Oklagija

četvrtak, 23.11.2023.




51068849-1091200917750891-7975384171340103680-n



79600163-2581696608551958-485682486743924736-n




Vicevi-o-Vojvo-anima-o-Sosi





'Zbrisala' mi Ypsilonka prije no što sam joj rekla da se šalim, i da se, naravno, pripremam i za ovaj Božić.
Nu mi najnovijeg, nedavno kupljenog 'gadgeta'.



MG-3157



Gypsi, vrati se... peći ću kolačiće.












Bacanje u vatru

utorak, 21.11.2023.





MG-3154






Gledam prije nekoliko dana svoju omiljenu seriju 'U zelenim dolinama' (All Creatures Great and Small) - stigao je mladi veterinar, 'sveznalica' koji tek treba steći iskustvo na terenu, ali i naučiti voziti automobil ako misli raditi tu gdje je došao.
Vožnji ga podučava stariji kolega i brzo izgubi živce jer 'žutokljuncu' vožnja baš i ne ide. Poslije ga ide podučavati još stariji kolega u svom mezimcu Roveru ali i to također neslavno završi.
Radnja se odvija za vrijeme Drugog svjetskog rata, svatko mora dati svoj doprinos u tim teškim danima pa lokalna bogatašica odluči o sama žutokljuncu dati instrukcije iz vožnje. I ustupi ona njemu svoj automobil, na mjesto suvozača postavi svog ljubimca psića, a sama se sa svojim osobnim vozačem smjesti na stražnje sjedalo te žutokljuncu naredi da vozi. Ovaj je u šoku i govori kako mu to nije uspjelo ni u poslodavčevom Roveru, pa kako će sada u skupocjenom Rolls-Royceu... a ona mu onda kaže da će mu to biti nabolje iskustvo, jer kad/ako ovo pregrmi da će poslije moći voziti bilo koji automobil.
I tako je žutokljunac savladao vožnju i oslobodio se treme.

Poslije razgovaram nešto sa sestrom pa spominjemo i moje nećake, njezinu djecu. Inače smo obje protiv toga da se pretjerana popustljivost u odgoju naziva ljubavlju, sklonije smo to nazvati manjkom truda i nebrigom (iako ona, kad god vidi što sve dopuštam svojim mačkama, obavezno kaže da bih bila nikak'a mater :D), a ona stvarno i nije od onih majki koje pod svaku cijenu drže dlan pod dječjom stražnjicom.. a kad to čini, onda u velikoj mjeri samo kako bi ih pogurala.
O.K. njeni više i nisu djeca kojima treba čvrsta ruka, nego samo ova koja bi ih lagano gurkala, pa dok ona maše s njom, ja, iako su nezahvalne mačke bezbroj puta ukazale na to da sam nikak'a mater ;D svejedno hvatam zgodan trenutak za prepričati ovu scenu bacanja novaka u vatru.
- O, da, da... - kaže sestra pa se sjeti kakve je velike promjene sama doživjela kad je počela raditi na jednom mjestu, a i kako je poslije izgledalo kad je ona trebala upoznati druge s poslom.
Jednu djevojku koja je posao jako neozbiljno shvaćala ostavila je samu rekavši joj da mora skoknuti do trgovine, pa se tamo zadržala neko vrijeme. Ova je do kraja dana dala otkaz. Druga je imala sličan pristup poslu, pa kad je sestra ponovila ovo s trgovinom, kaže da je gledala u nju kao u Boga kada se napokon vratila. I nije dala otkaz
Jer da ima smisla... najbolje je odmah vidjeti jesi li za nešto ili si nizašto, tj za ništa.
Pa ne trošiti ni svoje ni tuđe vrijeme i živce.


Nu... a što vi mislite o takvom bacanju u vatru? Radite li/ jeste li radili takve stvari svojoj djeci kako biste ih nečemu podučili, ili ste ih, pak, uvijek opravdavali i preuzimali njihov teret na svoja leđa?
Koliko truda i strpljenja vi ulažete u svoje 'projekte'... odustajete li od njih pri prvom neuspjehu ili uvijek grizete do kraja?

