U potrazi za samim sobom...

U rimskoj mitoligiji, Venera(grč. Afrodita) bila je božica ljubavi i ljepote, te njen simbol. U znanstvenim krugovima, govori se o planetu Veneri. O tome ću i ja ću... A zašto? Čitajte dalje, pa ćete saznati!



Venera je drugi planet po udaljenosti od sunca, i šesti po veličini. Pored Sunca i Mjeseca, to je najsjajniji objekt na zvjezdanom nebu, zbog toga nije ni čudo da je poznata od antičkih vremena. U laičkom govoru, obično je nazivamo "Zvijezdom Danicom". Ponekad, ako se dovoljno rano probudite, zapazit ćete sjajan objekt u polutami jutarnjeg neba. To je Venera... Zovu je često i "Zemljinom blizankom"... Zašto?

Slične su veličine - Venera je manja od Zemlje samo za 5% dijametra i 20% mase
Nemaju mnogo kratera, što upućuje na mladost njihove površine.
Imaju sličnu kemijsku strukturu.

Oni malo upućeniji začudit će se činjenicom da su, zbog toga, u prošlosti neki znanstvenici vjerovali da bi ispod Venerinih gustih oblaka moglo čak biti života.
Koja je glavna razlika između ova dva planeta?
Na površini Venere doslovno vlada pravi pakao. Ona je najtopliji planet Sunčeva sustava, jer površinska temperatura iznosi oko rekordnih 480°C!!!
Atmosfera se sastoji većinom od ugljičnog dioksida, omotača debelog 10 km. Tako gusta atmosfera uzrokuje "efekt staklenika", to je razlog
temperaturnih visina!
Prije su znanstvenici mislili da se njeni oblaci sastoje od vodene pare, ali zapravo se radi o sumpornoj kiselini. Vjerojatno je davno prije bilo vode na Veneri, no, ishlapila je zbog temperaturnih promjena... Također, ovim naizgled prekrasnim planetom haraju svakodnevni potresi, a ima i 10 aktivnih vulkana.

Zašto sam se odlučio govoriti upravo o ovom planetu? Jer, vjerovali vi ili ne, Venera je zaista slična Zemlji... To je Zemlja u mogućoj budućnosti. Ono što se događa sada na Veneri moglo bi se događati i kod nas, ako nastavimo uništavati dragocjenosti koje nam je pružila priroda. Na breme našeg divnog planeta natovarili smo efekt staklenika, istu pojavu zbog koje je Venera dostojan prikaz pakla.

Želite li da naš planet izgleda ovako


ili ovako(radarska slika - površina Venere)?


Ljudi ne shvaćaju, ili ne mare, da budućnost našeg planeta može vrlo lako postati sadašnjost Venere. A na takvom planetu, u paklenoj pustinji bez kapljice vode, nema mjesta nikakvom obliku života, nema mjesta čovjeku... A što će nam onda taj novac, za koji kažu da pokreće svijet, što će nam bogatstvo - jahte, auta, vikendice, zlato, što će nam svo blago(materijalno) ovoga svijeta ako ne budemo imali svoj planet, ako ne budemo imali život? Nažalost, politika mnogih bogatih moćnika danas je "Uživaj dok možeš, zgrtaj što više možeš, i ne mari za budućnost, za naraštaje koji dolaze..."
I takvi ljudi vladaju svijetom... Može li biti drugačije? Naravno da može! Kako vrijeme prolazi, sve više ljudi to shvaća... Polako shvaćamo da ne možemo preživjeti bez prirode, bez ovog planeta, polako shvaćamo da je on sastavni dio nas samih, naše prošlosti, sadašnjosti, i budućnosti, naših života... Bez prirode, bez čiste i zdrave Zemlje, nema ni čovjeka... Ljudi to počinju shvaćati, i to upravo zato što nam pakao Venere više nije tako dalek... Onečišćeni zrak, voda, stanjivanje ozonskog omotača, globalno zatopljenje... Efekt staklenika, ta ista pojava koja je od Venere učinila ono što je danas, prijeti i našem planetu... Poput tamne spodobe, nadvija se nad Zemljom... Poslijedice su već vidljive, one su tu, među nama... Više se ne radi o nekom dalekom planetu, o tragediji koja se davno na njemu odvijala... Radi se o Zemlji, o našem planetu, našoj budućnosti... Sami kujemo svoju sudbinu, sudbinu Zemlje...
Ali, potrebna je snaga da se podigne teški čekič, da njime udarimo u metal, i da nastavimo to činiti... Snaga koja se krije u svakom čovjeku, snaga da stvaramo svoju sudbinu... A ako je pronađemo, uvidjet ćemo da onaj čekić uopće nije tako težak... Pogotovo ako ga podignemo zajedno, udruženim snagama, preuzimajući svoj dio tereta u iskrenoj želji za napretkom, kovanjem vlastite sudbine... Ne dopustite da drugi upravljaju vašim životima, budite kovači svoje sreće!

