Evo jučer sam bila na kavi sa mojoj dugogodišnjom frendicom.
Naime, kak ja već dosta dugo radim a svako malo volim promjeniti firmu u nadi za boljim, tak fino iz svake firme potegnem i neku frendicu.
To naravno nakon nekog vremena zamre jer to i nisu baš neka full prijateljstva, ili predaleko stanujemo ili ono - život, muž, djeca... bla bla bla...
No ovu frendicu sam potegla još iz prve firme.
I skroz smo si dobre iako smo full full različite osobe. Doduše, s godinama je moj utjecaj malo prešo na nju pa je postala malo pičkastija po meni (čitaj šminkerica) a ja sam pod njenim utjecajem otkrila neke nove svjetove u muzici, knjigama i sličnom. Baš ono prava trampa.
Mislim šta da vam kažem, ona mi je jedina od frendova (osim frendice koja mi je bila kuma) bila na vjenčanju. Ostali nisu bili zaslužili da ih pozovem. Šalim se. Radila sam small wedding. Ne kužim zakaj se ljudi maltretiraju sa svadbama za 200 ljudi. Pa ne stigneš ni porazgovarat sa svima. Nisam ni ja stigla sa svojih 20... hehheheh... Uglavnom, meni big weddings - sucks. Ne volim ni ići na svadbe. Mrzim one seljačke muzike koje se tam sviraju. Najbolja svadba na kojoj sam bila je od moje sestrične. Ona je fino dečkima dala popis pjesama - stranih naravno - i to su svirali. Nema sijem žito raste grahorica, ja se konja bojim i slične gluposti. No dobro, čak i to poslušam sa ironičnim osmjehom, ali kad su mi za zadnjoj svadbi počeli prašit thompsona, kad su se zastave uhvatile, kad su se čaše počele lupat o pod... jebate led... a u globusu... kao teška elita... fuj fuj fuj...
No dobro, odvela me misao.
I tak smo si mi jučer odtračale teme sve od postanka svijeta do današnjih dana.
Ona je bila nedavno s curama iz prve firme na kavi. Sasvim je slučajno na njih naletila. Uglavnom, takm je sve isto kak je i bilo prije 10 godina. Ne nije isto - lažem. Dobili su još jedan kompjuter i na njemu imaju internet. Wooooowwww... Valjda one jedine imaju internet u firmi od 3000 ljudi. Ma socijala teška.
A tam smo imale nekog šefa seljačinu. Taj je valjda jedva završio srednju školu i to neku drvnu i onda je tam postal šef za vrijeme komunjara.
E ljudi moji - kad smo mi dobile prvi kompjuter. Mi smo njih farbale kak smo stigle.
Čuli su oni da se na tom kompjuteru (1994) svašta može i onda su počeli zanovijetat: ja bi ovo, ja bi ono... a nama se nije dalo zajebavat pa smo samo mudro i zabrinut odmahivale glavama: je, ali to vam mi nemremo. Hahahhaha… a seljačine su pušile foru.
Najjača fora je bila kad bi šefu trebalo nekaj isprintat. On bi reko: ISTUČITE MI TO. Nije čovjek mogao zapamtit riječ isprintajte mi to. Mi smo padale od smijeha.
Eh da, bila su to dobra stara vremena igranja pinballa i tetrisa po 8 sati. I još te plate.
A najjači su bili gableci. To se od jutra vijećalo kaj bumo jeli. I uvijek je bilo čoporativno i pol dana se pričalo o gablecu, a ostalih pol – kak je bil dobar gablec. I tak svaki dan. Blažena državna firma. Jedino kaj sam se naučila tamo je – tipkanje na slijepo. To je vještina kojom i dan danas očaravam svoje kolege u svakoj firmi gdje dođem. A i šefove. Rijetko tko tako brzo tipka ko ja.
E dosta je sjećanja na bivše firme – idem se posvetiti ovoj sadašnjoj.
Have a nice day.
Post je objavljen 13.01.2005. u 06:51 sati.