U potrazi za samim sobom...

Evo jedna pisma koja mi je u zadnje vrijeme jedna od omiljenih, i zbog pjesme i zbog teksta... Pa, evo, posebni djelovi(skoro sve) su podcrtani, mislim da puno ljudi može pronaći nešto za sebe u ovoj pjesmi...Recimo da je upućena onoj pravoj...Vidi se po tekstu... Samo pitanje je gdje je, pa zato, puno mojih osjećaja možete pronaći u ovoj pjesmi, a mislim da će posebno netko pronać neke stvari za poistovjećivanje...A mislim da ćete ih nać i svi... Pjesma je stvarno divna...Je da je malo preromantična, idealistična, pomalo, al ipak, želje u pjesmi ne moraju bit ostvarene... Govori se samo o mogućnostima...
Pa evo, pročitajte, i vjerujte mi, naći ćete nešto za sebe... Svatko će naći bar malo sebe ovdje...

Coldplay, Till Kingdom Come

One... two...
Steal my heart... and hold my tongue
I feel my time... my time has come
Let me in... unlock the door
I never felt this way before

And the wheels just keep on turning
The drummer begins to drum
I don't know which way I'm going
I don't know which way I've come

Hold my head... inside your hands
I need someone... who understands
I need someone... someone who hears
For you I've waited all these years

For you I'd wait... 'Til Kingdom Come
Until my day... my day is done
and say you'll come... and set me free
just say you'll wait... you'll wait for me

In your tears... and in your blood
In your fire... and in your flood
I hear you laugh... I heard you sing
I wouldn't change a single thing

And the wheels just keep on turning
The drummers begin to drum
I don't know which way I'm going
I don't know what I've become

For you I'd wait... 'Til kingdom come
Until my days... my days are done
Say you'll come... and set me free
Just say you'll wait... you'll wait for me

Just say you'll wait... you'll wait for me
Just say you'll wait... you'll wait for me

P.S.(2.8.)
Evo, dodajem još jednu pismu, a ne želim micat onaj prvi post, tako da dodajem ovdje... Nije baš kao ova prva, ali ipak..Ima dobrih djelova..Nije baš duga, al eto...Zato je kvalitetna!...Neću ništa ni podcrtavat, mislim, sve je jasno, bar onome tko zna što traži...Look and you will find!

Liquido,Ticket to Anywhere

Don't walk away from me
to make my life a misery
you are mine - since dawn of time
l've always been a fool
l miss you and you know it's true
yes it's true
l'm missing you

wow,wow, wow,wow
She's got a ticket to anywhere x4

l've never thought one touch
could hurt me in this way so much
Only one touch
could hurt me so much
l never thought that there's a one
for me to stay and say that our life's to share
and if you've got to go away - then take a ticket to anywhere

wow wow, wow,wow
She's got a ticket to anywhere x4

Nedavno sam, u čitanju knjige "razgovori s bogom", naišao na jednu lijepu misao...o životinjama, jedna dosta kontraverzna tema....(prvo je pitanje pisca, drugo odgovor...boga, ili pisca, ovisi kako hoćete to shvatiti...ja?...ne znam baš za boga...ali neke poruke su stvarno prekrasne...)

Imaju li životinje dušu?

Svatko onaj tko je ikada pogledao u oči neke životinje već zna odgovor na to pitanje...

Postu prilažem i dodatak za post o nošenju krzna, možda ga poslije dodam i tamo, radi se o videu na kojem je prikazano ubijanje beba tuljana(govoria sam o tome u onom postu) u kanadi...300 000 tuljana!
Dotle seže ljudska okrutnost... video-bebe tuljani