Vratio sam se nakon kraceg izbivanja... Bio mi je kompjuter na servisu, a sad opet ne mogu puno na net zbog potrošenog(ADSL)... Znači, ne očekujte baš neke komentare, žao mi je(ali u subotu da)...

U vezi ovog prošlog posta... Da, bio sam na misu... Samo nas je petero došlo iz razreda... Ja, prijatelj, i neke njene prijateljice... Ali, nije da smo bili kao "uljezi"... Zahvalila je poslije, vidio sam da joj nije to smetalo, dapače... I saznao sam da joj je otac zapravo imao 42 godine, ne 47... Još gore...
A znate što? Što drugo mogu reći nego - takav je život... Ne možemo tu razmišljati zapravo o nekoj pravdi, nepravdi... Jer, jednostavno, ne vidimo cijelu sliku, nego samo djelić... Tko zna čega tu još ima... Tko zna... Nitko ništa ne zna, krhko je naše znanje...

I zapravo, ne znam više što da kažem... Nevjerojatno je ovo sa mnom i pisanjem... Imam ideja za postove, ali ne baš i vremena da ih ostvarim... A nekad jednostavno zaboravim ideje(kao sad, recimo)...
Pripremam jedan, onako, "aktivistički" post, ekološki...hmm...evo, stvarno sad nemam inspiracije, a želio sam vam se malo javit... Pa zato, pribjeći ću "prokušanoj" metodi, i upoznati vas s jednom pričom koja me se baš dojmila... Istinitom pričom o dva poznata tenora...

Priča o dva tenora

Ovo je prica o dva od tri tenora – Luciano Pavarotti, Placido Domingo i Jose Carreras koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem.
Čak i oni koji nikada nisu posjetili Španjolsku, znaju za sukob između Katalonaca i Madrižana, otkad se Katalonci bore za autonomiju od dominantne Španjolske sa centrom u Madridu.
Tako se dogodilo da je Placido Domingo Madrižanin, a Jose Carreras Katalonac.
Zbog političkih razloga, 1984, Carreras i Domingo su postali neprijatelji.
Budući da su bili vrlo popularni i viđeni po cijelom svijetu, oba su izjavila u svojim ugovorima da će nastupiti samo ukoliko onaj drugi nije pozvan.
1987., Carreras se sreo s mnogo okrutnijim neprijateljem od svog protivnika.
Iznenadila ga je strašna dijagnoza – leukemija!
Njegova borba protiv raka je bila bolna. Imao je brojne tretmane pored transplatirane koštane srži i transfuzija krvi koje su ga prisiljavale da jednom mjesečno putuje u SAD.
Nesposoban raditi pod tim uvjetima, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi putovanja i medicinskih tretmana su ga materijalno iscrpili.
Pri kraju svojih financijskih mogućnosti, otkrio je u Madridu zakladu čija je svrha bila podržavanje tretmana bolesnika oboljelih od leukemije.
Zahvaljujući podršci zaklade “Hermosa”, Carreras je prebrodio bolest i vratio se pjevanju.
Ponovno je postigao uzvišen i zaslužan položaj i pokušao se pridružiti zakladi.
Čitajući njihove propise, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik zaklade bio........................

Placido Domingo!

