...
...moji osjećaji ne pripadaju smeću...ne pripadaju....mrzim tu njegovu tvrdoglavost....znam da mu je još stalo, znam.... i toliko me muče sve te umišljene slike u njegovoj glavi...
...eto zbog čega ne mogu krenuti dalje...upravo zbog toga...jer je toliko stvari on umislio, i kad bi mu samo mogla reći cijelu istinu, kad bi on htio slušati...onda bi mi bilo lakše....samo da ja olakšam svoju dušu....da mu sve kažem....ako nakon svega toga i dalje ne bude shvaćao...e onda mi neće biti teško okrenit mu leđa.....njemu i uspomenama....ali dok je sve to još uvijek na mojoj duši, ne mogu, proganja me to...
...ja sam takva osoba...uvijek sam bila i želim takva i ostati...ne želim biti bezosjećajno čudovišta koje ništa ne dira....
....istina, možda bi mi tad bilo puno lakše u životu, da me stvari malo manje diraju....ne možda, nego sigurno bi mi bilo lakše....
....ne mogu više pisati....i samu sebe živciram, a mogu misliti kako onda tek vas koji čitate... ispada ko da sve kompliciram...
...dobro je dolje rekao jedan moj dragi prijatelj....trebam oprostiti sama sebi...puno toga trebam sama sebi oprostiti....puno toga....a ostalo će nakon toga samo sjesti na mjesto...
da....ali kako sebi oprostiti?? kako se to radi?? kako??
Post je objavljen 20.07.2005. u 11:43 sati.