evo..došao je i taj dan..vratila sam se..u svoj mali grad..među ljude s kojima sam odrasla..među ljude koje znam..
puno se toga događalo proteklih tjedana...i lijepih i ružnih stvari je bilo...pričala bi vam sve...ali neke stvari ću ipak zadržati za sebe...
..bila sam jaka svo ovo vrijeme...nitko nije skužio koliko mi je zapravo teško jer s njim više ne pričam...glumila sam, priznajem, ali morala sam...tako je najbolje...i za mene...i za njega...i za druge...nek svi misle kako sam napokon prešla preko toga...
...možda mi jednog dana oprosti...možda jednom naše prijateljstvo ponovo procvate...a do tad? ja ću živjeti svoj život, on nek živi svoj... ja bez njega, on bez mene...jer je on tako izabrao...
...jedna vesela vijest...upoznala sam nekog...nekog ko mi se svidio...nekog zbog kog sam se zadnji tjedan čak i iskreno smijala...istina, neću ga sad vidjeti mjesec i pol, ali nije bitno...važna je samo ta činjenica da zbog moje svađe s određenim gospodinom svijet nije stao, ni moj život nije stao...i sretna sam što sam to napokon shvatila...drago mi je što je ovaj ušao u moj život i otvorio mi oči...prijatelji smo za sad...čak ni nemam namjeru imati s njim išta više...ali to mi više ništa nije važno...bitno je da ja znam da mogu dalje...i da se moje slomljeno srce dosad svaki put izliječilo do kraja...i ovaj put će...rane će zarasti...tako je priroda odlučila....svaka rana mora zarasti...
...samo treba vremena...da....
Post je objavljen 15.07.2005. u 23:25 sati.