utorak, 30.10.2007.
Priča našeg vilenjaka
moja priča je ta da zapravo ja nemam neko oštečenja. Ja zapravo spadam u onu skupini usoba s opp-om psihičkih uvrnutih koji su bili na liječenju
Eto ko kaže da osoba ne može prolupati na faxu
tjedan dana prije kraja faxa dobila sam napad alergijske astme, nakon čega sam dobila panični napadaj. Nisam se usudila izači van- stezalo me je u prsima , trnci su mi prolazili kroz cijelo tijelo, knedla u grlu- nisam mogla disat, vrtoglavica, spazmi ruku te nakon što su mi to ustanovili javila se nesanica, strašna tjeskoba, depresija i eto tako uputih se u psihijatrijsku bolnicu gdje sam bila 3 mj. pod dg. anksiozno-depresivni poremečaj.
iskreno sada kada je prošlo skoro godinu dana i kada se toga sjetim, moram priznati da to gledam kao jedno pozitivno iskustvo koje mi je promjenilo život. Naučila sam uživat u malim stvarima, više misliti na sebe, raditi ono što mi se sviđa.
najveći problem su mi zapravo bili prijatelji ajjmo ih tako nazvati, koji su mi okrenuli leđa, nažalost osobe od kojih sam to najmanje očekivala. Međutim na kraju uvijek najbolje završi, u takvim situacijama uvijek se vidi tko ti je doista prijatelj. teško mi je radi svega toga, jer ću godinama piti lijekove, hodati psihiću, ali me nije sram jer sam svim ljudi koje znam svojim iskustvom pokazala da to nije sramota i pomogla im da i oni potraže pomoć ili da si nađu svoj ispušni ventil, iako kada sam hodala po faxu svi znali šta mi se dogodilo.
najteže je zapravo bilo prihvatiti da se to baš meni dogodilo, ono vječno pitanje zašto baš meni...
- 11:47 -
utorak, 23.10.2007.
Priča naše Ksanije...
Evo i mene.
02.10.1991 nastradala sam kao civilna žrtva u jednom granatiranju Osijeka. Tada sam od pet osoba jedina preživjela.
Usljedili su dani prikovani za bolnički krevet. Odmah mi je amputirano lijevo stopalo, u desnom stopalu sam imala zabodeno oko osam velikih igala jer je sve bilo slomljeno a nije se moglo drukčije fiksirati i longetu cijelom dužinom desne noge. Ljeva ruka slomljena u nadlaktici s velikim fiksatorom je bila potpuno nepokretna sljedeća tri mjeseca i uz to oko 24 razno raznih rana po cijelom tjelu. Od glave, stomaka, guze pa do nogu. Pokušali smo jednom iz šale izbrojiti šavove ima ih negdje oko 120. Moja sestra je nastradala zajedno samnom, umrla je nakon šest dana kome. Imala je amputaciju obadvije potkoljenice i bila je ranjena u glavu. Njoj ja bilo 15 a meni 19 godina. No ja sam žilava ni onaj gore me nije htio, kažu da uzima samo one dobre. Čekalo me je četiri mjeseca bolnice. Plakanja, boli, neugodnosti ali i dobrih ljudi. I onih zločestih.
Poslije toga još šest mjeseci toplica četiri mjeseca bolničkog djela i dva onog ljepšeg. Kad je postalo najljepše morala sam kući.
I onda sve ponovo, na štakama slabo pokretna odlučila sam da se neću opustiti i upornim vježbanjem malo pomalo postajala sam sve samostalnija. Riješila se štaka kupila automobil i u trećem mjesecu '93 sam se zaposlila i od tada sam u istoj firmi promjenila četiri radna mjesta, svaki puta sve bolje. Nadam se da ću tu i ostati. Radim sa strankama ali uvijek vedra i nasmijana, jer takva razoružam i najgoru stranku.
Kad sam već pomislila da se nikad neću udati i to mi se dogodilo. Predivan je i pravi dobrica. Sve mi pomogne, on zna koga je oženio i da ja neke stvari ja nemogu ali živimo u ljubavi i što je još važnije u razumjevanju i slozi. Još uvjek teško hodam, ustvari se gegam i noge me bole i skoro svake tri četiri godine čeka me neka operacija,ali ja neodustajem.
Vesele sam naravi i uvjek spremna na šalu i društvo i to mi je pomoglo da sve ovo podnesem i da iz te boli izađem kao pobjednik.
Od mene nikada nečete doživjeti da čovjeka bilo koje nacionalnosti krivo pogledam ili da mu nešto ružno kažem jer on nije kriv za ovo što mi se dogodilo, da nije bilo rata bila bi to prometna ili nešto slično.
Želim svima kojima je teško, da budem primjer i da pokažem da uvjek možete dalje i više.
Svi smo uz tebe...
- 11:44 -
petak, 19.10.2007.
Priča naše lavice
evo da i ja podijelim nešto a svoje strane. nisam također opp, ali živim sa sestrom koja je invalid. iako je tvrdoglava i uporna,pa izbjegava doktore, još se nije utvrdio njezin stupanj invaliditeta.
prilikom poroda, doktori su krivo prihvatili jednju njezinu nogicu i time automatksi izvadili glavicu kuka iz čašice. djetinjstvo do osnovne škole provela je po operacijama i rehabilitaciji, koje joj nisu nimalo pomogle nego su je učinile još većim invalididtetom. jedna noga joj je kraća od druge, ima problema sa viškom kilograma i svakodnevno već cijeli život se bori sa tim kilama. a uvjet za umjetni kuk operaciju je smanjivanje te kilaže, što je kod nje nemoguće. užasno ju noga boli svaki dan, i teško ju je gledati kako po stanu radi poslove koje ne bi smjela, ali eto,iako je prihvatila to svoje stanje, također ne želi pokazivati kako neke stvari ne može obavljati. ujedno je zamrzila doktore i užasno ih se boji i bolnice, zbog toga što joj je njezin doktor nešto osjetljivo rekao u fazi puberteta , a što nije smio. iako ona normalno odlazi van, na faks i čini sve ostalo što i mladi, posljedice boli i ne hodanja vide se dan poslje, kada cijeli dan leži u krevetu i nemože se pomaknuti i dignuti od silnih bolova što proživljava. eto toliko da se ipak vidi da i mi zdravi iako smo zdravi možda živimo s nekim tko je invaliditet.
Samo hrabro naprijed...
- 11:42 -
