...rasplakala sam mamu...
ja, ne sestra, ne brat....ja....ona koja je uvijek bila everybody's angel....ona koja je uvijek bila dobra, draga, poslušna....najbolja u svemu....uvijek....
sve ove godine...nisam vise mogla...slomila sam se....sasvim...
i sad ona plače...a ja ispadam krivac...rasplakala sam je...kao nitko nikad...
zasto? njima zbog gluposti...jer sam šutjela, jer nisam željela reći sve što mi je na duši....jer sam opet sav teret stavila na svoja leđa....opet svu grižnju u moju dušu....
ne znam što da sad napravim...
nju sam rasplakala....sebe sam uništila....slomila sam se....plačem....ni sad od suza ne vidim što moji prsti tipkaju....što sad da učinim...
...moram otići...ali gdje poći?
kako mogu sama?
mogu otići...ali to bi značilo rušenje svih mojih snova....
ona nikad nije vjerovala u moje snove...za moje želje bi rekla da su nerealne....a moja vjera u sebe i u ispunjenje svih mojih snova joj je bila smiješna...
ne kažem da je ne volim, u tome i je problem. da ja svoju mamu ne volim ne bi sad plakala. ali boli, sve boli.... boli to sto mi ne vjeruje, boli to sto ocekuje od mene previse, boli sto ne moze sa mnom razgovarati o stvarima koje su meni vazne....sve boli....
...slomljena sam....sasvim....a nemam nikog da pokupi sve moje komadiće i opet ih sastavi... ipak sam ja samo jedna usamljena dusa zarobljena u raljama zivota....
...rasplakala sam mamu...
...why does it always rain on me...
|