Obscura Arcana Mortis

Evo obećajem...Reći ću ti sve kad dođe vrijeme...A do tada ću šutjeti, jer znam da je to ono što ćeš i ti napraviti.
I wanna be like you, I wanna be much more like you.
Mrzim bespotrebna pitanja koja mi uvijek iznova postavljaju.
Izgleda da jedino TI znaš kada reći pravu stvar, i uvijek zvuči u isti mah utješno, duhovito i pametno.
Dani su nekako prebrzo proletjeli...Neprestani flashbackovi me konstantno vraćaju u neke trenutke koji su bili apsolutno nenadjebivi, pa sve do onih koje želim što brže zaboraviti. I cijela godina mi odjedanput proleti pred očima. Sve u svemu? Rekla bih čak i najbolja dosad. Nadam se da će ova biti još i bolja.
Naravno da je bilo zajeba, kao što ih uvijek ima i uvijek će ih biti, ali mislim da se na to ne treba previše osvrtati jer mogu biti jednako korisni kao i neke pozitivne stvari. Tako da mogu reći- ne postoji puno stvari za kojima žalim. Zadovoljna sam trenutnom situacijom, i držim se onoga : Regrets are better left unspoken.
Zahvalnost, zahvalnost...Uvijek me progoni sjećaj da bih trebala biti jebeno «zahvalna» za ono što imam, ali ponekad jednostavno nisam raspoložena za to. Ne, ne ponekad, uglavnom nisam.

I tako...
Slike koje se polako vraćaju...
Ulica koja blista pod uličnom pokrivena slojem leda...crvenkasto nebo...i ta prokleta hladnoća...snijeg... Sve me to i previše podsjeća na zadnje tjedne.
Subote, Tarkus, uvijek isti ljudi i događaji za koje unaprijed znaš da će se dogoditi, sve je nekako jebeno predvidljivo, ali isto tako me svaki put ispunjava na onaj isti način koji mi u trenu zna podići raspoloženje. Vani je sada prehladno za odlaske na kolodvor, koji mi sada već jako jako fale :D
Svaki dan se sjetim ovog ljeta...nekoliko nas na praznoj terasi red rocka, svjećice koje smo zapalili i stavili na stepenice, ljubičasto/narančasto/plavo nebo dok sunce zalazi i «ozbiljni razgovori», još ozbiljnija zajebancija i nevjerojatno opuštena atmosfera dok smo naručivali rundu za rundom i otvarali kutiju za kutijom cigareta. A onda odlazak doma, koji je znao potrajati i po sat vremena, šetnje parkom sa mp3em i cigaretom u ruci...
8. mjesec koji mi je bio jedan od najboljih prošle godine...
Inače mrzim vrućine, ali jao, kako mi fale ti dani :)
Ne mogu ne primijetiti kako se puno stvari promijenilo odonda. Možda smo odrasli? Možda. Ne vjerujem...još se uvijek osjećam kao neko veliko dijete i mislim da u tome nema ništa loše. ^^

I ne tražim puno...samo da mi ponekad nešto kažeš, samo ponekad.
Želim samo da se ponekad javiš.

Ne mogu si pomoći...Često se uhvatim kako podcjenjujem one intelektualno inferiornije od mene i svjesna sam toga da je to stvarno loša navika.
?Hold on to your IQ?
Razbacane misli koje nekad ne mogu ni sama pohvatati. Mali milijun bilježnica ispisanih tim istim mislima, koje uvijek bacam iz straha da ih netko ne nađe. Nije mi pomoglo da držim misli na okupu.
It`s in your reach...concentrate.
Uvijek si to iznova ponavljam, jer mi je koncentracija na opasno niskoj razini. Vrijeme je da se primim učenja, ali uvijek nađem sto stvari koje bih radije radila. Ah, svima je tako :)


I can't see the meaning of this life I'm leading
I try to forget you as you forgot me
This time there is nothing left for you to take, this
is goodbye
Summer is miles and miles away
And no one would ask me to stay
And I should contemplate this change
To ease the pain
And I should step out of the rain
turn away
Close to ending it all, I am drifting through the
stages
Of the rapture born within this loss
Thoughts of death inside, tear me apart from the core
of my soul
At times the dark's fading slowly
But it never sustains
Would someone watch over me
In my time of need

I try to forget you as you forgot me
I try to forget you as you forgot me
I try to forget you as you forgot me

Ovo vrijeme je potpuno (ne)savršeno.
Stavila sam In my time of need na repeat jer mi više ne izlazi iz glave :D




Pozdrav i pufa Fiki :)

Trenutno, uza sve ove lijepe stvari koje se događaju u ovom dijelu godine, nisam vjerovala da će ostati dovoljno mjesta i za frustraciju.
Dogodi se da.
Moram priznat da mi nije dobro kad vidim koliko ispraznih ljudi opsjednutih isključivo materijalnim ima oko mene. Koliko djece, koja ne znaju što bi sa sobom pa nađu uzor u nekom starijem i puno lošijem, i onda se pretvore u njihove manje kopije.
Brine me što od većine ljudi koje upoznam želim pobjeći jer u njima prepoznam stvari koje me izluđuju. Možda je stvar u meni, a možda i ne....
Imam osjećaj da se nitko ne usudi reći jasno i glasno svoje mišljenje iz straha od ismijavanja, a ovo je takva sredina u kojoj se takva reakcija i može očekivati. Svi su tako prokleto puni predrasuda prema nečemu što odskače od njihovih ukalupljenih pogleda na svijet. Zašto je mišljenje takvih ljudi općeprihvaćeno, zašto se većina povodi za njima? Zašto ljudi ne mogu shvatiti da drugačije ne znači nužno i loše? Nikada neću shvatiti. Srećom, ima pojedinaca koji misle svojom glavom i ne trude se uklopiti u tuđu sliku savršene osobe. Ima ljudi kojima nije nimalo stalo do tuđih mišljenja. Valjda imam sreću pa sam okružena isključivo takvima, i s njima je uvijek opuštena atmosfera u kojoj svatko od nas može filozofirati bez kraja i konca o bilo čemu. Yes, I love my friends :D

Mrzim rastanke. Ali, i oni su dio svakodnevnog života. Koji ja naravno nastojim izbjeći kad god mogu, ali nekad ne mogu učiniti ništa da to izbjegnem i dogodi se. Kao sad... I uvijek imam osjećaj da jedan dio mog života nestaje zauvijek. Prilično pesimističan pogled na stvari, znam. Ali moram priznati da me u ovakvo vrijeme uvijek uhvati nostalgija oko takvih stvari bez nekog posebnog razloga. Krivo je vrijeme xD.
Oh, kako bih voljela za sve uzroke svojih problema okriviti "vrijeme". Kako bih voljela izbrisati činjenicu da mi se od 10. mjeseca po glavi vrti samo jedno. Kako bih voljela da ovi praznici traju zauvijek, da ne moram opet razbijati glavu s time hoću li upasti na filozofiju i antropologiju :(. Oh, I wish.
Želim da snijeg pada zauvijek.
Nisam ništa rekla. Bila sam ok skroz. Ali još ne mogu zaboraviti...Doći će da...s vremenom. Ne želim sagledati činjenicu da gubim prijatelja, da gubim nekoga tko je nešto osjećao za mene i nekoga tko me čuvao.
(ljubav se uvijek uplete u sve? NOT!)
Ostajemo prijatelji. :)

"I nikoga ne muči pitanje smiješno
Dok se rastajemo u idili
Kako ćemo samo ostati nešto
Što nikada nismo bili?"


<3

Pozdraf jednom plavom blekeru :)