srijeda, 13.08.2008.
Životna priča Twinkielittlestar- trudnoća
3. DIO
Stigla je jesen 2001. godine. Panika, nevjerica, sreća, strah, nemoć, kako, zašto...što god hoćete! Bila je zbilja velika frka i panika dok nismo dobili potvrdu onoga na što smo sumnjali. Moja malenkost bila je u drugom stanju! I što sada, pitali smo se! Razgovarajući o djeci, još u početku odlučili smo da ćemo paziti i da nećemo ništa planirati barem dok se ne vjenčamo i malo sredimo. No rekli smo da ako nam se i dogodi da zatrudnim, sve ćemo prilagoditi našoj prinovi. Ali i bolje da nismo ništa drugo planirali jer i onako je sve išlo valjda kako je trebalo. Znači, beba na putu, Denis još uvijek student i mi još uvijek nevjenčani. Kada je trudnoća bila u prvom tromjesečju, počeli smo planirati svadbu. Propali su planovi za jedan restoran i veći broj gostiju. Ja sam stalno grlila školjku i spavala pored lavora. Vidjeli smo da to neće samo tako proći pa smo cijelo vjenčanje odlučili obaviti kod nas u kući u sklopu dočeka nove 2002. godine. Ajme šta je bilo naporno! Dobila sam injekciju protiv mučnine da preživim dan. Sada svi kazu kako sam lijepo ispala na slikama. Normalno, kada sam bila u transu od injekcije! Ipak, bilo je nezaboravno.
Trudnoća je prošla dobro sama po sebi. Negdje poslije podne 21.05.2002. kažem ja mojem mužu kako je meni nešto sumnjivo i da bi naša beba mogla uraniti. Smijali smo se tome jer sam ga znala već tako zafrkavati. No ipak je tada bilo nešto drugačije i nisam skroz bila sigurna da će i ovaj put to proći kao lažna uzbuna. Drugi dan počeli su trudovi. U početku skoro neprimjetni, ali dovoljno da mi ne da mira. Otišli smo po preporuci mojega ginekologa u rodilište. Rekli su da bi to moglo biti to! Kada sam navečer po drugi put toga dana opet došla u bolnicu, sve je bilo jasno. Malac se namjerio na mene i htio je van. Nije bilo za igrati se jer sam bila u 35 tjednu trudnoće. Pokušaj da se trudnoća pokuša produljiti tokolizom nije uspio i ja sam oko sat vremena prije ponoći bila u operacijskoj sali čekajući na carski rez. Pola sata prije ponoći rodila sam zdravoga dečkića koji je već tada pokazao kako misli biti aktivan. Bilo je dosta hladno, iako smo već debelo bili u proljeću i naš sin Dominik je bio u inkubatoru. Budući da je ranije rođen, bio je na infuziji i nisam ga mogla dojiti. Tada sam i odlučila da ni neću jer sam pretpostavljala da će biti slabašan i neće moći vući na prsima. Konačna odluka u vezi toga pala je nakon dosta razmišljanja kada sam shvatila da bi mi to bilo teško zbog bolova u leđima i da ne bi bilo dobro da se mučimo ni on ni ja. Netko će misliti da nisam dobro odlučila za njega. Ne znam, ja smatram da bi on osjetio da ja trpim i da tek onda ne bi bilo dobro. Dijete mora osjetiti da mu je majka sretna, zadovoljna i smirena.
Njegovo dolazak kući se oduljio jer je imao malu težinu. Kada smo ga napokon "izvukli" iz bolnice, bili smo presretni! Svi smo ga gledali, a on je samo mirno spavao. Kada bi se probudio i popio bočicu, opet bi zaspao. Mi smo htjeli da je on budan da ga možemo grliti i ljubiti, ali on se pravio "cool" i ništa ga se nije ticalo. Prekrasno je napredovao. Došlo je ljeto i Dominik je uživao spavajući u dvorištu pod brajdom, u debeloj hladovini. Bilo je toplo pa smo mu pružili to zadovoljstvo da diše na svježem zraku. Gledajući ga i brinući se o njemu postajala sam druga osoba. Nešto prekrasno mi se dogodilo i pitala sam se nakon svega lošega je li to nastavak svih dobrih stvari koje su mi se počele događati od kada sam upoznala svojega muža.
Od kada sam rodila, prošlo je skoro 10 mjeseci. Snalazimo se kako znamo. Zna biti teško i naporno. Ima dana kada sumnjam da dajem od sebe maksimum jer mislim da Dominik treba i više nego mu pružam. Ali onda sama sebe smirujem uvjeravajući se da pretjerujem i da se ponašam kao i svaka druga majka koja ima svoje strahove i brige za sadašnjost i budućnost djeteta. No muž i ja imamo ogromnu pomoć mojih roditelja s kojima živimo. Inače sigurno ne bismo mogli sami odgajati dijete. Kod mene je možda specifična situacija, ali osjećaji majke su uvijek isti. Zna nam biti komplicirano kada moramo nekamo ići. I ljudi su malo sumnjičavi u moje sposobnosti. Nije mi to nitko izravno rekao, ali osjetim poglede i vidi im se na licima. Što mogu? Sama sam za sebe donijela odluku da ću moći biti majka i bila sam od početka spremna na moguće komentare i neslaganja okoline. Do sada nije bilo nekih neugodnosti i nadam se da neće. Kako god bilo, moj sin će imati i majku i oca, baku i djeda, a možda jednoga dana brata ili sestru, tko to zna?! Imat će dovoljno ljubavi od svakoga od nas i nikada se neće morati brinuti da će mu nešto nedostajati s naše strane dokle god to bude potrebno.
Sada se nadamo sretnome životnome putu, uz puno lijepih trenutaka, manje razočaranja i neslaganja. Kažu ljudi : "Svako zlo za neko dobro!".
- 19:06 -