I sviđa li vam se moja druga nova kičasta šalica koju sam sama sebi kupila, ili kupila sebi sama... kako je bolje reći? :O








Prijatelji

ponedjeljak, 20.11.2023.




Čuli ste sigurno za onu kako rodbinu ne možemo birati, da dobijemo to što dobijemo... ali da zato možemo birati prijatelje?

Moja najbolja prijateljica tu titulu nosi od prvog dana srednje škole. Nikada se u životu nismo posvađale, i vjerojatno nikada i nećemo. Nas dvije smo na nekakav način jako slične, iako je ona lijepa, slatka, prekrasnog osmijeha kojeg obilato koristi, razumna, susretljiva, popustljiva... dakle - jako, jako draga osoba, dok ja uglavnom nisam takva. Ali znate kako ljudi kažu - s kim si, takav si... tako da je moguće da to na nekakav način vrijedi i za nas. Zapravo, znam da da. Mi se ne sukobljavamo i vjerojatno nikada i nećemo zato što se za naš sukob nikada neće stvoriti potrebni uvjeti. Ona definitivno nije od onih koji tjeraju mak na konac, i kad god bi se slučajno dogodilo da nam se informacije ili stavovi o nečemu ne podudaraju, ona bi odmah ponudila mogućnost svog pogrešnog shvaćanja, što bih ja glatko odbila i onda bi taj dio samo preskočile. Prirodno, bez ikakve usiljenosti, obje svjesne da u redu stoji još milijun tema kojima bi se mogle posvetiti, i što se nas dvije tiče, nebitno tjeranje maka na konac je na samome njegovom kraju.
Osim toga - ona ne treba ništa što ja imam, a ja od nje neću tražiti da mi bude jamac, neću tražiti da mi posudi novac kojeg onda neću vratiti, a ne mora se brinuti ni da ću joj zavoditi muža. Kad nisam do sada, od sada je još manja vjerojatnost za to. Mada, ne boji se ona za ovo posljednje ni zbog njega samog, jer zna da je centar njegovog svijeta, i da bez nje, ako se njega pita, isti teško da bi i postojao.

Ja ću se prije sukobiti s vlastitom sestrom... jer smo si na nekakav način jako slične. Vjerojatno više no što bi to ijedna priznala. Jer s kim si... Kod nas dvije je mak na koncu skoro pa stalno na meniju. Toliko brzo pričamo i upadamo jedna drugoj u riječ da stignemo ispretresati sve moguće teme dok trepneš, i evo već čitave ogrlice.
Uz to što se stalno nadmudrujemo i bockamo, ponekad nam se ne podudaraju slike (iz) prošlosti, ponekad situacije i sudionici, ponekad ne sagledavamo događaje iz istog kuta i razilazimo se u mišljenju i ne odstupamo od svojih sve do pat situacije tj. do takvog iskrenja nakon kojeg jedino preostaje još vrijeđanje na mrtvo ime...do kojeg, srećom, ne dolazi jer bi uvijek jedna od nas, obično ona koja bi se više iznervirala, rekla da će sad prekinuti vezu.
Sutra bi se ponovno čule i normalno razgovarale, a iskrenje od prethodnog dana u budućnosti spominjemo kao ono oko čega se ne slažemo. Nas dvije već čeka puno novih tema, i treba vidjeti može li se i tog dana doći do makove ogrlice.
Ali zapravo, najbitnije od svega je da ništa ne ostane ispod tepiha.

Naši roditelji, a pogotovo mama, uvijek su isticali vrijednosti obitelji, s velikim naglaskom na onim bratskim vrijednostima. Kad god bi se posvađali ili tužakali, mama bi inzistirala na pomirenju i uporno ponavljala da se braća i sestre moraju jako voljeti. Jer da možemo imati prijatelje koji to sutra mogu prestati biti, pa čak i naši bračni partneri kada/ako ćemo ih imati to u jednom trenutku više ne moraju biti, ali da ćemo mi zato zauvijek ostati vezani bratskim vezama, onim najčvršćim i najvrijednijim. I zato se nikada nije dogodilo da se naljutimo u tolikoj mjeri da se zamrzimo i ne razgovaramo... to nama jednostavno nije normalno.