Kasnije je otkrio da je Placido u početku osnovao tu organizaciju s namjerom da mu pomogne kod tretmana, ali je izabrao anonimnost da ga ne bi ponizio zbog prihvaćanja pomoći od “neprijatelja”...
Ali, najdirljiviji dio ove priče je njihov susret...

Iznenadivši Placida prilikom jednog od njegovih nastupa u Madridu, Carreras je prekinuo taj događaj i ponizno kleknuvši na koljena zamolio oproštaj i javno mu zahvalio.
Placido mu je pomogao i sa srdačnim zagrljajem zapečatio početak velikog prijateljstva...
U jednom intervjuu s Placidom Domingom, reporter ga je upitao zašto je tada bio osnovao zakladu “Hermosa” – pored toga što je pomogao neprijatelju, pomogao je i jedinom umjetniku koji mu je bio konkurencija!
Domingov odgovor bio je kratak i jasan:

“Ne možemo si dopustiti da izgubimo takav glas...”

Ova istinita priča govori o ljudskoj ljubaznosti i treba poslužiti kao primjer i inspiracija...
Slijedeći put kad vidiš zvijezdu padalicu, znaj da je to duša nekoga tko je postigao cilj davanja drugima svoje ljubavi...

Što se dogodilo s pravdom na ovom svijetu? Svi se ponekad pitamo to pitanje...a zašto? Jer je ne vidimo, jer se nađemo u situaciji gdje pravde nema... Još jednom u svom životu, našao sam se u takvoj situaciji, saznao sam za još jednu životnu tragediju, ali, ovaj put, to se nije dogodilo «nekom drugom», nekom tamo koga ni ne poznajem, nego jednoj djevojci iz mog razreda... Ne, ona nije stradala, hvala Bogu, radi se o nečem drugom, nekom drugom... O njenom ocu... Njenom ocu, koji je u nedjelju popodne, u dobi od 47 godina, dok je bio s djetetom na igralištu, preminuo od poslijedica srčanog udara... Za to sam saznao u ponedjeljak ujutro, kad sam došao u školu... Blago rečeno, bio sam šokiran... Čovjek relativno mlad, inače zdrav, ništa nije ukazivalo na tragediju takvih razmjera... Tako me pogodila ta vijest da sam se sam sebi začudio... Zašto? Ovog puta, nije se radilo o nekom članku u novinama, radilo se o ocu djevojke koja ide sa mnom u razred, o ocu nekoga koga već 3 godine poznajem, nekoga koga svakodnevno viđam... Više se ne radi o «njima», nekim nepoznatim ljudima, nego o nekom iz moje blizine... Gdje je ovdje nepravda? A možda u tome što je iza sebe ostavio ženu sa troje djece? Možda u tome što je žena vjerojatno nezasposlena? Gdje je tu pravda, bilo bi puno bolje pitanje... Danas, bio sam na žaljenju... Srce mi se doslovno paralo pri pogledu... Da je sprovod bio ovdje, a ne na selu, da sam išao tamo, mislim da bi suze bile neizbježne... Jer, i ovako sam ih jedva susprezao... Pogotovo kada sam trebao izraziti sućut... Prvo majci, koja mi je crvenih očiju, zahvalila, onda njoj, pa njenoj mlađoj sestri, koja je, izgleda, u popriličnom šoku... A ona? A što reći... Zagrlio sam je(to su i ostali napravili, barem iz razreda), a ona je stalno plakala... I onda, dok sam odlazio na drugu stranu, osjecao sam takvu bol, takvu žalost zbog tragedije koja mi se odvija pred očima... I sada, boli me to, i često mi zasuze oči kad se toga sjetim... Suzdržao sam se onda, ali jedva...jedva... Ne znam zašto me to toliko zabolilo... Ustvari, znam... Tragedija koja se odvija pred mojim očima... Pitao sam se kako bi meni bilo... Nadam se da joj je dolazak mog razreda na žalovanje značio... Mislim da je, jer meni bi u takvom slučaju mnogo to značilo... Svaki iskreni zagrljaj značio bi mi... Zato sam i išao na žalovanje, a skoro i na sprovod... Želim