Marketing
SVETI ANTE PADOVANSKI
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a naslov Padovanski jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci.
Njegovi roditelji Martin i Marija, bili su plemićkog koljena.
Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve, što su njegovi roditelji kao pravi vjernici podržavali i poticali. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, koji su početkom godine 1220. u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove svete ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za svetu vjeru.
Već u ljetu 1220.stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze je ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na afričku obalu i počeo propovijedati, oboli tako jako da je mora natrag u Španjolsku.
Ali lađu s kojom je putovao odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica je kroz četiri mjeseca i zbog silnih napora na uzburkanom moru posve oslabila sv. Antu, ali polako se oporavljao kod svoje braće; osobito ga je veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.
Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo te mu je dao punomoć da po čitavoj Italiji propovijeda.
13. lipnja 1231.umro je sveti Ante u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća su ga pokopala na njegovu želju u padovansku crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrstio ga je papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah su počeli pripreme oko gradnje crkve u Padovi u čast sv. Ante Padovanskog. Crkva su izgradili 1263. godine, a u travnju iste godine bila je posvećena te su u nju prenesene moći svetog Ante. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadašnji general reda sv. Bonaventura.
Dragi moji framaši sretan vam spomendan na sv. Antu!!!
Post je objavljen 12.06.2008. u 16:44 sati.
