Frama Zagreb-Sveti Duh

...za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu - te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onomu koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onomu koji bijaše nakupio manje.“ (2 Kor 8,14-15)
Ovo neka je poticaj i zahvala svima koji su sudjelovali u našoj došašćanskoj akciji pomoći potrebitim (uglavnom) župljanima. Podijelili smo jedan stolić za računalo i 18 paketa, a uz svakoga je od njih išao osmijeh , i dobre želje . Hvala svima koji su to omogućili pridonijevši prilogom, molitvom i vremenom.
Također, hvala svima koji su isto učinili i za božićne čestitke od kojih prihod ide za pomoć našem bratstvu OFS-a.
Znamo da je, ako je čist račun, ljubav duga pa vam ga stoga ispostavljamo: „Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ (Lk 14,14)

Stigao je još jednom Božić. On nas svaki put, uporno posjećuje svojim rađanjem i dolaskom. Iako dolazi kao Kralj, ne dolazi kao zemaljski kraljevi, s njihovom svečanom svitom, uresima i bogatstvom. Njegova su svita, pastiri i mudraci, kasnije ribari i carinici, oni koji traže istinu. To su jednostavni ljudi. Stoga Isus dolazi u jednostavnosti. Jednostavnosti koja je ujedno i progonjenost. Božić se uvijek prikazuje u jaslicama gdje mu je toplo, gdje vlada nekakva seoska idila. Međutim, predočimo si kako je to izgledalo u stvarnosti. Nije bilo svratišta, Marija samo što ne rodi, na brzinu u štalu-špilju koja baš i ne miriše, bez babice... Ubrzo moraju bježati u drugu zemlju. Kakva je to strka bila! Ali, takvim dolaskom Isus mijenja kriterije. Progonjenost postaje blago. To će ista osoba reći i na Gori. Mi to nazivamo blaženstvima i njima smo se pripremali za ovu svetkovinu. Kada ih je sve izrekao, ujedinio ih je još jednim blaženstvom: „Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ Taj izričaj upućen je izravno slušateljima i odnosi se na njih. On povezuje svih osam blaženstva i ukazuje da je svaka ta situacija za svijet progon, a za nebo blago, tim veće ako je zbog Njega. Za svijet su takvi ljudi maleni, neznatni, ludi i zato Isus dolazi tako. Živi tako. Umire tako. Ali, tako ne završava.
Dakle, put nam je pokazao - biti malen, biti kao djeca, biti kao Dijete. Zato će jednom reći: „Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!“

Isus je došao kao mirotvorac, a odmah je bio progonjen. U ovoj zadnjoj pripravi za svetkovinu Rođenja Gospodinova promatramo upravo ta dva blaženstva. Nastojmo biti mirotvorci i ne biti progonitelji.

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Onaj koji ima čisto srce postaje i ponaša se kao Bog, a to znači da počinje uvoditi mir. Izvorno riječ mir dolazi od grčkog irinej ili hebrejski shalom, a jedno od značenja te riječi je gajiti dobre odnose.
Blago mirotvorcima. Ako stvaraš mir svet si, tj. blažen, radostan. Mir je sloga u koju je utkana ljubav. Mirotvorac je onaj koji voli. Zato je potrebno biti djelotvornim na taj način. Tu Isus ne misli na pasivnost djelovanja. Blago tebi ako stvaraš mir, ako potičeš druge na uzajamnu ljubav. Onaj koji je mirotvorac, taj je uistinu Božji sin.

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je Kraljevstvo Nebesko!
Ako svijetom propovijedamo Isusa kao jedinu istinu ne samo da će nam život biti teži, nego ćemo, također, biti progonjeni. Mnogo je primjera iz povijesti o progonstvima prilikom svjedočenja o Isusu. I danas se događaju progoni u ime slobode, a zapravo protiv nje. Isus u Matejevom evanđelju daje i smjernice kako se odnositi prema progoniteljima: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,44-45). Na progonitelje valja gledati kao na potrebne ljubavi i molitve i odgovoriti im, ne mržnjom i osvetom, nego milosrđem, krotko i mirotvorno. Primjer takvog odgovora je sam Isus koji na križu moli za svoje progonitelje i ubojice: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)

