Francesca

Evo jučer sam bila na kavi sa mojoj dugogodišnjom frendicom.

Naime, kak ja već dosta dugo radim a svako malo volim promjeniti firmu u nadi za boljim, tak fino iz svake firme potegnem i neku frendicu.
To naravno nakon nekog vremena zamre jer to i nisu baš neka full prijateljstva, ili predaleko stanujemo ili ono - život, muž, djeca... bla bla bla...
No ovu frendicu sam potegla još iz prve firme.
I skroz smo si dobre iako smo full full različite osobe. Doduše, s godinama je moj utjecaj malo prešo na nju pa je postala malo pičkastija po meni (čitaj šminkerica) a ja sam pod njenim utjecajem otkrila neke nove svjetove u muzici, knjigama i sličnom. Baš ono prava trampa.
Mislim šta da vam kažem, ona mi je jedina od frendova (osim frendice koja mi je bila kuma) bila na vjenčanju. Ostali nisu bili zaslužili da ih pozovem. Šalim se. Radila sam small wedding. Ne kužim zakaj se ljudi maltretiraju sa svadbama za 200 ljudi. Pa ne stigneš ni porazgovarat sa svima. Nisam ni ja stigla sa svojih 20... hehheheh... Uglavnom, meni big weddings - sucks. Ne volim ni ići na svadbe. Mrzim one seljačke muzike koje se tam sviraju. Najbolja svadba na kojoj sam bila je od moje sestrične. Ona je fino dečkima dala popis pjesama - stranih naravno - i to su svirali. Nema sijem žito raste grahorica, ja se konja bojim i slične gluposti. No dobro, čak i to poslušam sa ironičnim osmjehom, ali kad su mi za zadnjoj svadbi počeli prašit thompsona, kad su se zastave uhvatile, kad su se čaše počele lupat o pod... jebate led... a u globusu... kao teška elita... fuj fuj fuj...

No dobro, odvela me misao.
I tak smo si mi jučer odtračale teme sve od postanka svijeta do današnjih dana.
Ona je bila nedavno s curama iz prve firme na kavi. Sasvim je slučajno na njih naletila. Uglavnom, takm je sve isto kak je i bilo prije 10 godina. Ne nije isto - lažem. Dobili su još jedan kompjuter i na njemu imaju internet. Wooooowwww... Valjda one jedine imaju internet u firmi od 3000 ljudi. Ma socijala teška.
A tam smo imale nekog šefa seljačinu. Taj je valjda jedva završio srednju školu i to neku drvnu i onda je tam postal šef za vrijeme komunjara.


E ljudi moji - kad smo mi dobile prvi kompjuter. Mi smo njih farbale kak smo stigle.
Čuli su oni da se na tom kompjuteru (1994) svašta može i onda su počeli zanovijetat: ja bi ovo, ja bi ono... a nama se nije dalo zajebavat pa smo samo mudro i zabrinut odmahivale glavama: je, ali to vam mi nemremo. Hahahhaha… a seljačine su pušile foru.
Najjača fora je bila kad bi šefu trebalo nekaj isprintat. On bi reko: ISTUČITE MI TO. Nije čovjek mogao zapamtit riječ isprintajte mi to. Mi smo padale od smijeha.

Eh da, bila su to dobra stara vremena igranja pinballa i tetrisa po 8 sati. I još te plate.

A najjači su bili gableci. To se od jutra vijećalo kaj bumo jeli. I uvijek je bilo čoporativno i pol dana se pričalo o gablecu, a ostalih pol – kak je bil dobar gablec. I tak svaki dan. Blažena državna firma. Jedino kaj sam se naučila tamo je – tipkanje na slijepo. To je vještina kojom i dan danas očaravam svoje kolege u svakoj firmi gdje dođem. A i šefove. Rijetko tko tako brzo tipka ko ja.

E dosta je sjećanja na bivše firme – idem se posvetiti ovoj sadašnjoj.

Have a nice day.

Nemrem vjerovat...
Jutros fino napišem post i sad ga nema. Nestao. Propao u zemlju.
A baš sam fino napisala.
Nije da se sad baš nešto sjećam što sam pisala ali nema ni veze.
Važno je da sam ja sebi olakšala dan s tim postom kojeg sad nema.

Bum napisala drugi.

Ne bum sad jer čekam dišu da se vrati u ured pa da vidim jel mogu ići doma ili moram još mrdat po kompu pa je ovo sad izvanredna situacija.

