...kako su nam ovo bili lipi dani...
petak, 30.11.2007.
Jesen zivota
Evo mene opet...Za koji dan bit ce stavljen post o primanjima i slike, jos se cekaju neke slicice i tako...
U ovom sjetnom raspolozenju odlucila sam vam napisati nesto sto je meni moja prijateljica Lucija nekidan poslala mailom...Ona je to nasla u knjizi Dragutina Tadijanovica...(njegova pisma). Nekako je bas za razmisljanje...
"Neznani prijatelju!
Ima ljudi koji vole jesenje doba. A ima ih kojima je jesen dosadna. Dosadna? Vjeruj mi, da ja (to mi netko mozda ne bi vjerovao) jos nisam osjetio dosadu. I kad bi ovo sto sam sad napisao procitali neki ljudi koji me poznaju, siguran sam da bi mi kazali kako nisam rekao istinu. Nista im ne bih odgovorio, jer mi je drago, kada tko smatra da je uvjeren, kako dobro poznaje moju dusevnost.
Ja volim jesen, i jesenje lisce...
neki dan sjedio sam u svojoj sobi, sam. Nebo je bilo presvuceno jednolikim sivim oblacima. najednom zasja sunce, i svjetlost probi kroz stakla u sobu. Po podu se vidjelo micanje sjene visokog drveta sto raste pred prozorima. citava je soba poprimila svijetli oblik vedrine, radosti. Ali je sve bilo kratkotrajno, jer oblaci ponovno prekrise sunce. Zatim posta jednolicno, blijedo, kao i prije, a ja sam stao razmisljati o svom zivotu.
U jesen sunce malokad zasvjetli, provirivsi iza oblaka. I u mom su zivotu rijetki trenuci sjaja. Ipak sam zadovoljan, i ne zelim drugo do zadovoljstva sa zivotom.
Tiho se molim Nepoznatom, da mi dade snage, kako bih uzmogao ustrajati u zadovoljnosti zivota.
Tad obicno osjetim golemu ljubav prema jadnim bliznjima i pocnem da mislim - o smrti.
Tako mi prolaze dani."
Mene je ovo pismo bas potaklo na razmisljanje...Pa i o mom zivotu...Mozda cak i o svacijem. Vec podosta vrimena je oblacno. I nikako da zasja to sunce. Ali kad pomislim bolje, cemu toliko nezahvalnosti s moje strane ako imam taj zivot, iako mozda trenutno oblacan?!? Pa moj je i tribalo bi ga iskoristiti kako god. Dobila sam ga na dar...A sad ne znam sto s njim...I onda samo zivim, jednostavno iz dana u dan zivim. Mozda to tako triba, ne znam. Sto vi mislite?
Znam da san sad ka i obicno tu svasta nesto napisala, ali skuzit cete sto vam ocu reci...
Prije je bilo toliko sunca...Valjda lagano odrastes, dogode se stvari koje navuku oblake, ti se predas jednolicnosti i to ti odgovara...Naviknes se i na takav zivot. Mozda ne bi triba, ali ides dalje i cekas...cekas bolje dane, cekas sunce, cekas kraj...ovisi. I molis za snagu, za osmjeh, za puninu zivota...
Razmislite malo o svemu. Kakav je vas zivot!? U mom je jesen, valjda ce i proljece jednom doci...Meni je sunce onda kada vidim vas...Fala sto ste moje sunce!!! Debela
- 16:54 -
četvrtak, 22.11.2007.
SVECANA OBJAVA
DANA 24. studenoga 2007., DAKLE OVU SUBOTU,
PRIMANJA U FRAMU U ZUPI SRCA ISUSOVA NA
VOSTARNICI U ZADRU U 18.00h
Molimo sve ljude dobre volje da dodu uljepsti ovaj svecani i vazni trenutak mojim framasima, jer ipak im Ivana i ja necemo biti tu i potribna im je TONA podrske i ljubavi koju nas dvi inace odasiljemo.
Velika pusa svima i zelim sve najbolje!
Debela
- 20:00 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.11.2007.
Vukovar: grad HEROJ!!
Kad sam jutros upalila radio, svirala je pjesma o gradu Vuukovaru, a zatim je voditeljica govorila o tom gradu i događajima iz rata.
