Što se dogodilo s pravdom na ovom svijetu? Svi se ponekad pitamo to pitanje...a zašto? Jer je ne vidimo, jer se nađemo u situaciji gdje pravde nema... Još jednom u svom životu, našao sam se u takvoj situaciji, saznao sam za još jednu životnu tragediju, ali, ovaj put, to se nije dogodilo «nekom drugom», nekom tamo koga ni ne poznajem, nego jednoj djevojci iz mog razreda... Ne, ona nije stradala, hvala Bogu, radi se o nečem drugom, nekom drugom... O njenom ocu... Njenom ocu, koji je u nedjelju popodne, u dobi od 47 godina, dok je bio s djetetom na igralištu, preminuo od poslijedica srčanog udara... Za to sam saznao u ponedjeljak ujutro, kad sam došao u školu... Blago rečeno, bio sam šokiran... Čovjek relativno mlad, inače zdrav, ništa nije ukazivalo na tragediju takvih razmjera... Tako me pogodila ta vijest da sam se sam sebi začudio... Zašto? Ovog puta, nije se radilo o nekom članku u novinama, radilo se o ocu djevojke koja ide sa mnom u razred, o ocu nekoga koga već 3 godine poznajem, nekoga koga svakodnevno viđam... Više se ne radi o «njima», nekim nepoznatim ljudima, nego o nekom iz moje blizine... Gdje je ovdje nepravda? A možda u tome što je iza sebe ostavio ženu sa troje djece? Možda u tome što je žena vjerojatno nezasposlena? Gdje je tu pravda, bilo bi puno bolje pitanje... Danas, bio sam na žaljenju... Srce mi se doslovno paralo pri pogledu... Da je sprovod bio ovdje, a ne na selu, da sam išao tamo, mislim da bi suze bile neizbježne... Jer, i ovako sam ih jedva susprezao... Pogotovo kada sam trebao izraziti sućut... Prvo majci, koja mi je crvenih očiju, zahvalila, onda njoj, pa njenoj mlađoj sestri, koja je, izgleda, u popriličnom šoku... A ona? A što reći... Zagrlio sam je(to su i ostali napravili, barem iz razreda), a ona je stalno plakala... I onda, dok sam odlazio na drugu stranu, osjecao sam takvu bol, takvu žalost zbog tragedije koja mi se odvija pred očima... I sada, boli me to, i često mi zasuze oči kad se toga sjetim... Suzdržao sam se onda, ali jedva...jedva... Ne znam zašto me to toliko zabolilo... Ustvari, znam... Tragedija koja se odvija pred mojim očima... Pitao sam se kako bi meni bilo... Nadam se da joj je dolazak mog razreda na žalovanje značio... Mislim da je, jer meni bi u takvom slučaju mnogo to značilo... Svaki iskreni zagrljaj značio bi mi... Zato sam i išao na žalovanje, a skoro i na sprovod... Želim da zna da ima moju potporu, ali ne samo moju, nego potporu svih... I zato sutra idem na mrtvačku misu... Ne idem zbog mrtvih, nego zbog živih... Neću moliti za mrtve, nego za žive... Jer, mrtvima više pomoć nije potrebna... A njoj je itekako potrebna... Želim učiniti ono što mogu, bar kao pojedinac, da joj pružim potporu, jer mislim da će joj to nešto značiti... Znam da bi meni značilo... Samo mogu zamišljati kroz kakve trenutke trenutačno ona prolazi... Na sreću, samo zamišljati to mogu... Kad sam je vidio, srce mi se paralo... Dok otipkavam ove redove, tuga mi obuzima srce, ali i olakšanje jer mogu pretočiti svoje misli u tekst, svoju bol... Da, radi se o čovjeku kojeg nisam ni poznavao... Radi se o djevojci s kojom nisam bio nešto previše blizak... Ali, ja sam jednostavno takav... Neki su to primili lakše, neki teže... I baš po tome, dok sam promatrao ljude iz razreda, njihovo ponašanje, pogledavao ih u oči, saznao sam tko ima onu žicu humanosti, čovječnosti... I još više, u kojoj mjeri... Nekima gotovo da i nije stalo, neki su plakali... Neki su odmah poslije otišli popušit cigaretu(što mi je grozno), a jedna djevojka se rasplakala i zbog toga... Vidilo se točno tko ima srca i koliko ga ima... U takvim teškim trenucima, raspoznaje se čovjek... A ja? Što da kažem više... Da, teško mi je, i sada... Možda to sve uzimam preosobno, ali takav sam... Ona je dio moje svakodnevnice... Ne radi se o strankinji... Što da kažem, želim joj pomoći, ali znam da je sve što mogu učiniti pružiti joj potporu... I zato idem sutra na misu... Ne vjerujem da ću puno moliti za mrtve... Ali, moliti ću za žive... Potrudit cu se da učinim ono što trebam, ono što svi trebamo kao razred, poduprijeti je... Neće nas puno biti na toj misi, ali ja to želim...ona će sigurno biti tamo... Želim joj pružiti potporu, kao dio razreda... To je ono što mogu učiniti i ono što ću se potruditi učiniti...
Teško je pomiriti se s gubitkom voljene osobe... Sjećam se svog nona(djeda), i njegove smrti... Ali, to je već druga priča... Žaliti je prirodno, normalno... Ali ne treba živjeti u žalosti, jer ni pokojnik ne bi želio da to bude tako... Želio bi da nastavimo sa životom... A možda je način da to učinimo ovo sve što radimo, pogreb, groblje, misa... Nije to za mrtve, to je za žive... Mrtvima ne treba pomoć, ne trebaju im molitve, ne treba im sućut... Onima koji ostaju iza pokojnika to treba... Mislim da te stvari pomažu u oproštaju od mrtvih...
Tko zna što krije budućnost... Pitam se, svašta se pitam... Ima li pravde na ovom svijetu... I ako ima, gdje se krije... Nikad ne znaš što ti idući trenutak nosi, baš kao što kaže u prošlom postu... Tko zna kada će doći kraj... Kada možemo ostati bez voljene osobe... Tako mlada djevojka ostala bez oca... Koja žalost me obuzela zbog toga... Gdje je tu pravda... tko zna... ima li je uopce... ja je ne vidim...ne znam što budućnost krije...ne znam ima li pravde na ovom svijetu...jer, ja je baš i ne vidim...
Post je objavljen 17.10.2006. u 20:05 sati.