Bum ujutro.

Magla se upravo spustila...

Čudan je to bio san.
Bila sam na moru. Ali onaj fuj Tsunami je osim što je uništio atole Indonezije uništio i moje more.
Na mojoj omiljenoj plaži pojavile su se sedimentne bijele stijene kao u Tuskoj, i neka spilja u kojoj je bilo leda i stalno je curila mrzla voda.
Divlja plaže se pretvorila u raj na zemlji sa predivnom uvalom sa palmama, okruženom prekrasnim pješčanim plažama sa palmama.
Imali smo pravi brod umjesto ove kade koju sad imamo ali mi tata nije dao da ga vozim. Parkirao ga je na Cetini umjesto na našoj bovi.

Uglavnom cijela zbrka od sna.

Tipično za mene je:
- nakon nove godine počinjem sanjati more
- tamo negdje od 01.03. počnem sa nekih prastarih cd-a skidati slike svoga mora i stavljati ih na wallpapere
- od 01.05. sam u ozbiljnoj krizi, toliko ozbiljnoj da počinjem razmišljati o bolovanju (jedino me uvijek muči kako ću objasniti boju koju ću dobiti na moru?)
- od 01.06. se tresem kao drogeraš u krizi i spajam vikende i zamišljene praznike i već sam luda jer sam godinama navikla da krajem 6 mj idem na more a prošle godine nisam bila, a neću ni ove

Moram naći neki način odvikavanja.
Probat ću sa malim vikend dozama.

A sve zbog Tsunamija...

Volim ovako rano, prije svih doći u ured i u miru prvo malo problogati :) a onda se psihički pripremiti za novi radni dan. Ovaj posao me sve više iscrpljuje. Mislim da su me ipak godine počele stiskati. Možda je zaista vrijeme da odem na porodiljni kao što su mi svi moji prijatelji i zaželjeli u ovoj godini :) . Ma uglavnom nije kriv posao nego sam ja kriva jer uvijek sve moram ja i ako ja ne napravim onda nije dobro. Isuse kakva bi ja bitch šefica bila. I bolje da sam samo šljaker. Hehehehhe...

Volim se ujutro probuditi i vidjeti da imam još onih čarobnih 5 minuta. I onda se uvučem pod poplun i pokrijem po glavi i još malo odplovim u snove.

Volim kad mi moje čupavo zlato legne na trbuh i kad prede jer je čula da sam se probudila.

Volim svoje lijepe šarene šalice pune mirisnog čaja sa medom.

Volim kad mi Norah prošapće: come away with me...

Volim svoje stare cipelice koje izgledaju kao prave balerinke sa svim onim žnoricama.

Volim kad me jedan moj prijatelj nazove i kaže da je 5 minuta od moje firme i da li imam vremena za jednu kavu.

Volim i nju, makar me ponekad gnjavi. Ali nakon onog hladnog perioda ponovno smo si vrlo dobre. Ona ima samo mene i ja imam samo nju. Sve ostalo su fraze prijateljstva.

Volim more. To sam možda trebala napisati na prvo mjesto. Kažu da krv nije voda. Pa ja mogu reći da i nije. Nisam se rodila na moru, nisam nikada čak ni živjela na moru. Ali onaj osjećaj kada dođem već do Splita. Pa onaj divan osjećaj kada mu se sasvim približim putujući još prema jugu. Ona cesta uz samo more. Miris borova i cvrčanje cvrčaka. Mali kristalni valovi koji se valjuškaju po žalu. Miris. Pa najljepša plaža na svijetu. Mala, između stijena, natkrivena tamarisima. Samo moja. Samo moj miris. I prvo kupanje u godini. Osjećaj strujanja vode na licu kad zaronim prvi puta. Najrađe ne bih nikada izronila. Ne čuje se buka djece ni brodica. Samo mir i taj blaženi miris koji me cijelu prožme. Najviše volim doći u Zagreb sa kosom neispranom od mora. Onda me taj miris prožima još nekoliko dana. Onda živim još nekoliko dana.