Pa sam odlučila napisati nešto o našem gradu HEROJU- o Vukovaru, ali i o Škabrnji koja je također veoma stradala u ratu. Jučer smo u toku naše mise molili za poginule i nestale ljude u Škabrnji i Vukovaru, i mislim da trebamo češće moliti za te ljude i za njihove obitelji.......
Početkom svibnja 1991. počela je agonija za grad Vukovar. Od svibnja, pa sve do 18.11.1991. stanovnici Vukovara i branitelji pokušavali su obraniti svoje obitelji i domove. Ali 18. je bio taj tužni dan kada je agresor potpuno okupirao i zauzeo taj grad. Tada su mnoge ljude odveli u logore ili su ih ubili. Smatra se da je u Vukovaru poginulo najmanje 1500 ljudi, a mnogi su odvedeni u srpske koncentracijske logore ili su protjerani iz svojih domova. Također i Škabrnja je tih dana doživjela nezapamćenu tragediju, 18.11. je potpuno zapaljena i uništena, a tih dana u tom mjestu ubijeno je 85 nevinih ljudi.
Rat je mnogim obiteljima odnio ono što im je bilo najvažnije u životu i za što su živjeli, a to su njihove obitelji i mir, koji je toliko potreban svakom čovjeku.
Pitam se koliko je zlo trebalo biti jako da natjera čovjeka da tako nešto učini u Vukovaru, Škabrnji, ali i na drugim mjestima.
Zašto ljudi napadaju druge ljude?Zašto žele otimati tuđa imanja, teritorije, koji su to krivi ideali i želje?!!!
Zašto toliko ubijanja?! Kako u našem Domovinskom ratu, tako i u svim drugim ratovima u cijelom svijetu, gdje ljudi iz dana u dan umiru zbog pojedinaca!!!!!!
Ovih dana mnogi će ljudi posjetiti Vukovar i Škabrnju, i moliti za nestale i ubijene ljude....Rane koje su tada zadane mnogim obiteljima nikada, na žalost neće zacijeliti....
Smatram da ne treba mrziti,veoma je važno oprostiti. Sam Krist kojega su na tako grozan način ubili i ponizili rekao je "Oče oprosti im, jer ne znaju što čine".
Veliki je dar kada čovjek oprosti u svom srcu, a posebno kad je riječ o ovako velikim tragedijama. Uistinu treba moliti za te ljude, bitno je oprostiti, ali nikada ne smijemo zaboraviti...ponekad mislim da olako zaboravljamo neke stvari!!!Sve ovo dio je na žalost naše povijesti....
Na internetu sam pronašla interviju iz 1993. koji je za radio Baranja dao dječak iz Vukovara. Novinar ga je upitao da li oprašta ljudima koji su mu ubili oca u u Vukovaru, a on je tako sigurno rekao: "Da, mi opraštamo. I mama, i brat i ja!Znamo da moramo oprostiti i mi njih ne mrzimo...."
Nakon toga upitao ga je da li vjeruje u uskrsnuće mrtvih i da li zna što je to. A dječak je odgovorio: "Da, pa to znači da je moj tata živ, da je samo njegovo tijelo ostalo u Vukovaru, a duša je pred dragim Bogom...."
Dragi moji prijatelji, framaši i svi koji čitate ovaj blog osobno mi je žao što mnogi nisu, niti će ikada na zemlji odgovarati za svoje postupke. I stvarno ne znam kako netko može živjeti iz dana u dan znajući sa je ubio nekog čovjeka!!!Ali Bog je velik i sve zna i sve vidi.....I svi će jednom htjeli to priznati ili ne doći pred njega i odgovarati za sve što su učinili!!!!
A na nama je da molimo za sve poginule i nestale, za njihove obitelji i prijatelje..
Počivali u miru Božjem!!!!!
kate
VUKOVAR
SKABRNJA
- 14:02 -
nedjelja, 18.11.2007.
IN MEMORIAM -Svjetski dan sjecanja na zrtve prometa!
Trenutno mi se kroz glavu mota toliko stvari koje bi tila reci...I onda opet toliko razlicitih osjecaja koji mi sve te misli gurkaju malo na jednu, malo na drugu stranu, a na kraju mislim da su rijeci suvisne.(a ionako ne mogu pricati jer san izgubila glas)..
