ponedjeljak, 05.01.2009.

Dobri prijatelji (?)

Trenutno, uza sve ove lijepe stvari koje se događaju u ovom dijelu godine, nisam vjerovala da će ostati dovoljno mjesta i za frustraciju.
Dogodi se da.
Moram priznat da mi nije dobro kad vidim koliko ispraznih ljudi opsjednutih isključivo materijalnim ima oko mene. Koliko djece, koja ne znaju što bi sa sobom pa nađu uzor u nekom starijem i puno lošijem, i onda se pretvore u njihove manje kopije.
Brine me što od većine ljudi koje upoznam želim pobjeći jer u njima prepoznam stvari koje me izluđuju. Možda je stvar u meni, a možda i ne....
Imam osjećaj da se nitko ne usudi reći jasno i glasno svoje mišljenje iz straha od ismijavanja, a ovo je takva sredina u kojoj se takva reakcija i može očekivati. Svi su tako prokleto puni predrasuda prema nečemu što odskače od njihovih ukalupljenih pogleda na svijet. Zašto je mišljenje takvih ljudi općeprihvaćeno, zašto se većina povodi za njima? Zašto ljudi ne mogu shvatiti da drugačije ne znači nužno i loše? Nikada neću shvatiti. Srećom, ima pojedinaca koji misle svojom glavom i ne trude se uklopiti u tuđu sliku savršene osobe. Ima ljudi kojima nije nimalo stalo do tuđih mišljenja. Valjda imam sreću pa sam okružena isključivo takvima, i s njima je uvijek opuštena atmosfera u kojoj svatko od nas može filozofirati bez kraja i konca o bilo čemu. Yes, I love my friends :D

Mrzim rastanke. Ali, i oni su dio svakodnevnog života. Koji ja naravno nastojim izbjeći kad god mogu, ali nekad ne mogu učiniti ništa da to izbjegnem i dogodi se. Kao sad... I uvijek imam osjećaj da jedan dio mog života nestaje zauvijek. Prilično pesimističan pogled na stvari, znam. Ali moram priznati da me u ovakvo vrijeme uvijek uhvati nostalgija oko takvih stvari bez nekog posebnog razloga. Krivo je vrijeme xD.
Oh, kako bih voljela za sve uzroke svojih problema okriviti "vrijeme". Kako bih voljela izbrisati činjenicu da mi se od 10. mjeseca po glavi vrti samo jedno. Kako bih voljela da ovi praznici traju zauvijek, da ne moram opet razbijati glavu s time hoću li upasti na filozofiju i antropologiju :(. Oh, I wish.
Želim da snijeg pada zauvijek.
Nisam ništa rekla. Bila sam ok skroz. Ali još ne mogu zaboraviti...Doći će da...s vremenom. Ne želim sagledati činjenicu da gubim prijatelja, da gubim nekoga tko je nešto osjećao za mene i nekoga tko me čuvao.
(ljubav se uvijek uplete u sve? NOT!)
Ostajemo prijatelji. :)

"I nikoga ne muči pitanje smiješno
Dok se rastajemo u idili
Kako ćemo samo ostati nešto
Što nikada nismo bili?"

Image Hosted by ImageShack.us
<3

Pozdraf jednom plavom blekeru :)
22:13 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.