Kroz Došašće se intenzivno pripremamo za blagdan Rođenja Gospodinova. Po gradskim ulicama vidimo gomile ljudi koji se materijalno „pripremaju“ za ovaj važan blagdan. Ipak, ne treba se posebno naglašavati, da to nije prava priprava za Božić. Mi ćemo nastojati kroz 4 tjedna pripremati nas i vas razmatrajući blaženstva (Mt 5,1-12) koja u ovom vremenu obrađujemo na nedjeljnim susretima.
Današnji bi čovjek mogao pomisliti: „Tko još želi biti siromah, ili žalostan? Kako takvima reći: ‚Blago vama!‘ Nije li to provokacija?“ No, iz cijelog NZ razvidno je da Isus nije veličao ni siromaštvo, ni glad, ni žalost, niti ih je stavljao kao ideal života. Blaženstva su novi program života, s ciljem da se čovjek oslobodi lažnih vrijednosti svijeta i otvori istinskim dobrima. Poznati je ruski književnik Lav N. Tolstoj rekao: „Na zemlji bi nastao raj kad bi se taj govor prihvatio i ostvario.“
„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“
Siromah u duhu je onaj komu ni siromaštvo, ni bogatstvo nisu zapreka da prihvati Kraljevstvo Božje. Pravi je siromah onaj koji zna da sve što ima i što treba dobiva od Boga. On nije samodopadan kao farizej, nego ponizan kao carinik (Lk 18,9-14). U oholosti života sebe i pred Bogom možemo smatrati moćnicima svijeta. U poniznosti i najveći bogataš i umnik pred Bogom stoje kao siromasi, zato što znaju da sve što posjeduju ne posjeduju. Danas imamo mnogo siromaha, ali ipak čini se da je malo onih o kojima Isus govori. S druge strane mnogo je onih koji su duhovno prazni, koji ne osjećaju potrebu za Bogom ili su se s njim razišli, koji su okovani pošastima svijeta…
Sama po sebi, ni siromaštvo, ni bogatstvo nemaju moralne vrijednosti. Pitanje je, kako se služim onime što imam, te u kojoj mjeri ono što imam – ili nemam gospodari mojim srcem.
Gospodin nam je osim svog primjera u štalici, za primjer dao i Mariju, poniznu službenicu Božju. Kao primjer radikalnog evanđeoskog življenja siromaštva dao nam je sv. Franju, koji u Opomenama kaže da su mnogi i udjelima pobožnosti poklonici samima sebi. Za njih kaže da nisu siromašni, jer posjeduju svoju pobožnost, svoje milodare, svoja djela zbog kojih su oholi. Takvi nemaju siromaštva jer su zaljubljeni u sebe, i jer služe svome Ja, a ne Gospodinu, a kraljevstvo Božje je moguće samo tamo gdje je čovjek u službi Bogu. Dakle, siromah duhom je nenavezan, s nikim i ničim zarobljen, u slobodi uzdiže pogled i srce prema Cilju.
„Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“
Papa Benedikt XVI. govori o dvije vrste žalosti, o žalosti iz očaja koja uništava i o žalosti iz potresenosti istinom koja dovodi do obraćenja. Tu pred nas stavlja primjer dvojice Isusovih učenika, Jude i Petra. Naime, Juda je pogođen onime što je učinio, ali se ne usuđuje nadati i vješa se – to je žalost očaja. S druge strane Petar pogođen Gospodinovim pogledom žali zbog zatajenja, ali je njegov plač ljekovit – to je blažena žalost. Primjenjujući na sebe „blaženu žalost“ možemo reći, da je to iskreno žaljenje zbog mojih grijeha kojima sam uvrijedio Boga i bližnjega. Isus i nas gađa svojim pogledom. Dopustimo mu da budemo pogođeni, jer samo tako ćemo se sačuvati od Judinog očaja koji vodi u propast. Papa preuzimajući iz Evanđelja pred nas stavlja još jednu sliku ljekovite žalosti, a to je slika Marije, apostola Ivana i drugih žena pod križem. Oni ne mogu odvratiti nesreću, ali se svojom supatnjom stavljaju na stranu osuđenoga, a svojom suljubavlju staju na stranu Boga koji je Ljubav. I upravo pod Isusovim križem najbolje shvaćamo riječi upućene žalosnima. Žalost o kojoj On govori nije suobličavanje sa zlom, nego način protivljenja onomu što svi čine i što se pojedincu nameće kao uzor ponašanja.
Post je objavljen 04.12.2012. u 15:48 sati.