...prije par dana sam pričala s jednom dragom prijateljicom...o njemu...o mojim snovima...dosta me to potaklo na razmišljanje...
moji snovi? pripada li on njima? i što više razmišljam o tome čini mi se da je moje srce sve dalje od njegovog... ja imam tu užasnu manu da uvijek sebe za sve krivim... ali jesam li ja išta ode kriva? zar se iskrenost kažnjava mržnjom?
sve što sam od njega ikad tražila je da bude iskren, i takva sam ja bila prema njemu... sad nakon svega čini mi se da iskrenost nikad nisam ni dobila od njega... jer da jesam, zar bi sve ovo ispalo ovako kako je ispalo?
još uvijek naša slika stoji pored mog kreveta....njegove razglednice na zidu pored mog jastuka...a ruža iznad mog kreveta... ali ništa više nije isto... napokon sam shvatila...da nikad, ama baš nikad, nećemo biti išta više od poznanika... i to ne zato jer ti nećeš, nego zato što JA neću... osoba koja mi je tako lako rekla «zbogom» ne zaslužuje niti da je pogledam, a ne da se ovoliko mučim zbog nje, ko što sam se ja mučila zbog tebe...
i jučer sam opet plakala....slušala sam Hladno pivo....i sjećala sam se kako si mi za rođendan pjevao Dobri prijatelji.... sad mi je u glavi samo jedan dio:
«kako ćemo samo ostati nešto što nikada nismo bili...» istina, nikad nismo bili zapravo prijatelji, kako sad mogu očekivati da ćemo opet biti.... bili smo nerazdvojni... istina... ali jesi li ikad bio iskren prema meni? nisi ni prema sebi, a kamoli prema meni...
nikad ništa neće biti kako je bilo...napokon i ja shvaćam... i jedina dobra stvar sad nakon svega je da sam pametnija i da istu grešku ponoviti neću...
možda te još volim... možda će još dugo vremena cijelo moje srce tebi pripadati... ali to i nije tako bitno... bitno je da ja sad znam... sad je lakše... nisi zaslužio da sam tužna zbog tebe... nisi... nitko nije...