U potrazi za samim sobom...

Kao sto i sam naslov kaze, sad je opet sve ok. I sad opet najvjerojatnije necu pisat. bar ne dok me (opet) ne pukne da nesto napisem.. I eto. Kao sto sam rekao prijateljici, isplati se.. I bio sam u pravu :) Zapravo, draga se vraca tek u nedjelju popodne, al opet. Uglavnom, sad sam ja hepi i tako to i kad sam hepi onda opet ne znam sta da pisem, iako bi ona sad htjela da napisem nesto lijepo.. Hmm :D
Evo ovako. Dakle. Ja volim svoju dragu jako i isplati se prolazit kroz sve ovo, mislim da smo u ovom razdoblju kad je ona dosla zivit obnovili neke stvari koje su mozda pocele malo blijedit, ne radi se bas toliko o samoj ljubavi vec nekako o drugim stvarima, raznim.. bar je meni tako bilo, za nju ne znam. Ali, ujedno, sad smo dosegli jednu visu razinu, mozda je to ona kad prodes fazu zaljubljenosti, a u nasem slucaju, i fazu ljubavi na daljinu i pocnete biti 'pravi' par, i to bas se vidi da ste dugo skupa. I to je onda nesto divno.. i obozavam ju. I prekrasno mi je s njom sad, drago mi je kad ne visim doma cijelo vrijeme za kompjuterom nego se setkam po gradu i parkovima i idem na koncerte.. I drago mi je sto sam opet nekako blizi s prije spomenutom prijateljicom, draga ima veze s tim sto se s njom vise vidim, ipak, tako da.. I drago mi je sto nam je ovako lipo.. I eto, jednostavno u tim trenucima nisam mogao zamisliti kako dalje bez nje. Jer nikad nece biti isto kao i prije, ovo je nesto drugo.. Promijenila mi je zivot, i to za stalno. :) And I like it :D
I zato.. Hvala ti, ljubavi.. :*

Evo me opet. Nista lijepoga nemam za reci. Zapravo, imao bih, ali ne mogu. Ne sad..
Tako se dogodi da.. Zivis san, prekrasni san.. I on se odjednom pretvori u nocnu moru. U jednom danu, jednom jedinom danu.. I onda lezis u krevetu i nadas se da ces se probudit iz te nocne more, da ce lijepi san vratiti.. ali ne vraca se. Ne budim se. Ne ide, jednostavno.. Zelim se probuditi, zelim je opet tu.. u zagrljaju.. ali nje nema. Ne odustajem. ne. Do kraja. I znam da ona to moze. i hoce. unatoc svemu. uspjet ce. mora. vjerujem u nju..
Ali ipak.. nekako sam skrsen.. Kupim komadice, jedan po jedan, razmisljam, nadam se.. Volim ju..iz dana u dan. koliko god da boli, znam da ona to zasluzuje, znam da se isplati - isplatilo se i vec dosad, zbog nje..
I cuvam je.. kao u pjesmi.. ona ovo vjerojatno nece procitati.. ne znam, mozda i bolje da se ne brine.. jer da, boli me, priznajem. i pokusavam se ne brinuti toliko, ali ne ide bas.. kvragu.. kad je toliko volim. jebga. zivot vam je takav. ali ovo je stvarno kao u nekom trecerazrednom romanu. roditelji, koji nemaju veze s placanjem njenog studiranja, joj iz nekih svojih sebicnih razloga zele zabraniti daljnje studiranje. a ona je punoljetna. i zivi sama. ne s njima. s njom, zapravo. ne vise, i najbolje je tako bilo.. ali zasto su se oni opet morali umjesat, ovaj put zajedno? Urotnicki.. kako pokvareno.. sebicno.. fuj.. gadi mi se to, stvarno mi se gadi.. to je bolesno, gdje je tu briga za djecu, roditeljska ljubav.. pitam se stvarno je li ona bas bezgranicna.. a dobro, mozda je cisto stvar onoga sto oni misle. i kojekakvih poremecaja psihicke naravi. nda.
Mah. uspjet ce. hoce, hoce, kao i uvijek.. i ja sam tu i biti cu tu.. za nju..
volim te...