Za vrijeme Domovinskog rata moje selo nije bilo razoreno kao što su to bila neka druga sela. Jedan dio je bio nešto više s mecima i gelerima izrešetanim fasadama, ne može se reći da je jako strašno, barem ne kako je moglo biti, ali, nažalost, nismo prošli bez ljudskih žrtava. Pored nekoliko vojnika, što od one priznate što od one s manje priznatih zasluga vojske, stradalo je i nekoliko civila. Imamo i nekoliko ratnih invalida. Imali smo i braću od kojih je jedan bio s ove strane a drugi na suprotnoj. Za tog drugom malo tko je mislio da je tamo svojom voljom, tako da se pored svih ostalih i njega često sjetimo.
I imali smo puno priča. Tijekom i nakon rata.
I meni su možda najteže padale one posljednje.

Ona je bila jako lijepa djevojka. Jedna od onih u koju kao dijete gledate i poželite biti takvi kad odrastete. Udala se u drugo mjesto, s većinskim srpskim stanovništvom, na što se u to vrijeme baš i nije pretjerano osvrtalo, za zgodnog dečka, a na toj vezi su im mnogi bili zavidni. Ubrzo su dobili krasnog dječačića, pa curicu, i bilo je to u vrijeme kada se još mislilo da od svih priča neće biti ništa.
- Ma, neeećeee... - govorili su mnogi, a onda je jedno veče toj obitelji u kuću upala grupa muškaraca. Njega su pretukli, nju silovali. Dojučerašnji prijatelji. Ne samo poznanici koji bi se bi povremeno susretali, nego prijatelji s kojima su se do nedavno intenzivno družili.
Za tu priču sam čula godinama nakon rata... jer se takve teško pričaju. Jer takve žrtve osjećaju sram, jer se boje osude i prigovora da su si same krive, što nije teško shvatiti jer takve osude nisu rijetke ni danas. Zapravo danas, ne samo da nije rijetkost, nego kao da je više nego ikada optužbi da žrtve same traže nevolje, pa kad one jednom ipak skupe hrabrosti i odluče se riješiti svog tereta onda im se iskazuje nepovjerenje jer da kako su se baš sad sjetile, nakon toliko godina...
Puno je onih koji niti ne pokušaju zamisliti kako je to kad te izda netko kome pokloniš povjerenje, netko za koga misliš da je na tvojoj strani, tko te trebao zaštititi...
A sve što bi svaka normalna osoba trebala pomisliti, i što je meni često padalo na pamet je - To nisam bila ja.. ali to sam tako lako mogla/mogao biti ja.

Vrijeme kada sam učila da ako se jako želi nešto što se ne može imati, ukaže li se bilo kakva, i najmanja prilika, ljudi lako mogu postati grabežljivci, zvijeri...







Bobići

četvrtak, 16.11.2023.




Prije par godina, ja sam tada još imala svoje stare blogove, jedna osoba je u nekakvom poduljem komentaru-monologu, ničim izazvana, jako izvrijeđala sve nas blogere. Da si (samo) umišljamo da smo: pjesnici, pisci, kuhari... te da se razumijemo u filozofiju i politiku, i još koješta drugo. Nitko od blogera tada nije bio pošteđen. Moram priznati da mi je to baš zasmetalo. Jako ružno je djelovalo. Pogotovo što ta osoba nije ni bila bloger i nije nama ostalima pokazala ništa od svojih vještina, osim eto te sposobnosti izrugivanja.
No, B(l)ože moj, možemo samo pokušati zamisliti, ne i znati, kakve osobne frustracije druge ljude navedu na takvo krajnje ružno ponašanje, a i ljudski je opraštati, kažu, tako da ni takvu osobu ne treba previše osuđivati.... ako ni zbog čega drugog, onda zbog nas samih.
Kamo bi dospjeli da uvijek vraćamo istom mjerom, pa da se recimo i s ovakvima prihvatimo nabacivati uvredama.
U divlje zvijeri bi se pretvorili.

