Vrlo su rano grčki filozofi ustvrdili da užitak nije izvor sreće za kojom tragamo jer nudi vrlo kratko zadovoljenje. Poznata je anegdota sa Sokratom koji je svakoga dana odlazio na tržnicu, ali ništa nije kupovao. Zamjetili su to i njegovi prijatelji pa su ga pitali što je razlog tomu. „Idem onamo vidjeti koliko mi stvari ne treba da bih bio sretan.“
U nama i nakon užitka i dalje ostaje težnja koja se ne da utažiti ničim prolaznim. Ne nalazimo u užitku nešto u čemu bi se moglo trajno ostati i biti siguran da nas neće napustiti.
Sveti Augustin tvrdi da žudnja za srećom nije uzaludna jer ni jedna čežnja ne postoji zato da ju se ne bi ostvarilo. Glad postoji, ali postoji nešto takvo kao što je hrana. Žeđ postoji, ali postoji nešto takvo kao što je piće. Pronađem li u sebi neku želju koju nikakvo iskustvo ovoga svijeta ne može zadovoljiti, najvjerojatnije objašnjenje za to bi bilo da sam stvoren za neki drugi svijet, tvrdi i C. Lewis.
Dogodilo se da je jednom Krist istupio iz mnoštva, uspeo se na goru i otkrio ljudima u čemu leži prava sreća. Na Gori Blaženstava saznali smo kako Bog razmišlja o ljudskoj sreći. Ta sreća uvelike se razlikuje od predodžbe sreće koju mi imamo. Mi danas govorimo: „blago njoj kakve cipelice ima“, „blago njemu kakve felge ima“... „blago onom tko te ima“... Još smo na razini užitak = sreća!
Krist pomiče ravnotežu s onog što imaš, na ono kakav si!
„Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“
Isus je sam sebe nazvao krotkim, blaga i ponizna srca. Zato je krotak čovjek zapravo bogolik. Bogolik jer je to Kristova značajka. Takav čovjek stoji u istini pred Bogom – Bog mu je sve, i samo se s njim na skali on vrednuje, u njemu se ogleda.
A nagrada za vjernost?
Zemlja! Nada u zemlju sastavni je dio obećanja dana Abrahamu – u Izraelovu hodu kroz pustinju pred očima je obećana zemlja. Danas je „zemlja“ na Zemlji postala sinonim idolopoklonstva, ona je nešto negativno. Ali Bog ipak obećaje zemlju „od mora do mora“. Već ovdje je nemoćnima dodijeljen jedan dio zemlje; oni imaju svoju Crkvu, svoje zajedništvo, dobra, braću i sestre - i to sve usred progona, od začetka, preko štalice, sve do križa.
„Blago gladnima i žednima: oni će se nasititi!“
Koliko puta želimo eksplodirati osjećajući nemoć pred nepravdom? Ipak, nije potrebno njegovati taj osjećaj eksplozivnosti, nego gladi za pravednošću. Isus nam je svojim primjerom i to pokazao. Je li pravedno da se Kralj rodi u špilji, da bježi čim se rodi? Koliko više bi trebao eksplodirati savršeni Pravednik dok podnosi teret svih ostalih nepravednika? Kako su sva blažestva povezana tako su i ova dva. Glad treba podnositi krotko, iako mi možemo i proračunato - jer, znamo da ćemo se nasititi, i to ne jednom pa opet gladovati, nego se nasititi za vijeke vijekova. Potrebno je samo iskreno tražiti pravednost poput sv. Pavla (jer, tko traži nalazi), i pobrinuti se da nitko zbog nas ne osjeća istu glad.
Post je objavljen 11.12.2012. u 15:54 sati.