...mozemo samo pisati da bi pustili svoje misli da ih netko čita, da netko razmišlja o onome sta se je dogodilo tim ljudima, koji su samo s jednom vrecicom ili s djecom u narucju napustali svoj grad i zauvijek se upisali u liste patnika koje nitko osim njih samih nikad neće moći razumjeti, znalo se sve još tada, ne treba nikakav sud javnosti da bi se dokazalo ono što je netko progavaro te davne 1991. godine.
Pustiti suzu mnogo je pravednije.
To je grad iz kojeg nitko nije otišao mala srca i punih džepova, ti ljudi su svoju zvijezdu dotakli mozda tek danas, a sigurno ima onih koji to nikada neće....
Nema veće boli, kada si izdan i protjeran, sa svoga, bez imalo pravde i imalo sluha....tada ih nitko nije čuo...tada ih nitko nije vidio.... danas ih ne vide....
...polomiti tvoje drvo, zgaziti tvoju ledinu, srušiti tvoj štagalj, ubiti tvog psa....uzet tvoje dijete....vjerujem da postoji glava koja ce to vidjeti, shvatiti, ...i da to nikad neće proživjeti..taj jad i tu sirotinju. ..NIKAD.
Ne treba imati čovjek ništa protiv nekoga, ne treba, zaista, ali, treba imati dušu...treba povući potez sad kad već nije onda....
Kažu da je nakad kraljevao um, pitam se kad.... nije ga bilo onda, a bogme ni sad ne slijedimo tu teroiju...gdje smo, odakle smo, kud idemo,.....imamo li ikakakvu stazu kojom mozemo sigurno gaziti..????
Sami smo u našoj magiji, čini mi se da se ništa ne mijenja, sami smo....
Sami su ti naši Vuikovarci, naši heroji, nema milosti za njih, šta im znače te svijeće duž Vukovarskih avenija, Vukovarskih trgova , ulica i prilaza... nista više ne može izbrisati 18.11.1991.,... ostju samo svijeće nas susjeda i prijatelja iz jednog malog, malog poštovanja.....i iz jednog velikog srca i suze!

mozda naslov i nije bas u skladu s mojim trenutnim stanjem niti s onim sta mislim izreći ali zsto bi se uvijek sve moralo poklapati kad se ionako na kraju, meni barem, ne poklopi, sve sta planiram ili iole razmisljam, maštam o nečemu, nikad tako ne ispadne, bilo da se lozim da ce mi doć dečko, kojeg nemam ;), pa ne dođe, bilo da ćće mi doć majstori sa kojima imam dogovoreno nedođu, bilo da kanim na faks, ne odem jer mi taman uskoči nesto sto je neodgodivo itako uvijek. ALI BAŠ UVIJEK!!!!!
Kako me to zivcira, ja sam baš PROTOTIP ZA POSLOVICU PER ASPERA AD ASTRA....ako uopće i dosegnem tu astru..... :(
uglavnom, taman kad si zamislim da me nista neće odvratiti od mog paklenog plana da učim u studenom i da me nijedan tip ili nazovitip( prije bih tako nazvala ona bića na dvije noge koji su suprotnost mom spolu) neće smesti u planiranom, neće pobrkati moje osjećaje, neće me dovest da se osjećam usamljenom.....to se taman desi...i ja nisam za nista drugo doli lupat u ove tipke, čitat knjigu, gledat teve, vjezbat, sve drugo ću raditi ali ne mogu sjest učiti jer su me ti buzdovani ( u priči je ipak samo jedan) opkolili, opkolili su mi mozak i svaka radnja koja uključuje samo razmišljanje, o ionako dosadnom ispitu, je čista utopija!!!!
i ajde sad ti budi karakter,a odvrati se od tog debilnog stanja, stanja poput letargije jer bez obzira sta letargija u svom pravom smislu znači, ja sam pobrkana ličnost, i meni sve ono što nije čista nauka , ovog momenta predstavlja letargiju!!!!
A da pričam o tome, kako me muči emocionalno stanje, ne u tom pogledu da tražim to biće na dvije noge , kao potraga za Svetim gralom , ali u tom smislu da s onim s kim ja mislim da gradim nesto, ustvari ne gradim nista, zivim očito u mašti, hodam negdje što je i meni neprepoznatljivo....a ne zelim se suočiti s porazom, i reci ok , dosta takvog druzenja, odoh ja, svijet me čeka!!!!!
bojim se takvih krajnjih odluka, ali kad mislim da sam stalozena onda vrlo često razmišljam o radikalnim i ekstremnim mjerama povlačenja iz takvog odnosa, jedno drugome uvijek na raspolaganju, sex prva liga, drustveni zivot mimo ovoga super, sve super, jednaka razmišljanja sve...., a ja se osjećam ko da zivim u prehebenoj zabludi....i bajci.....!!!! ali bajci di sam ja i pisac i glavni i sporedni lik, i kuća, i zivotinje...i sve sam ja.............đizzzzzzzzzz, izluđuje me pomalo to!!!!
eto , bas gledam tu rubrike u koje se svrstat, moj blog u sta bi ga stavila , mogla bi u film, jer je takvo stanje u mojoj glavi, mogla bih u osobno jer pišem o sebi , mogla bih u priču jer se osječam ko u priči, mogla bih u znanost jer je stvar o muškarcima a oni će valjda uskoro biti veća nepoznanica za znanost nego ovca dolly, mogla bih obitelj jer želim obitelj!!!! ok neću više, skreniti cu s puta koji me vodi knjizi.....i faksu pozzz, mozda dobijem neki komentar nakon 58 posta, ha???? obozavam komentare.... :)