četvrtak, 31.07.2008.
Drvo tvojega križa
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život - i tvoj i moj. Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti. Zanosi, samoće, ljubav. Patnja i umor. Trud svakidašnji. Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek. Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima. Blizina. Život - i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan. Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore, uzalud se vraćaju pučini sunca. Bez njega - na što će se razapeti jedra ljudske duše? Bez njega - kako da čovjek dopre do čovjeka? Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih koji se u njega zagledaju. Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik. U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca. Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih. I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim, a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.
Stjepan Lice
- 13:11 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 27.07.2008.
Moj Bog
Moj Bog je bliz, on živi uz čovjeka i svu njegovu ljudskost dijeli s njime. Ne nameće se i ne uskraćuje nikada. Jer njega se sve tiče. Njegova prisutnost u svemu se zrcali, iz svega diše.
Moj Bog je skroman, ali se ne zadovoljava bilo čime. On od svakoga čovjeka iščekuje njegov jasan životni odgovor - njegovo »da« ili »ne«. I ne požuruje ga u tome. Čitav život je vrijeme koje mu je darovao da se odluči. Čitav život otkriva mu pravi odgovor.
Moj Bog pati. Pati dok čovjek čovjeku, dok njegovo ljubljeno dijete njegovu ljubljenom djetetu zadaje silne boli. I nema nijedne rane koju njegovo biće nije iskusilo.
Moj Bog nije sitničav i ne spominje se svakoga čovjekova posrtanja, premda nijedno ne izmiče njegovoj pozornosti. Ali uočava svaki i najneznatniji znak dobrote, i najbljeđu dobru misao, najtišu dobru riječ i najskriveniji čin dobrote.
Moj Bog voli raznolikost i nikada se ne ponavlja. U njegovim očima svatkojejedinstven. U svaki čin utisnut je biljeg osobnosti. On svakoga osobno i s ljubavlju susreće. Razlikuje i kap od kapi, i svakoj se raduje, i raduje se što sve zajedno umiju biti more i prelijevati se preko njegova srca.
Moj Bog često ostane zapanjen dok promatra kako čovjek, nerijetko i ne znajući, nanosi patnju drugom biću, i ostane zadivljen dok gleda koliko čovjek može podnijeti, koliko plemenitosti iskazati.
Moj Bog je vedar. Njegovo je lice vazda ozareno i obasjava sav čovjekov život. Ni u tmurnim danima ni u natmurenim srcima njegova vedrina ne blijedi već svakome strpljivo pripravlja novi dan, u svakome neumorno budi novoga čovjeka.
Moj Bog je pun sućuti i trudi se da čovjeka ne optereti preko mjere njegovih snaga. A kada život čovjeka lomi, on potresen korača uz njega i ništa ga od njega ne može odijeliti. Ni po čemu se od njega ne umije razlikovati.
Moj Bog vjeruje da čovjek može iskusiti sreću i u zahtjevnostima života, i unatoč silnim nepravdama, i u najbremenitijim odgovornostima, i da može radostan i s mirom i u smrt poći.
Premda ga naizgled ne dotičem, živim, koračam, o njega oslonjen. I ma kojim putovima išao, uvijek koračam njegovim dlanom. Slutim: njegovo srce neće se smiriti sve dok i sam ne postanem dio njegova dlana.
Stjepan Lice
- 15:31 -
subota, 19.07.2008.
Kava?
Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h na
dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave.
Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i drzao
neke predmete iza sebe. Kada je sat poceo, bez rijeci je podigao veliku,
praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jest.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu.
Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedu
loptica. Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna. Opet su odgovorili da jest.
Sljedeca kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga
je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli.
Pitao je jos jednom je li tegla puna. Studenti su skruseno odgovorili da
jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije salice pune kave i sipao ih
u teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.
Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hocu da shvatite da
ova tegla predstavlja vas zivot. Teniske loptice su vazne stvari u vasem
zivotu: vasa obitelj, vasa djeca, vase zdravlje, vasa vjera i stvari
kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamencici su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamencice i teniske
loptice. Isto vazi u zivotu. Ako potrosite sve svoje vrijeme i energiju na male
stvari, nikada necete imati mjesta za one vazne stvari.
Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu.
Igrajte se sa djecom.
Nadjite vremena za odlazak lijecniku.
Izvedite partnera na veceru.
Ponasajte se ponovo kao da vam je 18.
Uvijek ce biti vremena da se ocisti kuca i naprave popravci.
Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista
vazne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'
Jedna od studentica je podigla ruku i upitala sto je predstavljala
kava.
Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam
pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvijek ima
prostora za salicu kave sa prijateljem.'
Nasla san ovu pismu, dugo je nisam cula...i nekako je bas mogu stavit u danasnje ozracje...neko cudno i cak sjetno...Dnevnik ne daje bas neke svijetle prognoze...Broj zrtava na cestama iz sata u sat raste, i procitala sam jedan dobar komentar danas: "cini se kao da rat i nije zavrsio"..zamislite, toliko je strasno...
Zato ova pisma ide za "moju dusu (u biti srce moje)" koje mi strasno fali...Ali i za sve one koji se osjecaju ovako - cudno.
Bog neka vas cuva i blagoslovi!
- 21:39 -
subota, 12.07.2008.
Rijeka i pustinja
Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.
"To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.
Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar.
Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom."
Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru."
No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.
Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: «Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.»
- 14:39 -
utorak, 08.07.2008.
Dok je tebe
Danas prolazi najtuznija godina u mom zivotu...I u zivotima svih nas - Mikelinih prijatelja. 08.07. je dan koji cemo svi pamtiti, dan kad je nasa Mikela poginula, mozda bolje reci, otisla s ovog svita nasem Gospodinu...I u svemu tome, jedino je to ono sto nas tjesi, jer nema tih rici kojima se moze opisati koliko nam svima fali i koliko boli ta praznina otkad je nema. Ne znam, ne mogu napisati nista pametno...u biti, bas sam bez teksta...Skroz nesvjesna godine koja je ponekad proletila ka neki san, a ponekad bila tako spora, ka godine...
Ipak, moram jos jednom zahvalit Bogu, prvo sto sam poznavala nju, a drugo sto imam vas - prekrasne ljudi, koji su bili tu svaki dan u ovoj najtuznijoj godini...Drago mi je i svaki put me nasmije kad se sitim tolikih zajednickih trenutaka, smiha, ma svega...toliko je uspomena...
Zelim da ustrajete u ljubavi kakvu ste pruzali dosad, i svima vama, njezinim roditeljima, obitelji i prijateljima, zelim da Bog da snagu i utjehu...Molite ljudi, za nju, Silvija i Luciju, te za Juru - mislim da su mu potrebne nase molitve...
Mikela moja, pocivala u miru!
Drzite se svi!
SKRIVENA BOL
Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
D. Cesaric
Parni valjak - Dok je tebe
To nam je bila Hit Song, jedna od 3 koje smo znale na gitari svirati....Boze...
- 12:14 -
nedjelja, 06.07.2008.
Tri stabla
Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će vidjeti ljepotu." Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti".
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će ga tesar napraviti u kovčeg za blago. Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod. Kada drvosječa dođe do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: "ne trebam ništa posebno od svog stabla pa ću uzeti ovo. I on posiječe stablo. Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije ono što je on molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.
Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove
Jednog dana, čovjek i žena dođu do staje. Ona se porodi i staviše dijete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. Čovjek je želio da je mogao napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle će morati zadovoljiti. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena. Godinama kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on se ustade, reče "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu. Konačno netko dođe i uzme i treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta, čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.
Poruka ove priče:
Kada stvari ne idu na vašu ruku, uvijek znajte da Gospodin Bog ima plan za vas. Ako mu vjerujete, on će vam dati velike darove. Svako stablo dobilo je što je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo. Mi uvijek ne znamo što Gospodin Bog planira za nas. Znamo da njegovi putovi (načini) nisu naši putovi (načini), ali njegovi putovi (načini) su uvijek najbolji.
- 14:57 -
četvrtak, 03.07.2008.
Svaka minuta je specijalna
Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi.Izvadi jedan zamotuljak u rižinom papiru i reče: “Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno.”
Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku.Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikad upotrijebila . Čuvala je to za neku “specijalnu priliku”…
“Dobro...ja mislim da je sada prigodna prilika za to".Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati - na pogrebu.
Njegova žena je umrla…
Okrene se prema meni i reče:"Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan".
Još uvijek mislim na njegove riječi...one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu.
Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu.Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja.
Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam svoje kristalne čaše svaki dan. Obučem svoj novi sako kad idem u supermarket, ako mi je želja.
Ja ne čuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana“su nestale iz mog rječnika.
Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra…
Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima.
Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neučinjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta me što sam prestao sretati svoje dobre prijatelje koje sam "jednog dana" htio kontaktirati.
Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao svojim roditeljima, svojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim.
Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smijehom ili radošću.
I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan...
Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalna.
- 12:29 -