da zna da ima moju potporu, ali ne samo moju, nego potporu svih... I zato sutra idem na mrtvačku misu... Ne idem zbog mrtvih, nego zbog živih... Neću moliti za mrtve, nego za žive... Jer, mrtvima više pomoć nije potrebna... A njoj je itekako potrebna... Želim učiniti ono što mogu, bar kao pojedinac, da joj pružim potporu, jer mislim da će joj to nešto značiti... Znam da bi meni značilo... Samo mogu zamišljati kroz kakve trenutke trenutačno ona prolazi... Na sreću, samo zamišljati to mogu... Kad sam je vidio, srce mi se paralo... Dok otipkavam ove redove, tuga mi obuzima srce, ali i olakšanje jer mogu pretočiti svoje misli u tekst, svoju bol... Da, radi se o čovjeku kojeg nisam ni poznavao... Radi se o djevojci s kojom nisam bio nešto previše blizak... Ali, ja sam jednostavno takav... Neki su to primili lakše, neki teže... I baš po tome, dok sam promatrao ljude iz razreda, njihovo ponašanje, pogledavao ih u oči, saznao sam tko ima onu žicu humanosti, čovječnosti... I još više, u kojoj mjeri... Nekima gotovo da i nije stalo, neki su plakali... Neki su odmah poslije otišli popušit cigaretu(što mi je grozno), a jedna djevojka se rasplakala i zbog toga... Vidilo se točno tko ima srca i koliko ga ima... U takvim teškim trenucima, raspoznaje se čovjek... A ja? Što da kažem više... Da, teško mi je, i sada... Možda to sve uzimam preosobno, ali takav sam... Ona je dio moje svakodnevnice... Ne radi se o strankinji... Što da kažem, želim joj pomoći, ali znam da je sve što mogu učiniti pružiti joj potporu... I zato idem sutra na misu... Ne vjerujem da ću puno moliti za mrtve... Ali, moliti ću za žive... Potrudit cu se da učinim ono što trebam, ono što svi trebamo kao razred, poduprijeti je... Neće nas puno biti na toj misi, ali ja to želim...ona će sigurno biti tamo... Želim joj pružiti potporu, kao dio razreda... To je ono što mogu učiniti i ono što ću se potruditi učiniti...
Teško je pomiriti se s gubitkom voljene osobe... Sjećam se svog nona(djeda), i njegove smrti... Ali, to je već druga priča... Žaliti je prirodno, normalno... Ali ne treba živjeti u žalosti, jer ni pokojnik ne bi želio da to bude tako... Želio bi da nastavimo sa životom... A možda je način da to učinimo ovo sve što radimo, pogreb, groblje, misa... Nije to za mrtve, to je za žive... Mrtvima ne treba pomoć, ne trebaju im molitve, ne treba im sućut... Onima koji ostaju iza pokojnika to treba... Mislim da te stvari pomažu u oproštaju od mrtvih...
Tko zna što krije budućnost... Pitam se, svašta se pitam... Ima li pravde na ovom svijetu... I ako ima, gdje se krije... Nikad ne znaš što ti idući trenutak nosi, baš kao što kaže u prošlom postu... Tko zna kada će doći kraj... Kada možemo ostati bez voljene osobe... Tako mlada djevojka ostala bez oca... Koja žalost me obuzela zbog toga... Gdje je tu pravda... tko zna... ima li je uopce... ja je ne vidim...ne znam što budućnost krije...ne znam ima li pravde na ovom svijetu...jer, ja je baš i ne vidim...

Jedan prekrasan tekst... Ako netko želi, mogu mu poslati na mail(.pps format, vizualno i glazbeno dočarano). Inače imam problema s kompjuterom, pa ne mogu odgovarat na vaše komentare...

Paradoks vremena

Danas imamo veće kuće, a manje porodice.
Vise udobnosti, a manje vremena.

Imamo vise diploma, ali manje zdravog razuma.
Vise znanja, ali manje rasuđivanja.

Imamo više stručnjaka, ali i više problema.
Više medicine, ali manje zdravlja.