„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“
Blaženstva o milosrdnima, čistima srcem i mirotvorcima predstavljaju jednu misaonu cjelinu za koju nema paralele u Lukinim blaženstvima i mogli bismo ih staviti pod zajednički nazivnik „bratske ljubavi”, „ljubavi prema bližnjemu”.
U evanđelju po Luki piše: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36), dok u onom po Matejevu piše: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48). U tim i ostalim biblijskim poimanjima milosrđa podrazumijava se pravednost. Milosrđe je samo jedan oblik pravednosti koju vršimo prema svom bližnjem i prema Bogu. Kada se govori o milosrdnima, u biblijskom smislu riječi, onda se ne misli najprije na neki puki čovjekov osjećaj, nutarnji stav ili raspoloženje, nego na određeni čovjekov čin, način djelovanja, posebnog plemenitog darivanja.
U Mt čovjek iskazuje milosrđe svom bližnjemu kad mu oprašta uvrede, dugove potrebniku, a ne samo onda kad dijeli milostinju. Češče se spominje ljubav prema bližnjemu i na njoj se jako inzistira. Zlatno pravilo ponašanja prema bližnjemu u Mt je istaknuto: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci!”
Rečenicu: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.” mogli bismo svesti na biblijsku zapovijed „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Lev 19,18 ) koja je zapisana u Mojsijevom zakonu i predstavlja duhovni vrhunac Zakona te ju Matej smatra „najvećom zapovijedi Zakona”.
Isus je u sebi utjelovio Božje milosrđe. Već to što je htio „u svemu postati sličan svojoj braći” dokaz je njegove nježnosti, ljubavi, milosrđa prema ljudima. Svojim je riječima i djelima pokazao kako je Bog „Otac milosrđa”. Kršćanin, Isusov učenik, mora ljubiti i suosjećati, gajiti u svom srcu pravu sućut. Ne smije zatvoriti svoje srce pred bratom koji je u nevolji. Moramo imati na umu, da će nam biti suđeno mjerom milosrđa što ga budemo iskazali prema bližnjemu, jer smo ga iskazali, možda nesvjesno, prema Isusu.

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“
Bog nam je sebe objavljivao kroz cjelokupnu povijest (gorući grm, čudesa, proroci...), a vrhunac te objave dogodio se u Isusu. Bog nam je sebe pokazao na način koji nam je najrazumljiviji - u našem obličju. Time je započelo ostvarivanje Kraljevstva Božjeg. Ono je već tu, iako nije potpuno, ali će biti kad Krist opet dođe. Tada će nastati novo nebo i nova zemlja, nebeski Jeruzalem u koji će moći samo oni čisti. Kraljevstvo Božje nije neko mjesto, nego stanje, Božje prožimanje prisutnošću i prisnošću tako da ćemo ga gledati licem u lice. Da bi netko bio u tom stanju mora biti potpuno čist. Pred Bogom ne može stajati niti najmanja nečistoća. To je stanje svetosti, savršenosti. Čistotu srca čovjek dostiže postojanim podvigom bdijenja nad samim sobom, izgoneći iz svoga srca svaku bezakonu želju i misao, svaku navezanost za zemaljske stvari. Bdijenje je oznaka i došašća u kojem slavimo mise zornice iščekujući Svjetlo. Samo se na svjetlu nečistoća može razaznati i ukloniti. Obećanje uz ovo blaženstvo u vezu stavlja srce i vid; dušu i oči. Samo će oči čiste duše uživati u gledanju Savršenoga.

Prošle nedjelje, 9. prosinca, održano je još jedno Franjevačko popodne s temom Zdravstveni odgoj. Unatoč snijegu i ledu u kapeli Svetog Duha okupili su se članovi OFS-a i Frame sa svojim das-ima. Nažalost, izostali su nekadašnji članovi Frame.
Susret je započeo franjevačkom krunicom, nastavljen je misom s večernjom nakon koje je uslijedio rad po skupinama za koji nam je poticaj dao fra Augustin. Kroz razgovor, pomoću pitanja i materijala, detaljnije smo se upoznali s problematikom uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole, napose njegova 4. modula. Uvidjeli smo da se takav sadržaj uvodi s prijetnjama sankcijama profesorima i ravnateljima, isključujući roditeljsko pravo izbora o odgoju vlastitog djeteta, dakle - nasilno, bez osposobljenog kadra, na prostački način (pretpostavlja prikazivanje pornografije djeci od 11 godina), ne vodeći računa o dobi djeteta s obzirom na sposobnost percipiranja sadržaja, da je sadržaj protivan, ne samo kršćanskim, nego i prirodnim vrjednotama, da nije utemeljen na znanstvenim činjenicama, da se provodi teror manjine nad većinom itd. Da ta većina ne bi bila pregažena ponudili smo i neka rješenja kako se oduprijeti; podsjetili smo se naputka Područne skupštine OFS-a (o čemu smo ovdje već pisali), predložili da roditelji na sastancima roditeljskih vijeća u školama ukažu na svoje pravo o odgoju djeteta i izraze svoj stav, a da ga također iznesu i nastavnici i ravnatelji, da prosvjedujemo, a ako treba da se ide i na sud u Strasbourg (potaknuti presudom o križevima u talijanskim obrazovnim ustanovama). Sve to treba poduprijeti molitvom - bez nje ništa - što smo i učinili.
Susret je završen (slatkim) druženjem u našoj prostoriji.