Osobno, smatram kako mi imamo dosta zanimljivih, talentiranih i inteligentnih blogera, a i ja sama se ponekad potrudim dati svoj skromni doprinos onoj kreativnoj grupici.
Znate već da se ja uglavnom držim samo fotografije, i uz nju vezano najčešće kuhinje, zbog tamo nekih svojih ograničenja. Ne mogu pokazati previše, ali poneki kolačić se uvijek nađe. Tako sad planiram i za ovaj Božić nešto, i pomalo plašljivo prizivam mrvicu veselja... plašljivo, obzirom da nas je proteklih nekoliko godina veselja dosta često zaobilazilo.


bobici-03stella
(fotografija je preuzeta s OVE stranice)

Dakle...m... kolačići!
Malo sam istraživala, i ove godine su me privukli bobići.
Bobići su, kažu, kolačići koji se u Dalmaciji tradicionalno peku za blagdan Svih svetih, ali zanimljivi su mi, a i volim bademe, pa ne vidim razlog zašto ne bi mogli i za Božić.

U Slobodnoj Dalmaciji sam našla tekst koji malo opisuje povijest ovih kolačića, pa su mi tako postali još zanimljiviji.


'Iako se bobići prema nekim izvorima spominju u Veneciji još u 17. stoljeću, smatra se da su svoj službeni slastičarski debi imali u Trstu u 18. stoljeću. Simbolika sjemenke boba svoje podrijetlo vuče daleko u prošlost, podučava Adela, pa dijeli još jednu povijesnu lekciju:

Bob se od davnina vezao uz stara praznovjerja i mitove. Još su ga Egipćani sa strahopoštovanjem koristili u pogrebnim ritualima zbog vjerovanja da u poljima boba obitavaju duše pokojnika. Posebno mjesto ove su sjemenke imale i u staroj Grčkoj gdje su slovile kao omiljeno jelo Mojra, božica sudbine. Stoljećima kasnije bob se ukorijenio i u kršćanskoj tradiciji, posebno nakon što je u 10. stoljeću opat Odilon iz francuske opatije Cluny njime nahranio svoje redovnike na dušni dan, 2. studenoga, kako bi lakše podnijeli bdijenje. Od tada je bob postao neizostavan u obilježavanju blagdana Svih svetih i Dušnog dana. Tek je austrijska slastičarska mašta ovoj sjemenki podarila njezin slatki oblik prije više od dva stoljeća u tada habsburškom Trstu, odakle se proširila našim krajevima.

Fevete (tal. Favette) ili bobići kao znak dobrih želja za srećom i životom, dobrim i dugim životom, rađanjem novoga života, osvojili su ponajprije građanske kuće duž čitave naše obale Jadrana.'


Slobodna Dalmacija nam donosi i recept za ove kolačiće, pa iako se u tekstu napominje kako je mnogim ljudima 'pepavo' raditi ih i radije ih kupe (hoće reći da su ljudi danas prave ljenčine :O), ja ipak mislim kako je kolačić stvarno jako jednostavan za napraviti, i da se uvijek više isplati stvoriti nešto svoje, tako da ću se vjerojatno okušati u izradi.
(osim ako se ne odlučim za zimtsterne koji su poprilično slični bobićima, i mrvicu zahtjevniji)



'Adelina riceta 

SASTOJCI:

- 25 dkg bajama

- 50 dkg šećera u prahu

- 1 jaje

- 1 vanilija šećer

- kora 1 limuna

- 2 žlice rakije

- 1 žlica kakaa ili čokolade

- MALA TAJNA: na vrh noža mljevenog oraščića

POSTUPAK: 

Bajame samljeti fino, umiješati sa štaub šećerom, dodati vaniliju, rakiju i jaje, umijesiti tvrdu smjesu, odvojiti jednu polovinu i dodati kakao Peći na 125 stupnjeva na masnom papiru, bijele 23 a crne 25 minuta. U slast !!!'