Ovo je tako tuzno, jer eto, i mi se svi imamo koga sjecati. Nama je ovo lito nesritna cesta odnila nasu Mikelu, prijateljicu, bez koje je svaki dan tako tezak, svaka proba prazna, a izlazak i ispijanje kava tuzni....mogu slobodno reci i bolni...I s obzirom da nema rijeci utjehe kojima se da srediti osjecaje i zbrku u glavi, potribno je nauciti boriti se sam sa sobom iz dana u dan, s ovom stvarnoscu koja nimalo nije lipa, potribno je nauciti ziviti s tim...I svakom je tesko na svoj nacin.
Virujen da su mnogi od vas izgubili nekog voljenog, na ovaj ili onaj nacin, ali eto s obzirom na znacenje danasnjeg dana svi se sjetimo zrtava u prometu. Molimo za njih, molimo za snagu, vjeru i utjehu svih obitelji i prijatelja koji su se nasli u svemu tome i ljudi moji, budimo pametni!! Pa daj, VOZITE POLAKO, TRIZNI I PAMETNI!
Eto, sitimo se svi svojih dragih i drzite se svi..ono, tu smo jedni za druge..
I evo par prikladnih rici koji opisuju mene...a virujen i vas ostale...
Every step I take, every move I make
Every single day, every time I pray
Ill be missing you
Thinkin of the day, when you went away
What a life to take, what a bond to break
Ill be missing you
A ovo je pisma koju je Mikey obozavala, a rici su vam u zadnjem postu kojeg je napisala..Imate prijatelja za cili zivot...(i nije verzija koju je ona volila, ali nemogu je naci nigdi, a ova mi je simpaticna)
Pozdrav, Debela
- 13:16 -
utorak, 13.11.2007.
OBEĆANJA/PRIMANJA U RIJECI!!ČESTITAMO
Dragi moji ljudovi ovaj vikend jedan dio ekipe s Voštarnice bio je na primanjima i obećanjima u Rijeci kod naših dragih framaša s Krnjeva!
Dogovor je započeo na našoj frami u srijedu...ali je naravno samo privremeno postignut jer se do subote sve zakompliciralo....pa neki na žalost nisu mogli ići jer su se npr. razboljeli 
ili imali neke neodgodive obveze..... te komplikacije......svojstvene samo nama
Pa je nas par odlučilo ići umjesto njih....tako smo se Rene, Marija i Ja(Kate) u nedjelju nakon naše mise i dobrog ručka najbolje kuharice na svijetu naše časne Korone s našim duhovnim asistentom zaputili prema Rijeci...Moglo bi se reći došli smo u rekordnom roku, i sve scene slične sa vožnjom iz filma "Brzi i žestoki" su bile slučajne....uz zvuke Thompsona...vozilo se čak i bez ruku,
koje smo mi face.....
U Rijeci smo pokupili našu Zadranku Anđelu, i krenuli prema crkvi...
Ekipa s Krnjeva je bila tako super, svi lijepi, sređeni, nasmijani i puni duha...tako treba.....najprije su prije mise imali obred primanja nove ekipe, i onda svečanu misu koju je predvodio njihov netko je rekao „FRANS" odnosno fra Anselmo,a koju su oni, framaši animirali svojom pjesmom i svirkom
....bilo je jako lijepo..a ekipa je to junački odradila...Čestitamo im još jednom
....nakon mise mala zakuska, i onda svi na feštu do zore
....bilo je veselo, rasplesana družina,čak smo i mi na kraju zaplesali....
Oko neke ure vratili smo se u samostan i krenuli na počinak, ali prije toga izvršena je slučajna/namjerna provjera od naših duhovnih asistenata koji su nas dočekali tik iza vrata...
naravno nikako nismo mogli zaspat....marija je čak upotrijebila i neke nove tehnike zamračivanja prostora....
ujutro smo se jako rano probudili i otputovali natrag u Zadar... sigurno i brzo stigli smo kući...
Ovim putem se zahvaljujemo ekipi na super provodu i na druženju
....i naravno našem Fra Veselku što nas je vozio u Rijeku....stvarno ste legenda!!! !
Šaljemo vam pozdrave iz Zadra....
- 14:29 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 07.11.2007.
Rodenje, bolest, pobacaj...Svaki zivot je vrijedan
Postoji li veca radost od rodenja malog djeteta?