Vrlo su rano grčki filozofi ustvrdili da užitak nije izvor sreće za kojom tragamo jer nudi vrlo kratko zadovoljenje. Poznata je anegdota sa Sokratom koji je svakoga dana odlazio na tržnicu, ali ništa nije kupovao. Zamjetili su to i njegovi prijatelji pa su ga pitali što je razlog tomu. „Idem onamo vidjeti koliko mi stvari ne treba da bih bio sretan.“
U nama i nakon užitka i dalje ostaje težnja koja se ne da utažiti ničim prolaznim. Ne nalazimo u užitku nešto u čemu bi se moglo trajno ostati i biti siguran da nas neće napustiti.
Sveti Augustin tvrdi da žudnja za srećom nije uzaludna jer ni jedna čežnja ne postoji zato da ju se ne bi ostvarilo. Glad postoji, ali postoji nešto takvo kao što je hrana. Žeđ postoji, ali postoji nešto takvo kao što je piće. Pronađem li u sebi neku želju koju nikakvo iskustvo ovoga svijeta ne može zadovoljiti, najvjerojatnije objašnjenje za to bi bilo da sam stvoren za neki drugi svijet, tvrdi i C. Lewis.
Dogodilo se da je jednom Krist istupio iz mnoštva, uspeo se na goru i otkrio ljudima u čemu leži prava sreća. Na Gori Blaženstava saznali smo kako Bog razmišlja o ljudskoj sreći. Ta sreća uvelike se razlikuje od predodžbe sreće koju mi imamo. Mi danas govorimo: „blago njoj kakve cipelice ima“, „blago njemu kakve felge ima“... „blago onom tko te ima“... Još smo na razini užitak = sreća!
Krist pomiče ravnotežu s onog što imaš, na ono kakav si!

„Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“
Isus je sam sebe nazvao krotkim, blaga i ponizna srca. Zato je krotak čovjek zapravo bogolik. Bogolik jer je to Kristova značajka. Takav čovjek stoji u istini pred Bogom – Bog mu je sve, i samo se s njim na skali on vrednuje, u njemu se ogleda.
A nagrada za vjernost?
Zemlja! Nada u zemlju sastavni je dio obećanja dana Abrahamu – u Izraelovu hodu kroz pustinju pred očima je obećana zemlja. Danas je „zemlja“ na Zemlji postala sinonim idolopoklonstva, ona je nešto negativno. Ali Bog ipak obećaje zemlju „od mora do mora“. Već ovdje je nemoćnima dodijeljen jedan dio zemlje; oni imaju svoju Crkvu, svoje zajedništvo, dobra, braću i sestre - i to sve usred progona, od začetka, preko štalice, sve do križa.

„Blago gladnima i žednima: oni će se nasititi!“
Koliko puta želimo eksplodirati osjećajući nemoć pred nepravdom? Ipak, nije potrebno njegovati taj osjećaj eksplozivnosti, nego gladi za pravednošću. Isus nam je svojim primjerom i to pokazao. Je li pravedno da se Kralj rodi u špilji, da bježi čim se rodi? Koliko više bi trebao eksplodirati savršeni Pravednik dok podnosi teret svih ostalih nepravednika? Kako su sva blažestva povezana tako su i ova dva. Glad treba podnositi krotko, iako mi možemo i proračunato - jer, znamo da ćemo se nasititi, i to ne jednom pa opet gladovati, nego se nasititi za vijeke vijekova. Potrebno je samo iskreno tražiti pravednost poput sv. Pavla (jer, tko traži nalazi), i pobrinuti se da nitko zbog nas ne osjeća istu glad.