Snovi

srijeda, 15.11.2023.




Sanjala sam noćas da sam podstanar i da me gazdarica izbacuje jer sam dužna 400 € stanarine.
Kol'ko me presjeklo, probudila sam se u trenu.
I kažu onda - imaj snove :I



A nu moje nove šalice.
Može li se još netko pohvaliti ovakvim kičom? :O

MG-3151




Gorgona

ponedjeljak, 13.11.2023.





Jutros sam se probudila kao Gorgona.
Oprala sam sinoć kosu, umotala je u ručnik i otišla takva spavati. Jutros je bilo pitanje - sjeći kosu ili glavu? Pitanje je lebdjelo i nad glavom i nad kosom sve do maloprije... kada sam uzela češalj pa počela dugo i strpljivo raščešljavati 'zmije'.
Ha...kao i obično.


Inače, mislim se kako mi je mene lako kupiti... kako se lako prodam.
Kaže sestra neki dan da mi je kupila poklon za rođendan, pa sam je natjerala da mi kaže što.
I kupila me lijepom i sjajnom... šalicom.
Ja odmah sretna :)
Šalicom i ptičicom koja joj se zakucala u prozor pa bila, kako kaže, pola sata u nesvijesti.
I mislim se kako je i ptičica sretna što se zakucala u sestrin prozor... jer posljednjoj koja je u mojem prozoru vidjela zelenu orahovu krošnju nije bilo spasa ni nakon pola dana.
Ostao je samo tanki mlaz krvi što se slijevao niz sićušni kljun.



IMG-b58c7e09fb63ff2a95ad9b0




IMG-3f50477a65239f01ae44de4








Healer

nedjelja, 12.11.2023.





Kad sam ja bila klinka... ali baš, baš klinka, jer se moja ljubav prema glazbi rodila baš, baš jako rano, onda sam neko vrijeme bila strašno nesretna što niti jedna pjesma ne nosi moje ime. Sve neke Ane, Marijane i Ivane, ali niti jedna Vesna. Doduše, bila je jedna od 'Srebrnih krila', ali ta je bila za baš, baš klinke... a ja sam htjela imati, kao i sve one Ane, Marijane i Ivane, nekakvu romantičnu, ljubavnu s kojom će me jednom netko osvajati ispod rascvjetanog balkona.





Trajala je ta moja nesreća nekakvih duugih, klinkastih, godinu, dvije pa onda me skroz napustila, a pjevanje pod prozorom poslije i strašno na živce išlo.
A kad je godinama poslije 'Hladno pivo' otpjevalo pjesmu 'Pitala si me', ja sam samo kimnula glavom i rekla svim Anama, Marijanama i Ivanama - Eto vam sad!





I onda prije nekoliko dana vidim da je Ripper snimio... ne jednu pjesmu s mojim imenom, nego se cijeli album zove 'Vesna'.
Pa kad se nisam zarolala od smijeha :))
Ne znam koja je priča iza tog albuma. Možda je negdje i ispričana samo je ja nisam vidjela, ali bez obzira kakva je, i što ona znači autoru, mene je eto, baš, baš zabavilo. Nasmijalo. A tko mene uspije baš, baš nasmijati, onda od mene ima veliki plus, ma o čemu se radilo. Pa ga je tako i Ripper dobio, iako ja s njegovom glazbom, točnije - s njegovim vokalom, inače i nisam baš na 'ti'.






Al' zato je mladi Dino takav slatkiš... :)
Imati ovakvog izvođača, a uvoziti kojekakve hajke-cajke i njima puniti arene i uši nekih novih klinaca... strašno je to.

Ha... kakva energija!gitara











Vruće kestenje

petak, 10.11.2023.




Mada sam ja više za krumpire.


MG-2863





MG-2886








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.