One koji redovito posjećuju ovaj blog vjerojatno interesira razlog mog odnedavnog dobrog raspoloženja... Mislim, mogli ste dosad i već zaključit par stvari iz poslijednjih postova i komentara, al možda je ipak vrijeme da vam otkrijem neke stvari... No, to nije jedini razlog koji me potaknuo na pisanje ovog posta. Pa,recimo da je post hmmm....posvećen nekomu, ne trebam ni naglašavat komu, ionako ćete to saznat ako nastavite čitat! I, tako, jednog jutra,zbog razloga koje neću posebno naglašavat, probudio sam se u nevjerici, nesigurnosti u stvarnost nekih poprilično nedavnih događanja. Provjerio sam stvarnost svojih sjećanja(pomišljajući da je to bio samo san), i zbog nekih nepobitnih, materijalnih dokaza, uvjerio sam se da su moja sjećanja pripadala javi... A da... Zaboravio sam napomenuti da sam se, unatoč nevjerici, probudio sa smješkom na licu... Čak sam i napisao dva posta koja su blisko vezana uz ovu temu(pogledajte na 26.7.)... Pa, kao što vjerojatno pogađate, razlog moje odnedavne sreće je, a što drugo, nego, pa recimo... Gotovo potpuno ispunjenje jednog mog cilja s kojim sam vas upoznao već na početku bloga(prvi post), a govorio sam o njemu i kasnije... E sad više ne znam šta da pišem, jer mi stvarno postaje neugodno, i poprilično teško ovo govorit... Ako dosad niste skužili o čemu govorim, pa što uopće može biti razlog za sreću nekome poput mene? Pa jedna stvar(ustvari osoba, ne stvar) mi je posebno...hmm...nedostajala... I moglo bi se reći da je ta moja želja ostvarena. Dobro, ne baš u uobičajnom smislu, ali dovoljno da me učini sretnim! E ako još ne kužite o čemu govorim, onda nećete ni skužit(gledajte ono u zagradama i sve će vam bit jasno!)! Dakle, shvatili ste o čemu govorim...Valjda... I sad opet ne znam šta da pišem.. Ustvari, znam, ali nije to baš tako lako... I pogledajte moj pretprošli post, onda sam se malo više otvorio, tako da se iz njega dosta shvati, bar one stvari koje sada ne mogu reći... Preteško je govoriti o tome kad znam da će ovo bar nekoliko ljudi pročitat... A ne samo jedna osoba... Dobro, moglo bi i da su dvi... Ma, sad više ni ne znam o čemu govorim... Znam! Govorim o....ok...evo, ide...o....pa recimo...o...lj_ _ _ _ i... na neki način... ne znam mogu li baš to time smatrati, još... ali sve bliže je i bliže... Uh... Stvarno sam mislia da će ovo bit lakše, ali teško je... Jako teško... Evo, trenutak iskrenosti... Zbog čega sam sretan? Što mi je toliko nedostajalo? Ako mislite da je odgovor počinje na c,a može i na d, niste baš u potpunosti u pravu. To je djelomična istina, ali važniji su razlozi zbog kojih mi je nedostajala. Evo, reć ću. Nedostajalo mi je to što nisam imao kome pružiti...sve one stvari koje možeš pružit osobi na c/m(ovo drugo nije za mene, nego za čitateljice). Kako bi to drukčije reka... Nježnost... Stalno mi se u glavi nameće jedna riječ koju se bojim upotrijebiti (ona na lj)... Dobro, reć ću... Nedostajao mi je netko kome mogu pružiti ljubav, i sve ono što ide u paketu s njom. Eto, reka sam, i neću to izbrisat... Uh... Mislim, pružiti, ali ne mislim sad baš na zaljubljenost, za to...nisam siguran, ili se možda bojim priznat, unatoč svemu... Mislim da je još malo prerano... Ali ipak, imam sve simptome, ali oni vrijede i kad ti se netko samo sviđa.... A znate u čemu je ovaj put razlika? Osjećaj je obostran... Bar mislim... I toliko stvari dolazi u paketu s tom obostranošću da je to nevjerojatno... Toliko stvari koje nikad prije nisam ima priliku doživjeti, toliko stvari koje su mi uvijek tako nedostajale... Komplimenti od nekoga, nježnost, ljubav(na neki način), osjećaj da te netko smatra posebnim, vrijednim, ali ne samo to, nego ti to i govori... To je tako... Neopisivo, za mene nikad prije doživljeno... Zato, bez obzira na ishod svega ovog, nikad neću to zaboravit... Uvijek će to biti jedna prekrasna lekcija u mom životu, čak i ako stvari krenu na lošije... A nadam se da neće... Bar ne još... Bar ne što duže vremena! Da, znam, riskiram još jednu patnju... Ali dogovoria sam se s njom, pristao sam, pristali