Čuli ste sigurno za onu kako rodbinu ne možemo birati, da dobijemo to što dobijemo... ali da zato možemo birati prijatelje?
Moja najbolja prijateljica tu titulu nosi od prvog dana srednje škole. Nikada se u životu nismo posvađale, i vjerojatno nikada i nećemo. Nas dvije smo na nekakav način jako slične, iako je ona lijepa, slatka, prekrasnog osmijeha kojeg obilato koristi, razumna, susretljiva, popustljiva... dakle - jako, jako draga osoba, dok ja uglavnom nisam takva. Ali znate kako ljudi kažu - s kim si, takav si... tako da je moguće da to na nekakav način vrijedi i za nas. Zapravo, znam da da. Mi se ne sukobljavamo i vjerojatno nikada i nećemo zato što se za naš sukob nikada neće stvoriti potrebni uvjeti. Ona definitivno nije od onih koji tjeraju mak na konac, i kad god bi se slučajno dogodilo da nam se informacije ili stavovi o nečemu ne podudaraju, ona bi odmah ponudila mogućnost svog pogrešnog shvaćanja, što bih ja glatko odbila i onda bi taj dio samo preskočile. Prirodno, bez ikakve usiljenosti, obje svjesne da u redu stoji još milijun tema kojima bi se mogle posvetiti, i što se nas dvije tiče, nebitno tjeranje maka na konac je na samome njegovom kraju.
Osim toga - ona ne treba ništa što ja imam, a ja od nje neću tražiti da mi bude jamac, neću tražiti da mi posudi novac kojeg onda neću vratiti, a ne mora se brinuti ni da ću joj zavoditi muža. Kad nisam do sada, od sada je još manja vjerojatnost za to. Mada, ne boji se ona za ovo posljednje ni zbog njega samog, jer zna da je centar njegovog svijeta, i da bez nje, ako se njega pita, isti teško da bi i postojao.
Ja ću se prije sukobiti s vlastitom sestrom... jer smo si na nekakav način jako slične. Vjerojatno više no što bi to ijedna priznala. Jer s kim si... Kod nas dvije je mak na koncu skoro pa stalno na meniju. Toliko brzo pričamo i upadamo jedna drugoj u riječ da stignemo ispretresati sve moguće teme dok trepneš, i evo već čitave ogrlice.
Uz to što se stalno nadmudrujemo i bockamo, ponekad nam se ne podudaraju slike (iz) prošlosti, ponekad situacije i sudionici, ponekad ne sagledavamo događaje iz istog kuta i razilazimo se u mišljenju i ne odstupamo od svojih sve do pat situacije tj. do takvog iskrenja nakon kojeg jedino preostaje još vrijeđanje na mrtvo ime...do kojeg, srećom, ne dolazi jer bi uvijek jedna od nas, obično ona koja bi se više iznervirala, rekla da će sad prekinuti vezu.
Sutra bi se ponovno čule i normalno razgovarale, a iskrenje od prethodnog dana u budućnosti spominjemo kao ono oko čega se ne slažemo. Nas dvije već čeka puno novih tema, i treba vidjeti može li se i tog dana doći do makove ogrlice.
Ali zapravo, najbitnije od svega je da ništa ne ostane ispod tepiha.
Naši roditelji, a pogotovo mama, uvijek su isticali vrijednosti obitelji, s velikim naglaskom na onim bratskim vrijednostima. Kad god bi se posvađali ili tužakali, mama bi inzistirala na pomirenju i uporno ponavljala da se braća i sestre moraju jako voljeti. Jer da možemo imati prijatelje koji to sutra mogu prestati biti, pa čak i naši bračni partneri kada/ako ćemo ih imati to u jednom trenutku više ne moraju biti, ali da ćemo mi zato zauvijek ostati vezani bratskim vezama, onim najčvršćim i najvrijednijim. I zato se nikada nije dogodilo da se naljutimo u tolikoj mjeri da se zamrzimo i ne razgovaramo... to nama jednostavno nije normalno.
Za vrijeme Domovinskog rata moje selo nije bilo razoreno kao što su to bila neka druga sela. Jedan dio je bio nešto više s mecima i gelerima izrešetanim fasadama, ne može se reći da je jako strašno, barem ne kako je moglo biti, ali, nažalost, nismo prošli bez ljudskih žrtava. Pored nekoliko vojnika, što od one priznate što od one s manje priznatih zasluga vojske, stradalo je i nekoliko civila. Imamo i nekoliko ratnih invalida. Imali smo i braću od kojih je jedan bio s ove strane a drugi na suprotnoj. Za tog drugom malo tko je mislio da je tamo svojom voljom, tako da se pored svih ostalih i njega često sjetimo.
I imali smo puno priča. Tijekom i nakon rata.
I meni su možda najteže padale one posljednje.
Ona je bila jako lijepa djevojka. Jedna od onih u koju kao dijete gledate i poželite biti takvi kad odrastete. Udala se u drugo mjesto, s većinskim srpskim stanovništvom, na što se u to vrijeme baš i nije pretjerano osvrtalo, za zgodnog dečka, a na toj vezi su im mnogi bili zavidni. Ubrzo su dobili krasnog dječačića, pa curicu, i bilo je to u vrijeme kada se još mislilo da od svih priča neće biti ništa.
- Ma, neeećeee... - govorili su mnogi, a onda je jedno veče toj obitelji u kuću upala grupa muškaraca. Njega su pretukli, nju silovali. Dojučerašnji prijatelji. Ne samo poznanici koji bi se bi povremeno susretali, nego prijatelji s kojima su se do nedavno intenzivno družili.
Za tu priču sam čula godinama nakon rata... jer se takve teško pričaju. Jer takve žrtve osjećaju sram, jer se boje osude i prigovora da su si same krive, što nije teško shvatiti jer takve osude nisu rijetke ni danas. Zapravo danas, ne samo da nije rijetkost, nego kao da je više nego ikada optužbi da žrtve same traže nevolje, pa kad one jednom ipak skupe hrabrosti i odluče se riješiti svog tereta onda im se iskazuje nepovjerenje jer da kako su se baš sad sjetile, nakon toliko godina...
Puno je onih koji niti ne pokušaju zamisliti kako je to kad te izda netko kome pokloniš povjerenje, netko za koga misliš da je na tvojoj strani, tko te trebao zaštititi...
A sve što bi svaka normalna osoba trebala pomisliti, i što je meni često padalo na pamet je - To nisam bila ja.. ali to sam tako lako mogla/mogao biti ja.
Vrijeme kada sam učila da ako se jako želi nešto što se ne može imati, ukaže li se bilo kakva, i najmanja prilika, ljudi lako mogu postati grabežljivci, zvijeri...
Post je objavljen 20.11.2023. u 08:29 sati.