Uvećavamo našu imovinu, ali snižavamo naše kriterije
Pričamo puno, volimo suviše malo i lažemo suviše često

Naučili smo kako da živimo, ali ne i što je život.
Dodajemo godine životu, a ne život godinama.

Imamo više zgrade, ali kraće vidike
Šire puteve, ali uža gledišta.

Trošimo više, ali imamo manje.
Kupujemo više, ali uživamo u tome manje.

Bili smo čak na mjesecu,
Ali imamo problema prijeći ulicu do naših susjeda.

Zagospodarili smo vanjskim svijetom,
ali ne i unutarnjim.

Podijelili smo atom, ali ne i naše predrasude.

Pišemo više, učimo manje, planiramo više, ali završavamo manje.
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo.
Imamo veće prihode, ali manje morala.

Pravimo više računala, da sadrže više informacija,
da bi proizvodili više kopija,
Ali imamo manje komunikacija

Težimo za količinom,
A manje za kvalitetom.

Ovo su vremena brze hrane i spore probave,
Velikih ljudi, ali malih karaktera.

Više slobode, ali manje zabave. Više vrsta hrane, ali manje hranjivosti.

Ovo su vremena dvostrukih primanja, ali i razvoda.
Modernijih kuća, ali razorenih domova.


Od danas, nemoj ništa čuvati za posebne prigode u životu, jer svaki dan u tvom životu je poseban.

Traži znanje, čitaj više, sjedni na terasu i
uživaj u pogledu.

Provodi više vremena sa svojom porodicom i prijateljima,
jedi omiljenu hranu i posjeti mjesta koja voliš.

Život je lanac trenutnih užitaka, ne samo preživljavanje.
Koristi kristalno posuđe, ne štedi svoj najskuplji parfem,
koristi ga kad god poželiš.



Recimo porodici i prijateljima koliko ih volimo.
Ne odugovlačimo ništa što će dovesti smijeh i zadovoljstvo u naše živote.

Svaki dan, svaki sat, i svaka minuta je posebna.
I nikada ne znaš hoće li ti biti poslijednja.

Ovaj post napisan je davno, i vjerojatno bi mu trebalo dosta ispravaka, ali nemam bas volje za to, pa, evo vam, ovakav kakav je...

