U potrazi za samim sobom...

Coldplay - Til Kingdom Come

Steal my heart and hold my tongue.
I feel my time, my time has come.
Let me in, unlock the door.
I've never felt this way before.

The wheels just keep on turning,
The drummer begins to drum,
I don't know which way I'm going,
I don't know which way I've come.

Hold my head inside your hands,
I need someone who understands.
I need someone, someone who hears,
For you, I've waited all these years.

For you, I'd wait 'til kingdom come.
Until my day, my day is done.
And say you'll come, and set me free,
Just say you'll wait, you'll wait for me.

In your tears and in your blood,
In your fire and in your flood,
I hear you laugh, I heard you sing,
"I wouldn't change a single thing."

The wheels just keep on turning,
The drummers begin to drum,
I don't know which way I'm going,
I don't know what I've become.

For you, I'd wait 'til kingdom come,
Until my days, my days are done.
Say you'll come and set me free,
Just say you'll wait, you'll wait for me.
Just say you'll wait, you'll wait for me.
Just say you'll wait, you'll wait for me.

Prisjetite se... Koliko ste puta u zadnjih pola godine culi ove rijeci:"A ludog vremena.."?

Vrijeme.. klima.. Mijenja se, a sad je to vec postalo ocito.. Jos prije par dana ovdje je bilo ujutro sunce, popodne se naglo naoblacilo i pocela padat krupa/grad (i to dosta krupne kuglice).. Zadnjih par dana/tjedana ubija me vrucina, sparno je, stupnjevi na termometru samo skacu iz dana u dan, more 25 stupnjeva, a nije jos ni sedmi mjesec.. I onda kad za tjedan dana opali kisa.. Pitam se je li tako bilo prije 200, 100 ili cak 50 godina..

Globalno zatopljenje, oneciscenje zraka, toplotni val, topljenje polarnih kapa, poplave, potresi (i druge koliko-toliko prirodne katastrofe)... Sve češći su to pojmovi i prizori o kojima čujemo u medijima.. Pogledajte dnevnik par dana zaredom (ako ga ne gledate vec :D), pa se sjetite mojih rijeci...
Jer, to globalno zatopljenje, efekt staklenika, o kojem smo prije 5-6 godina govorili kao o nečem dalekom, teoretskom i mnogima nevjerojatnom sad se događa. Prošle godine.. Ozonska rupa nad francuskom.. Lijecnici upozoravaju da se cuvamo od sunca sad kad je ljeto.. Što se to događa? Čak i najzagriženiji skeptici napokon uzmiču pred... Današnjicom..
Sad će netko možda reći kako pretjerujem, ali osvrnite se oko sebe, pa mi recite sa sigurnoscu da grijesim kad kazem ovo.
Toliko toga smo cinili prirodi, toliko smo upropastili i zagadili ovaj planet.. Ali, priroda je mocnija od covjeka, makar se cinilo drukcije.. Jer, iako smo napravili od Zemlje ovo sto je ona danas, doslo je vrijeme kada priroda pocinje uzvracati udarac (da, znam da zvuci dramaticno, nije namjerno).. I, ako ovako nastavimo, ako ne reagiramo dovoljno brzo, Zemlja ce nas jednostavno sažvakati i ispljunuti kao neki gorak okus koji se slucajno tu nasao.. A onda ce doci vrijeme za oporavak, za samoizlijecenje prirode..

(nadam se da ovo ne zvuci bolesno)

i eto.. pitam se je li kasno za bilo sta.. ali nikad nije kasno. pitanje je samo poslijedica, i koliko ih mozemo ublaziti.. vise nema povratka na staro, nema vise svijeta kakav je prije bio.. Bar ne jos dugo vremena.. jako dugo.. A sada? Ne znam ni sam.. Uciniti sto mozemo.. i nadati se da stvarno nije prekasno.
Ne znam, sve ovo zvuci tako.. Ma i cijeli ovaj svijet je takav, nije stvar vise samo u prirodi, ljudi su se promijenili, jucer citam u novinama da su pretukli u atriju skole momka bejzbol palicom, jedan drugi tip izasao iz auta jer su prosvjednici blokirali cestu, napao ih nozem (nasrecu ga policija zaustavila), a prosvjednici mu zauzvrat demolirali auto (kamenjem i balvanima).. Ma.. ima primjera koliko hocete.. sve vise mi ovo pocinje liciti na americke krimice..

Cijeli ovaj svijet - pitam se kamo ide.

Kraj jednoga uvijek je pocetak neceg drugoga - rijeci mog bivseg razrednika na kraju osmog razreda, kojih cu se prisjecati dok sam ziv..

u sjecanje na dvije osobe..
Jedna od njih odlucila je okrenuti novu stranu u svom zivotu.. I ponosim se njom zbog toga.. Kraj pisanja bloga (njenog, kojeg je pisala godinu i po dana), ali pocetak neceg drugog... boljeg, nadam se..

Druga.. Kraj... kraj prijateljstva koje se mozda prekidalo i vise nego sto je trajalo zapravo.. I zalim zbog toga, ne mogu reci da nisam. Ali moram smoci snage da je zauvijek izbrisem iz srca.. zauvijek..
Pocetak... pocetak.. ne danas, vec otprije..pocetak neceg drugog :)

a i ja, i ja tako.. Pocinjem s necim drugim, iako ovaj blog ostaje, kao spomenik na zadnjih skoro godinu dana mog zivota, spomenik na tu godinu u kojoj se toliko toga promijenilo, nezamislivo.. I pisati cu ga dalje, iako, kao sto ste primjetili, u zadnje vrijeme malo ga zanemarujem.. Nedostatak inspiracije.. Ali ne zelim se odvajati od ovoga.. i pocinje moj novi zivot. s novim ljudima. kraj skolske godine pred vratima. Prijateljica u koju polako vracam povjerenje... Polako, jer jednom izgubljeno tesko se vraca.. Ali vjerujem joj.. koliko sam sposoban..
A one, njih dvije.. najvaznije van obitelji mi.. one su tu. sada. bar psihicki. A to je ono najvaznije.

u sjecanje.. U sjecanje na sve one kojih vise nema..
U sjecanje na sve one blogove koje sam pratio i, jednom, uvijek pomalo iznenada, citao onaj sudbonosni, zadnji post...
U sjecanje na moju pratetu(djedova sestra) koja je prije par dana preminula.. Bez obzira na nasu (ne)povezanost, covjek se uvijek zapita...
U sjecanje.. U sjecanje na ono sto sam bio prije, ono sto se, na srecu, ne moze vise vratiti, ne vise...

Njima, tim ljudima koji su krenuli novim putem ili su sada samo proslost na mom putu (svima njima, da), tim dogadajima koji su se odvili pred mojim ocima, onome sto sam prije bio, a vise nisam... Tome posvecujem ovaj post...
U sjecanje na to sve... In memoriam.