smo, reakao sam da ću se prepustiti, da se neću odupirati osjećajima, bez obzira na rizik... I sad znam da je, zbog nje, vrijedno riskirati.... Mislim, nije tako lako pronaći nekoga tko te tako razumije, s kim imaš poprilično sličnosti, nekog uz koga se možeš osjetiti zaista posebno... Nekog tko ti izmami smješak na lice, malim stvarima... Uhh... Ne mogu ni sam vjerovat da ovo pišem, odlučio sam se otvorit, ali nisam ni ja uvijek bio ovakav... Pokazivanje osjećaja je nešto što se nauči, ili zaboravi... Da tu nisu bili ljudi koji su mi pomogli, koji su me naučili da se ne treba zatvarati u sebe, nikad ne bi bio ono što sam sad... Osnovna je puno toga napravila od mene, tamo sam naučio da je bolje ne pokazivati svoje osjećaje drugima, zatvarati se u svoj neprobojni, bodljikavi oklop, u koji ne može gotovo nitko prodrijeti... Ali neki ljudi pomogli su mi da shvatim da, u nekim situacijama, pokazivanje osjećaja, otvorenost, može postati snažno oružje, a može biti i, jednostavno, dobro, prirodno, potrebno... Treba naučiti kad možeš pokazivat osjećaje. U grupi... Po mojim iskustvima, ne... Pogotovo ako se radi o ljudima koji ti nisu baš omiljeni, s kojima te ne veže čvrsto prijateljstvo. Ali, odvojite jednog od njih, i iskoristite osjećaje kao svoje najmoćnije oružje, i vidjet ćete kako će biti primoran/a pokazati svoju ranjivu stranu, otvoriti se... A tako se sazna kakav je zaista netko...
No dobro, udaljia sam se od teme.. Mislim da više nemam što govorit... Jednostavno, lijepo je kad ti netko u jedan ujutro pošalje poruku da misli na tebe, jer jednostavno znaš da govori istinu, ili kad... Bolje mi je da ušutim... Stvarno ću pretjerat, a to ne bi baš želia... Ma dobro, nema veze... Eto, takve stvari čine život ljepšim... Onaj poseban netko može vas usrećiti samo s jednom ili dvije rečenice... Samo malo, i već ste u sedmom nebu... Iako bi iz ovoga neki mogli pomislit da sam...zaljubljen, to ne znači da je to baš tako, i stvarno kažem da je malo prerano za takva priznanja... Mislim, stvarno me se dojmila, stvarno je posebna(iako ovo zvuči kao klišej, zaista nije), stvarno nisam dosad tako uronio u nečiju dušu, i otkrio da imamo dosta sličnosti, da se, ono, razumijemo... Ne govorim ja ovdje o prijateljstvu, ako imate prijatelja s kojim se dobro razumijete i slažete i imate puno sličnosti, to možda zvuči slično, ali nije... Ovdje postoji ona iskra, ona emocionalna i fizička privlačnost... Ne kao kod prijatelja... Definitivno!Vjerujte mi! Dobro, sad bi stvarno bilo dosta, sad znate zašto sam sretan... Samo šta ona živi tako daleko... A šta ćeš, ništa nije savršeno... Smatram da zaslužujem bar malo sreće u životu, makar ona bila relativna(jer apsolutno zadovoljan čovjek baš i ne može biti), mislim da sam puno sretniji nego prije, i mislim da je stvarno bilo vrijeme za malo sretnijih dana u mom životu! v., hvala ti na tomu... Hvala ti što si me učinila sretnim, ili bolje rečeno, što si mi otvorila oči i pomogla da spoznam sreću... Hvala ti na tome... Ovaj post je tebi posvećen, i ne samo on... Znaš i sama za ostalo(nije ti teško pogodit)!
Dobro, ovo je bilo malo preizravno, nema veze, kad sam već iskren, neka... To bi bilo to, do sljedećeg posta, kad me opet pukne pisat o nečemu, iako sad baš i nemam nekih ideja... Ma, vidit ću šta će se događat... Mogu malo i ovo pisat ka dnevnik, između ostalog! Pa reka sam da će bit svačeg...Dakle, evo svačeg... Od lj.... Hmmm... Od osjećaja do ekologije, od bullyinga, obrazovanja, do životinja, prirode... I sve do dnevnika... Bit će ovdje svačega... Da napomenem da sad spadam u «blogove koji proširuju vidike»(nova vizija)... Sviđa mi se to... Nadam se da je istina... Volio bih da je tako... Dobro, to bi bilo to, znate svi kome je post posvećen(posebno središnji dio posta), a ona će znat i čega još ima na ovom blogu.... Da, da.... Eto, završit ću s ponovnom tvrdnjom da napokon mogu reći da sam sretan.... Ne sjećam se kad sam zadnji put moga ovo tvrdit... Davno... Pozdrav svima do idućeg posta, a poseban pozdrav određenoj osobi....!