Viđamo ih po ulicama, svakodnevno, ispred nekog dućana ili pekare, traže novac, samo kunu, samo malo... Mršavi, izgladnjeli, otrcanog izgleda, u izlizanoj odjeci, odbačeni od društva koje ih je i stvorilo...Na osamljenim mjestima, u mračnim ulicama gradova, sastaju se... Sve što ostaje od tih sastanaka su odbačene igle... Neki samo hodaju ulicama grada u kasnim noćnim satima, teturajući uz bocu piva u ruci, bazde po alkoholu, ofucani, izgubljeni u ovom svijetu, ne znajući ni sami odakle su došli, ni kamo da krenu... I sve što nam ostaje je razasuto staklo, gomile odbačenih boca po mračnim kutovima.... A postoje i oni koji imaju svoje domove, nisu odbačeni od društva... Ali ruke i zubi su im požutjeli, pluća uništena... Pale jednu cigaretu za drugom, ne mareći više za ništa, bespotrebno trošeći novac na kutije duhana... Nikotin im je u krvi, duboko u njima, neki su pokušavali prestati, ali jednostavno ne mogu, ovisnost je prejaka... A ima i ljudi koji prokockaju sve što posjeduju, uzbuđenje, nada, to je ono što ih tjera da troše cijeli imetak... Ne prestaju, idu do kraja, sve dok ne ostanu bez ičega...
Zašto? Zašto ljudi to rade? Što to ima u nama da nas natjera na svjesno uništavanje vlastitog zdravlja? Oni znaju da alkohol uništava jetru, a ipak ga piju u ogromnim količinama, znaju da cigarete izazivaju rak pluća, a puše kutije i kutije dnevno, znaju da će ih droga prije ili kasnije usmrtiti, ali jednostavno ne mare, uništeni mozak im to odbacuje, ne razmišljaju o posljedicama... Pitam se kako možemo biti takvi mazohisti? Znam da te ovisnost tjera da nastaviš, ali važnije je pitanje kako je sve to počelo... I zašto nemaju snage prestati... Vratimo se malo u dane kada su ti ljudi još bili mladi, gotovo djeca... U dane kada su prvi put probali... Ispričat ću vam svoje viđenje, svoju priču... Prvi put sam se zatekao u alkoholiziranom stanju prije 3-4 mjeseca... Bilo je to na školskom izletu... Nevjerojatno je kako sam uvijek to želio doživiti, ne znam ni sam zašto, da se dokažem drugima(ili možda sebi)... Naravno, prodavačica nije ni okom trepnula kad smo kupovali alkohol. Još je rekla da "pazimo da nas razrednica ne vidi" jer smo nešto govorili o tome... Toliko o poštivanju zakona... Nije sad važna sama priča, išli smo poslije u neki disco, pa opet u sobu, ali kod nekih ženkih, ostali budni do 6... Na početku mi je bilo drago, jer bilo je lijepo napokon biti dio društva, onog elitnog, popularnog društva, barem na kratko. To je bila zabava, ali isprazna... Vrlo brzo shvatio sam da je to ustvari glupo. Samo sam se mogao praviti važan zbog toga nekoliko dana... Shvatio sam se mogao zabaviti i bez opijanja. I još nešto sam zaključio... Da je alkohol, u takvim slučajevima dobrim dijelom placebo... «Pijan sam, ne znam za sebe..» To je opravdanje za sve postupke, slobodan si, raspojasan, radiš što te volja, jer, Bože moj, pa «pijan si», nitko ti neće zamjeriti tvoje postupke ili riječi... Idući dan osjećao sam mučninu cijelo vrijeme, bio sam umoran, neispavan... Samo ću još reći da od tada nisam popio ni kapi alkohola. Doslovno. Ne kažem da ga više nikad neću uopće piti, ali za sada je tako....
Znate li u čemu je problem, zašto se mladi ljudi skupljaju i piju do besvijesti? Nekoliko ljudi mi je reklo: "Ne možeš se zabaviti bez alkohola!"... A ja znam da je to glupost... Nije potrebno uništavati svoje tijelo zbog puke zabave... Sada neki misle da to nije ovisnost, što je djelomično točno, ali može se pretvoriti u ovisnost, ako već nije! A što se tiče npr. pušenja, uzroci su razni... Mogao bih nabrajati moguće razloge, ali tu nemam nikakvog osobnog iskustva...
Zašto ljudi srljaju u ovisnost? Ne znam, možda je to još jedna od ludosti čovječanstva...
Tko zna, svatko ima svoje razloge...Nedostatak vlastite volje(ne mogu se oduprijeti takvom društvu), razni problemi... U zadnje vrijeme pročitao sam neke knjige o drogi.. Najviše me se dojmio "Dnevnik jedne narkomanke". Anonimna autorica. Jedna istinita priča, pravi dnevnik. Nažalost, kraj je tragičan... Ta knjiga mi je puno pomogla da shvatim taj svijet droge... Jednom je probala, i bilo joj je divno, doživljaj boja, sve je izgledalo drugačije... I tako je nastavila, pokušavala bi prestati, ali opet se vraćala, i opet, i opet, uspinjala bi se iz najdubljih ponora ljudske bijede...I opet upadala u njih...
Razmišljam kakvi ljudi to proizvode, u kakvom mi svijetu živimo... Neki ljudi zarađuju na patnjama drugih? Na ljudskom zdravlju, životima... Kada nam je novac postao važniji od ljudskih života, od časti, morala? Što se dogodilo s ljudima koji bacaju ljude u najgoru bijedu, pa i smrt samo zato da bi zgrtali sve više?! Kako se takve osobe uopće mogu nazivati ljudima?! U ovom "vrlom, novom" svijetu, prosječan čovjek više nije važan. Samo je bitno imati što više...Zgrtati do besvijesti, ne pazeći pritom na drugog čovjeka, ne mareći za ljudsko dostojanstvo, moral, etičnost, bez ikakvih skrupula... Idući put kad poželite popušiti cigaretu, ili opiti se(što se tiče droge, nadam se da takvih nema), razmislite malo o posljedicama vašeg čina i nemojte to učiniti! Dovoljno je napraviti samo jedan korak, odlučite u sebi da ćete prestati, poželite to iskreno, smognite snage, odagnajte tu potrebu, tu ovisnost daleko, negdje gdje vam više neće moći naškoditi... Učinite nešto i sačuvajte svoje zdravlje, jer u vašim rukama je moć izbora... Što ćete izabrati? Zdravlje ili ovisnost?