Kroz Došašće se intenzivno pripremamo za blagdan Rođenja Gospodinova. Po gradskim ulicama vidimo gomile ljudi koji se materijalno „pripremaju“ za ovaj važan blagdan. Ipak, ne treba se posebno naglašavati, da to nije prava priprava za Božić. Mi ćemo nastojati kroz 4 tjedna pripremati nas i vas razmatrajući blaženstva (Mt 5,1-12) koja u ovom vremenu obrađujemo na nedjeljnim susretima.
Današnji bi čovjek mogao pomisliti: „Tko još želi biti siromah, ili žalostan? Kako takvima reći: ‚Blago vama!‘ Nije li to provokacija?“ No, iz cijelog NZ razvidno je da Isus nije veličao ni siromaštvo, ni glad, ni žalost, niti ih je stavljao kao ideal života. Blaženstva su novi program života, s ciljem da se čovjek oslobodi lažnih vrijednosti svijeta i otvori istinskim dobrima. Poznati je ruski književnik Lav N. Tolstoj rekao: „Na zemlji bi nastao raj kad bi se taj govor prihvatio i ostvario.“

„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“
Siromah u duhu je onaj komu ni siromaštvo, ni bogatstvo nisu zapreka da prihvati Kraljevstvo Božje. Pravi je siromah onaj koji zna da sve što ima i što treba dobiva od Boga. On nije samodopadan kao farizej, nego ponizan kao carinik (Lk 18,9-14). U oholosti života sebe i pred Bogom možemo smatrati moćnicima svijeta. U poniznosti i najveći bogataš i umnik pred Bogom stoje kao siromasi, zato što znaju da sve što posjeduju ne posjeduju. Danas imamo mnogo siromaha, ali ipak čini se da je malo onih o kojima Isus govori. S druge strane mnogo je onih koji su duhovno prazni, koji ne osjećaju potrebu za Bogom ili su se s njim razišli, koji su okovani pošastima svijeta…
Sama po sebi, ni siromaštvo, ni bogatstvo nemaju moralne vrijednosti. Pitanje je, kako se služim onime što imam, te u kojoj mjeri ono što imam – ili nemam gospodari mojim srcem.
Gospodin nam je osim svog primjera u štalici, za primjer dao i Mariju, poniznu službenicu Božju. Kao primjer radikalnog evanđeoskog življenja siromaštva dao nam je sv. Franju, koji u Opomenama kaže da su mnogi i udjelima pobožnosti poklonici samima sebi. Za njih kaže da nisu siromašni, jer posjeduju svoju pobožnost, svoje milodare, svoja djela zbog kojih su oholi. Takvi nemaju siromaštva jer su zaljubljeni u sebe, i jer služe svome Ja, a ne Gospodinu, a kraljevstvo Božje je moguće samo tamo gdje je čovjek u službi Bogu. Dakle, siromah duhom je nenavezan, s nikim i ničim zarobljen, u slobodi uzdiže pogled i srce prema Cilju.

„Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“
Papa Benedikt XVI. govori o dvije vrste žalosti, o žalosti iz očaja koja uništava i o žalosti iz potresenosti istinom koja dovodi do obraćenja. Tu pred nas stavlja primjer dvojice Isusovih učenika, Jude i Petra. Naime, Juda je pogođen onime što je učinio, ali se ne usuđuje nadati i vješa se – to je žalost očaja. S druge strane Petar pogođen Gospodinovim pogledom žali zbog zatajenja, ali je njegov plač ljekovit – to je blažena žalost. Primjenjujući na sebe „blaženu žalost“ možemo reći, da je to iskreno žaljenje zbog mojih grijeha kojima sam uvrijedio Boga i bližnjega. Isus i nas gađa svojim pogledom. Dopustimo mu da budemo pogođeni, jer samo tako ćemo se sačuvati od Judinog očaja koji vodi u propast. Papa preuzimajući iz Evanđelja pred nas stavlja još jednu sliku ljekovite žalosti, a to je slika Marije, apostola Ivana i drugih žena pod križem. Oni ne mogu odvratiti nesreću, ali se svojom supatnjom stavljaju na stranu osuđenoga, a svojom suljubavlju staju na stranu Boga koji je Ljubav. I upravo pod Isusovim križem najbolje shvaćamo riječi upućene žalosnima. Žalost o kojoj On govori nije suobličavanje sa zlom, nego način protivljenja onomu što svi čine i što se pojedincu nameće kao uzor ponašanja.