Ova tema mi je nekako teska i uopce ne znam odakle poceti ovo sto zelim, jer ne znam ocu li moci napisati sve ono sto mislim i zelim reci...
Dakle, dijete je Bozji blagoslov i roditelji njegovim rodenjem dobivaju neku cjelinu i smisao u zivotu...Medutim, sto ako je dijete rodeno s nekim hendikepom? Sto ako je to isto dijete osudeno na naziv "dijete s posebnim potrebama"?
U zivotu nisam nikad osjetila vise ljubavi i topline, dok se nisam susrela s tim istim ditetom, "ditetom s posebnim potrebama"...Koja je razlika izmedu mene i tog diteta? I kako se mi ponasamo u blizini te dice?
Najcesce se covik nezna ponasati prema hendikepiranoj osobi. Mi najcesce, ili se posteno zabuljimo u nekog ko ima neki hendikep, ili se zgrazamo, jadno ovo, ono...Malo mi je to smisno. Svaka ta osoba jednako je vridna ka i TI. Mozda je bas ta dusa Bogu nesto najvridnije. Jedina razlike izmedu mene i osobe s posebnim potrebama je ta sto ja dobro poznam zlo, ta sto sam u stanju napraviti svjesno neku glupost, i sto bez imalo problema uvridim osobu do koje mi je stalo....To je samo mali dio losega sto sam u stanju napraviti. A ta druga osoba, jedino sto u sebi ima je dobrota. Takvo dite ne zna sto je zlo, ne zna sto znaci biti pokvaren...Ono je iskreno i sritno, stalno nasmijano, voli puno paznje, voli glazbu i slikanje...Takvo dite ima najvecu duhovnost na svitu, takva osoba je uvik dite...I bas to ditesce nas, mislim, uci najvise od svih ucitelja u zivotu!!! Ali nesto sto najvise voli i zeli to dite, je TVOJ osmjeh, TVOJ zagrljaj i TVOJU ljubav!!! Jer ono osjeti samo toplinu, tvoju...
Koliko je zena spremno pobaciti svoje dijete? A koliko je zena zeljno djeteta pa ga ne moze imati? Koliko se nesreca dogodi u kojima roditelji izgube svoje dite?
Tuzno je to...Znam koliko je tesko naucit zivit sa osobom koja zahtjeva posebnu njegu, znam koliko boli gledati dijete koje uporno kasni s razvojem, koje ne moze hodati, koje ne cuje ili ne moze govoriti...I znam da svi vi mislite odakle ja to mogu znati kad nista od toga nemam...ali kad bi se svi osvrnili oko sebe vidili bi koliko je takvih obitelji samo u vasem zivotnom krugu! Sramotno mi je to da je majka u stanju, ako se moze nazvati majkom, ostaviti svoje dite, ili jos bolje, pobaciti, a pogotovo kad cuje da ce biti bolesno...Svaka osoba, kakva god je, vridna je i Bogu vazna...Zdrava ili bolesna. Blagoslov je drugoj osobi...Zato, eto zelim da nekako obratite pozornost i na te pobacaje, ali i na dicu s posebnim potrebama. U nasoj zupi vec 15ak godina djeluje udruga PRO VITA (za zivot) koja se kako iz samog naziva vidi, bori za zivot..i koliko je tu bica spaseno..Molite i cuvajte svaki taj zivot..Vridan je. Jer toliko je zena koje ne mogu imati dicu, toliko je tragedija u kojima ostanes bez diteta...Voli svako dite, bilo zdravo ili bolesno, pokazi mu svu svoju ljubav i moli da osjeti radost u svakom dijelu svog zivota!!!
Znam da san ovo sve malo zbrda zdola slozila..Krenula sam pisati jedno, ali su mi misli navirale, pa san se dotakla svega..Uglavnom, vi ste pametna bica, meni vridna i znam da razumite kad vam nesto ocu reci. Eto, puno vas sve volim i zelim Bozji blagoslov!
I da Kate, sretan ti rodendan :-), i ovo mi je otkazni rok...e i jos nesto...Svi ste vi _________ ! (nadopisite sami)....
E a za domaci rad svak neka nadopuni misao dok bude komentirati:
Dijete je....
- 21:01 -