P.S. Šta se tiče mog prošlog posta... Ovo što sam sad pisa nema apsolutno nikakve veze s time, niti to što mogu reći da sam relativno sretan ne znači da nisam razočaran stanjem u našem društvu, i odnosom prema životinjama i prirodi. Upravo zbog toga što nešto želim promijeniti, barem kod nekoliko ljudi, al što više to bolje... Zato se nadam da će bit nešto od tog posta, i da će ga možda i objavit, a ako ne... A ništa, nadam se da će to pročitat što više ljudi i pomoći tim životinjama bojkotiranjem proizvoda s crne liste i podržavanjem onih tvrtki s bijele liste! Možda je i ovo sve(u postu,ovom) ono što me i dalje tjera da ustrajem u pisanju ovakvih i sličnih članaka! Ja znam da je sudbina tih životinja u rukama potrošača, i zato budimo oni koji će ih spasiti! Hvala unaprijed svima koji se odluče za bojkotiranje proizvoda kompanija koje vrše vivisekciju! Hvala vam što pomažete tim bespomoćnim bićima!

Čudan post... Jelda? Ali ovo moram podijeliti s vama!Od nedavno, ovo mi je najdraže jelo....
Slika vrijedi tisuću riječi, ovo će više bit photo post... Mljac...Ahhh... Ajde, pasite oči, ja ću pogotovo, samo bi još nešto doda... Zdjela na slici... Hmmm... Nije baš prava, al nema veze...Ma, apsolutno, kriva zdjela... Čudno sve zvuči, al ja znam bit pomalo čudan... Dakle, slika vrijedi tisuću riječi... Mislia sam dvi, al i ova je dovoljna...