mmmmmmmm... kako je mekana i mirišljava...
Znam da oni koji ne vole ta mala čupava stvorenja ne razumiju o čemu govorim, ali oni koji vole, oni koji s njima dijele i krevet i stol - razumiju.
Nema ljepšeg osjećaja nego kada dođem s posla sva nervozna i živčana i kad me ta dva oka boje žada željno pogledaju i kad mi taj čupasti dlakavi repek omota oko nogu. Uzmem ju na rame i onda se rasprede ko luda i razmjauče kao da mi hoće reći - pa gdje si tako dugo, sama sam cijeli dan.
Prošli tjedan sam bila po cijele dane doma i svako malo je dolazila k meni i kao u nevjerici me gledala - doma si? Nikud ne ideš?
Ja sam obično ležala na trosjedu a ona na svojoj dekici na fotelji. Jednu rundu si odspava a onda se probudi, pogleda me, dođe do mene, skoči mi na trbuh, malo me protrlja šapama, odprede, zamjauče i vrati se spavati. I tako cijeli dan.

Danas sam na t-portalu čitala neke novogodišnje odluke i među pametnijima je bilo da udomite neku životinjicu. Pa to je svima koji su usamljeni i moja preporuka.
Ljubimci bezgranično vole, nisu zahtjevni, malo koštaju - a daju tako puno i to bezuvjetno.

Prrrrrprpppprprprrrrrrrrrpprrrr....... Mjau....

Bila je neki dan emisija na TV o željama.
Zaključak je da mi ljudi ustvari ne znamo željeti. Krivo si vizualiziramo želje.
Mi si vizualiziramo probleme koje imamo a ne želje.
Npr. želim imati više novaca i uvijek mi se na spomen love u glavi stvori slika neplaćenih računa i rata kredita. Ustvari bih si trebala u glavi stvoriti sliku neke lude plaže (ne baš u indoneziji naravno) i neke lude jahte ili jednostavno hrpeeeeeeeee cashaaaaaaaa...
Baš ludo. Imat ću to na umu drugi put kad ću željeti.
Ustvari sam se zeznula. Trebala sam si to poželjeti sinoć kad za zaželjela želju za novu godinu.
A što si jesam zaželjela? Uvijek si zaželim samo da budem sretna.
To mi onda uključi sve ostale želje:
- ako budem imala love - bit ću sretna
- ako budem zdrava - bit ću sretna
- ako bude sve ok na poslu - bit ću sretna
- ako bude sve u redu u ljubavi - bit ću sretna.

Tako sam i svim svojim prijateljima i dragim ljudima isto zaželjela samo da budu sretni. Iskreno i od srca.
I baš sam si dala truda istipkati svakome osobno od njih posebnu poruku i onda me malo naljutilo kad sam od nekih dobila one glupe generičke poruke.
A što ćeš - trud se danas tako malo cijeni.

Redoslijed ljudi je kao bio nasumičan ali kad malo iskrenije promislim i nije.
Uostalom tko ga zna osim mene.
No dobro, imala sam malu grižnju savjest što nisam odmah iza ponoći nazvala mamu i tatu ali izvukla sam se na prebukirane telefonske linije.

A sam provod za novu godinu je bio ludnica. Ali prava ludnica. Vratio me u period ranog puberteta.
Dogovor je bio sa mojim šogijem i njegovom curom da će doći do nas.
Mi smo podrazumjevali da neće doći prije 23 h ali oni očito jesu.
I kako smo se mi zadržali kod mojih na večeri malo dulje nego smo planirali (ponjelo nas pucanje petardama) oni su se naljutili i sva sam se poveselila da neće ni doći.
Ipak u 23,30 h eto njih. Gladni. Ja nemam niš za jesti osim kolača i toast sendviča. Pa su jeli toast sendviče.
I stigla ponoć. S mog prozora nismo mogli vidjeti vatromet pa smo išli na tavan i od tamo gledali vatromet, i onda smo i tam otvorili šampanjac u hollywoodskom stilu. Jedino nam je interijem malo bauštelski na slikama. He hehehehe...
Onda je se desio mali fight između mene i dragog jer sam ga zalila šampanjcem pa sam ga pustila malo da obigrava oko mene.

E onda - šport i glazba!
Prvo smo igrali Kolo sreće. Bljak!
Onda smo prešli na pantomimu - tema: filmovi. I to je potrajalo do 6 ujutro.
Ženske su pobijedile muške - naravno. Kako bi drugačije i bilo.
I eto - nova godina došla kao i uvijek.
U ponedjeljak već radim i nemam nikakav praznični filing u glavi. Bljak.

U NOVOJ GODINI VAM SVIMA ŽELIM DA BUDETE SRETNI!