...kako su nam ovo bili lipi dani...
ponedjeljak, 30.06.2008.
Nova snaga u čovjeku
Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.
Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.
T.Ivančić
SUPUTNIK
Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.
I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.
Cesaric
Sad u trazenju neke pismice, nasla sam ovu SUPUTNIK i ucinila mi se bas prigodna za nas bložić...Mislim da cesto u nasim zivotima "magla" skriva naseg suputnika -Gospodina i nismo ni svjesni da je On cilo vrime s nama. Nasi grijesi, tuge i sve ostale zivotne okolnosti, magla su koja nas zasljepljuje. I umjesto da je predamo Gospodinu, mi se gubimo u njoj. A u biti I blizu tebe možda neko ide baš istim putem....
Razmislite malo!!!!
Pozdrav lipi moji!!!
D
- 13:22 -
četvrtak, 26.06.2008.
Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana, i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem. (Sv. Augustin)
Lipi moji...evo dugo me nije bilo, ali da znate da svejedno mislim na vas i sad kad imam 5 min slobodno, nasla sam neke misli koje mi se svidaju...
Inace, ako vas bas zanima, nema nista novo, ni kod mene, ni ovako opcenito u svitu. Ako bude ista, ja vam javim....Evo Rene mi pravi drustvo, ma Rene je zakon!!!!
Aj iden s njom malo cakulati, pozzzz i BVB!
Puno vas voli vasa Debela!!!
Kako je čovjek jak kad je pomoć potrebna drugima,
a kako je zapravo slab kad je pomoć potrebna njemu samome.
Bogatstvo je u idejama, a ne u stvarima.
Smrt je najveći štos moga života - zato je ostavljam za kraj.
Ljubav bi uvijek trebala dolaziti spontano. Ona dođe i prođe, a mi nismo ni svjesni gdje smo i što bismo trebali mijenjati kako bismo je zauvijek zadržali.
Možeš imati ogromno bogatstvo, čak i zlatne planine - ali, ako nisi zadovoljan, neće biti mira u tvom srcu.
Dok živiš, dolikuje ti da se nadaš.
U tišini noći često bih poželjela samo nekoliko riječi ljubavi od jednog čovjeka, a ne pljesak tisuće ljudi.(J. Garland)
Bolje bit će da zaboraviš i smiješiš se nego da se sjećaš i tuguješ
Nikad se mržnja ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.(Buddha)
Jedni druge ne možemo zadržati. Susreti su samo svijetli trenuci. Zagrljaji na pozdrav ujedno su i oproštaji. Uvijek smo na proputovanju. Jedna od naših riječi bit će posljednja riječ, jedan od poljubaca zadnji
Um se obogaćuje onim što prima, a srce onim što dariva!
Život je poput luka: skidaš jednu ljusku za drugom i katkad moraš plakati .
Iskrena je bol onoga, koji krišom plače.
Što je ljubav to zna samo onaj čije je srce prožeto poezijom čekanja.
Čovjek živi da bi bio sretan, umjesto da bude sretan što živi. I zato svoj život živi, svijetu se ne divi. Jer svijet će uvijek samo biti ono što ti ne smiješ postati.
- 11:57 -
četvrtak, 12.06.2008.
SVETI ANTE PADOVANSKI
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a naslov Padovanski jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci.
Njegovi roditelji Martin i Marija, bili su plemićkog koljena.
Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve, što su njegovi roditelji kao pravi vjernici podržavali i poticali. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, koji su početkom godine 1220. u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove svete ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za svetu vjeru.
Već u ljetu 1220.stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze je ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na afričku obalu i počeo propovijedati, oboli tako jako da je mora natrag u Španjolsku.
Ali lađu s kojom je putovao odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica je kroz četiri mjeseca i zbog silnih napora na uzburkanom moru posve oslabila sv. Antu, ali polako se oporavljao kod svoje braće; osobito ga je veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.
Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo te mu je dao punomoć da po čitavoj Italiji propovijeda.
13. lipnja 1231.umro je sveti Ante u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća su ga pokopala na njegovu želju u padovansku crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrstio ga je papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah su počeli pripreme oko gradnje crkve u Padovi u čast sv. Ante Padovanskog. Crkva su izgradili 1263. godine, a u travnju iste godine bila je posvećena te su u nju prenesene moći svetog Ante. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadašnji general reda sv. Bonaventura.
Dragi moji framaši sretan vam spomendan na sv. Antu!!!
- 16:44 -
ponedjeljak, 09.06.2008.
MOLITVA SVETOG FRANJE
Gospodine, učini me oruđem svoga mira.
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine daj da ne tražim da me tješe,
nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da ja razumijem druge!
Jer tko se daruje, prima;
tko prašta bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
- 17:34 -