Evo, ovaj post je još jedan od «onih mojih», namjenjenih široj javnosti... Neću previše govorit o ovoj temi, ali morate priznat da je vrlo zanimljiva i aktualna, uvijek bila i bit će, bez obzira na znanstvene činjenice... Uvijek ćemo slušati o «glupim plavušama(ili samo, ženama)»,a i ono(druga krajnost-ništa bolja), «mislim, dakle žena sam»... Takve gluposti mene stvarno znaju iznervirat, sav taj šovinizam i feminizam, to su ustvari dvije strane medalje, dvije krajnosti, ali obje su jednako nepravedne i nerazumne u svom shvaćanju. Zato, današnjim postom želim vam(odnosno, onima koji ovo ne znaju) razjasniti koje su spolne razlike u inteligenciji. Da, one postoje... Ali, odmah slijedi za pripadni ke/ce gore navedenih dviju skupina razočaranje... Da, postoje razlike u inteligenciji između spolova, ali ne govorim ja o tome tko je pametniji. Za vašu informaciju, u općim testovima inteligencije(gdje se mjeri IQ), MUŠKARCI I ŽENE POSTIŽU ISTE REZULTATE!!! Dakle, ravnopravni smo po inteligenciji! Kad kažem razlike, ne govorim «bolje» ili «lošije», govorim «drukčije». Vidite li razliku? Ako je netko drukčiji od nas, to ne mora značiti ni bolji ni lošiji! Za početak, želio bih da ovo shvatite, iako će sad neki od vas ostat razočarani, a možda dobijem i koji negativni komentar... Ali nije važno... Meni to ne smeta! Da se vratim na temu, zaključili smo da postoje razlike, ali ne postoji ni pametniji ni gluplji spol! Evo odgovora na pitanje koje toliko ljudi postavlja... U čemu je razlika u inteligenciji između muškaraca i žena? Najveća razlika uočava se u dvije sposobnosti: verbalnoj i sposobnosti razumijevanja prostornih odnosa. Ženama idu bolje verbalni zadaci. One obično postižu bolje rezultate na testovima poznavanja značenja riječi, te testovima rječitosti(u njima se zahtijeva da ispitanici produciraju što više riječi u zadanim uvjetima, npr. što više riječi koje počinju s «ja»). Također, žene će najvjerojatnije biti uspješnije od muškaraca u učenju stranih jezika, kao i u jasnom i tečnom izražavanju. A da ni gospoda ne bi ostala dužna... Mi smo bolji u testovima u kojima se traži zamišljanje prostornih odnosa i snalaženje u prostoru. Npr., muškarci će se vjerojatno uspješnije snalaziti u novom gradu, ili će biti uspješniji u igrama koje zahtijevaju zamišljanje, odnosno predočavanje, položaja u prostoru(kao što je šah). Dakle, u šahu su najčešće muškarci uspješniji od žena...(dame, nemojte zamjerit, naveo sam i vaše nadmoćnije sposobnosti...)
No, postoji razlika ne samo u uspješnosti u pojedinim zadacima, nego i u načinu na koji muškarci i žene rješavaju te zadatke. Kada muškarci rješavaju verbalne zadatke, tada im je najčešće aktivna samo jedna, dominantna(lijeva) polutka mozga. S druge strane(e sad će se obradovat one...), kad žene rješavaju verbalne zadatke, tada im se uz dominantnu lijevu, može uočiti i malo pojačanje u aktivaciji desne moždane polutke! Uzgred rečeno, mislim da bi se s ovim o boljim sposobnostima u verbalnim zadacima složili mnogi muževi... zezam se, nemojte zamjerit!
A s druge strane, kod snalaženja u prostoru žene najčešće koriste perceptivno uočljive detalje, prema njima odlučuju kuda treba krenuti(npr. kad šeću ulicama novog grada, žene će se orjentirati prema nekom dućanu ili sl.). No, muškarci su ipak mnogo uspješniji u stvaranju predodžbi o izgledu i rasporedu ulica!