Ovim putem čestitam rođendan jednoj osobi... Osobi koja prolazi kroz teške trenutke sada, osobi koja je puno učinila za mene, pomogla mi da se prestanem sažalijevati, naučila me mnogo toga o životu... Život je poseban, i nikada se ne trebamo žaliti na njega, jer uvijek ima ljudi kojima je puno gore nego nama... Osobi za koju mogu reći da me nikada nije istinski razočarala, unatoč svemu što smo prošli... Poznajem je od prvog razreda osnovne škole... Mogu reći da se radi o prijateljici... Ako želite ime, neka to bude "Amelie"! Amelie, ako ovo čitaš, sretan ti rođendan!
Ne znam više što da kažem, riječi mi ne izlaze jednostavno, a i mislim da su riječi uzaludne... Duga je to priča... Dovoljno je da ona zna... Sada ni ne znam što je zapravo s njom, gdje je i kako je... Ali, nadam se da ću to saznati...

Možda ovdje dodam još nešto poslije, da iskoristim već post... A za sada, samo da vam kažem da sam sada moderator na croblogeri forumu, to mi je nova zanimacija(kategorije priroda,naravno)... Što reći o tome...još jedan segment mene...sviđa mi se, zanimljivo je, upoznaješ razne ljude... Ali blog je ipak blog... Ima sve svojih prednosti i mana!
E,da, mogu se malo usput reklamirati, nemojte mi zamjeriti... Ako vidite onaj banner sa strane(glasaj za mene)... Bilo bi lijepo da oni kojima se sviđa moj blog daju svoj glas potpore... Hvala unaprijed!

P.S. Nisam vam objasnio što je s counterom... Neki su možda primjetili da se prethodni pokvario(poludio je, doslovno), pa sam stavio novi... A zašto sam namjestio na toliko posjeta? Ne, nisam ukrao posjete, ako pogledate datum, vidjet će te da je od mjesec dana ranije, odnosno, od prvog mog posta...e pa bivši counter mi se pokvario, a ja sam novi bio namjestio na nula, tako da...I pošto su mi u tom razdoblju 2 posta objavljena, bilo je oko 900 posjeta(zapravo, više, ali toliko sam vidio, poslije se pokvario counter)... I evo, sad sam te posjete dodao... Ma, zapravo, nije me toliko briga koliko će pisat da je bilo posjeta, ali sada barem znate kada mi je blog započet...
-----

Ljudi moji, imamo slavljenicu ovdje!
Molim lijepo, njen komentar je tu...
Sto da kazem, eno, odgovorio sam njoj...A da ne ispadne da joj nista nisam poklonio za rođendan...


----
Evo, ne znam sto da pisem... Nemam bas inspiracije... Pa onda da kazem samo nesto za onaj forum... Organiziram natječaj za najbolju sliku(autorsku) prirode na forumu, pa ako ima zainteresiranih, slobodno se priključite...

Ne znam, stvarno nemam ovih dana inspiracije za neke duže postove... Imam jedan već sačuvan, pa možda njega objavim... Inače, pišem čak dvije priče, ali zapelo je i to...škola je jako naporna...uhh...a sto da kazem...

---
Ne da mi se nista objavljivat... a mislim se gdje su svi blogeri nestali... Nitko nema novih postova... Prebirem po linkovima u potrazi za nekim, ali sve je vec videno, nitko se ne javlja...i vasi posjeti i komentari su popustili... A dosadno mi je...