Zanimljivo, nadam se, bar za one koji ovo nisu znali! Ali, ima tu još jedna kvaka. Postoje 3 vrste mozga: muški, ženski i...mješoviti! A kad mislim na mješoviti mozak, to ne označava nužno feminiziranog muškarca, nego može označavati i normalne ljude. U tome je kvaka. Vaš spol određuje vrstu mozga, mislim, žena neće imati muški mozak(valjda...možda nakon promjene spola), ali ipak, tu je i taj mješoviti mozak, koji je, kao što i ime govori, kombinacija muškog i ženskog, «ono između»... Postoje testovi kojima možete odrediti vrstu mozga... Mi smo u školi to rješavali jednom, meni je, eto, ipak ispa muški mozak(ali nije baš bilo ni predaleko od mješovitog po bodovima – ali, ni preblizu), no nije svima tako, bilo je i mješovitih... Ove muške i ženske funkcije mozga sežu još u prahistoriju, kad su muškarci bili lovci, odlazili su od kuće na par dana, i morali su naći put nazad, a žene bi ostajale kući, radile više stvari istovremeno(i to je obilježje ženskog mozga), i više koristile verbalne funkcije.
Ono što želim za kraj reći je da je samo to pitanje, «tko je pametniji», tako beskorisno, beznačajno, nepotrebno,... Ja sam ovaj post napisao da bih vam pokazao da među nama, naravno, postoje razlike, ali svi smo mi ravnopravni, bez obzira na razlike. Pa i na prvi pogled je očito da između muškaraca i žena postoje razlike! Bar fizičke, ako ništa drugo! Ali, kako bi bilo da nije tako? Grozno! To je ono što trebate shvatiti. Upravo te razlike su ono što nas zbližava... Ironično, ali istinito... Pa kakav bi svijet bio bez raznovrsnosti? Bi li uopće postojao? Ono što želim reći je da te razlike, bilo u inteligenciji ili bilo čemu drugom, nisu ono što nas razdvaja, nego spaja, nisu ono zbog čega nekoga trebamo smatrati manje vrijednim, nego ravnopravnim. Različitim, ali ravnopravnim. Svi smo mi isti, u krajnjem smislu, svi smo ljudi. A zašto praviti razlike? Jer nas one čine posebnima... A svatko želi biti poseban, bez obzira na sve... Ono što trebamo napraviti je prihvatiti tu različitost, ne govorim sad samo o spolovima, nego o svemu, o rasi, religiji, nacionalnosti, seksualnom opredijeljenju, o svemu onom što nas čini ni više ni manje nego ljudskim bićima! Kakav bi to svijet bio bez različitosti? Zapitajte se to dobro...
A kakav bi to svijet bio bez diskriminacije? Kakav bi bio svijet u kojem su svi ravnopravni, u kojem su svi jednako vrijedni, jednostavno, različiti, ali jednaki, ravnopravni? Možete li zamisliti takav svijet? Možete li zamisliti svijet u kojem su svi jednako vrijedni, u kojem se nikoga ne omalovažava i ponižava, u kojem ljudi poštuju jedni druge, bez obzira na njihove karakteristike, svijet u kojem nema diskriminacije ni nepoštivanja ljudskih prava? Možete li zamisliti takav svijet? Bi li voljeli da je tako? Nadam se da je odgovor potvrdan... Ja znam da kod mene je... Dobro, možete ovo smatrati utopističkim idejama, to, priznajem, one i jesu, ali to ne znači da se bar nešto ne može promijeniti. Zašto se moramo toliko odvajati jedni od drugih, stvarajući golem jaz? Zašto se usredotočujemo na razlike, umjesto na sličnosti? Žene ne bi bile ono što jesu, da su drukčije, a ne bi ni muškarci... A mislim da, unatoč tvrdnji nekih ljudi, drukčije ne bi ni funkcioniralo... Pa što bi bila žena bez svoje ženstvenosti? To je ono što nas i privlači kod njih... Shvaćate li? Razlike nas ne čine neravnopravnima, čine nas drukčijima, ali ravnopravnima, jednakim po pravima! A možda bi bilo bolje da umjesto razlika, tražite sličnosti? Neka vas različitost ne odbija, tražite u njoj sličnost sa sobom, s onim što vi želite, i vidjet ćete, bit će tu sličnosti...koliko vam duša poželi!doslovno!
Ne dijelite ljude zbog razlika. Cijenite ih zbog toga, zbog njihove posebnosti! Ne postoje dva identična bića na ovom planetu, i upravo zbog toga ono smo što jesmo...Zapamtite to. Bez razlika, naš život bi bio grozan, monoton. Zato, ne osuđujte razlike, nego ih cijenite, jer one su ono što nas određuje kao duševna bića. Ne prezirite ljude zbog njihovih posebnosti, jer svatko je poseban i ima pravo to biti. Zašto mu oduzimati to pravo? Nema razloga....
Do iduceg posta, svima koji još ovo čitaju, pozdrav!
P.S. Oprostite zbog ovog kraja, malo sam se zanio, ako nekoga ne zanima, ne mora čitat drugi dio...

Život ponekad i nije tako loš kao što se čini... Male stvari ga uljepšavaju... Sigurno ste svi već primjetili moje promjenjivo raspoloženje, a tako je to, evo sad se ne osjecam ni tužno ni depresivno, ni usamljeno... Nevjerojatno je kako te ponekad mogu razveseliti i najmanje sitnice... Mislim da se dogodilo nesto sto je promijenilo neke moje dosadašnje poglede, bar trenutačno... Stvarno ponekad previše filozofiram. Tako neću pronaći sebe, i to sam shvatio... Zašto jednostavno ne živjeti život, uživati u njemu, gledati ga kao dar, a ne kao put kroz patnju... Možda zvuči hedonistički, ali nije baš toliko. To je jednostavno optimizam, nešto što se ne pojavljuje često kod mene... Ali, evo, kao što vidite, sve je moguće, ipak mogu i ja bit sretan, bar trenutačno... Ajme, spava mi se... Oči mi se same sklapaju, spava sam noćas otprilike 4 sata(što ne znači da mi nije drago zbog toga)... Don't ask, for I can't tell you anything... Ok, stvarno bi bilo dosta o tome... Spava mi se, i razlozi nisu uopće bitni. A najgore od svega, ne mogu sad spavat... Evo baš sam prije 5 minuta sazna da idem večeras na vikendicu, umisto sutra, al možda se vratim u nedjelju, vidit ću, ako mi se bude dalo, ionako sam previše ovdje... Al problem je šta mi brat sutra-preksutra dolazi doma, dolazi ranije, tako da neznam kako ću s kompjuterom...Kad je on tu, onda većinu vremena provodi za njim, pa ja bas i necu imat puno prilike za pisanje, a pogotovo za ovakve česte odlaske na internet...Every dream must come to an end... Nažalost... Čak i onaj najveći san, život, mora jednom završiti... Bilo mi je tako dobro ovdje...Sam sve do 4 popodne... Pisa sam postove ko lud... A ne želim bas da mi ukućani saznaju za blog... Da vide sve šta piše... Grozno... Ma, dobro, mogu saznat da imam blog, al za adresu...nikad!(bar se nadam...) Ali zato, nešto drugo imam na umu...hehehe.... Meni otac radi u smjenama od 12 sati, a radi u kancelariji, sam je, s puno kompjutera i vrlo brzim internetom... I počinje radit u osmi misec... Odma prvi put idem s njime(radi po danu, pa po noći, smjene), kad radi dan, i cijeli dan mogu uređivat blog...Ahhh...Koji gušt... Ne moram se brinit koliko sam dugo na internetu, koliko ce nam doc racun, mogu pretraživat po googleu razne stvari, skidat muziku,al većinom ću uređivat dizajn bloga... Da umetnem koju sliku, ili nesto, mozda nađem neki dobar avatar, a mogu i napisat koji dobar post... Super! Bit ce tu svačega... Al, eto, sad na vikendicu, tako da neće bit još puno postova danas, mozda niti jedan...al pogledat cu ima li komentara novih... Iskorištavam ovo malo vremena bez brata sta mi je preostalo... Treba je duže ostat...šmrc...šmrc... Ajme, grozan sam, ne mogu si pomoć... Brat mi se vraća iz Francuske, a ja tako... Bratska ljubav...
Ali, sve u svemu, nadam se da će se neke stvari sredit, i nadam se da... Da ću ostvariti bar neke od svojih želja, bar one ostvarive... Ne samo da se nadam, znam da ću bar neke ostvarit, ne sve, ali bar neke... Ponekad, sve mi se čini tužno i tmurno, a opet, u trenucima kao što je ovaj, u tim rijetkim trenucima(imate nevjerojatnu priliku ovo čut od mene), sunce izlazi... Život mi se čini sasvim u redu, sreća je moguća, bar privremena... Nadam se da moje sretno razdoblje još nije prošlo i da će potrajat bar još malo... Tako je lijepo kad napokon sunce proviri iza oblaka... Shvatio sam da život treba uistinu i živjeti, ne samo pričati o tome... Prepustiti se struji života, ali biti svjestan kamo te ona vodi, tako da uvijek možeš izaći na obalu ako to želiš... Zašto živjeti? Mnogi se to pitaju... A ja uzvraćam protupitanjem... A zašto ne? Svatko je kovač svoje sreće(ili, da se malo pravim pametan, quisque suae fortunae faber est)... To mi je jedna od omiljenih poslovica, ali ipak nisam bio svjestan njenog značenja. Sami odlučujemo hoćemo li biti sretni, hoćemo li se prepustiti životu(i tako pronaći sebe, svoje ja, ono što jesmo), ili samo stajati na obali i gledati kako prolazi rijeka života... Možda neću tako misliti za par dana, ali ja sam skočio u tu rijeku... Želim se prepustiti užitku življenja... A ako vidim da me struja ne nosi u pravom smjeru, onda ću jednostavno izaći na obalu, jer mislim da imam dovoljno snage za to... A tada, pronaći ću pravi smjer, pravu struju(ili onu koju takvom smatram) i pokušati ponovno... Tko ne riskira, ne profitira... Sjetio sam se jednog komentara od v.(ili me)...Ono o pravoj ljubavi, kako ne trebamo čekati nego prepustiti se... To je ono što upravo radim, i što sam počeo radit kad sam se prepustio... Nikad ne možeš znati je li to ona, ako ne pokušaš... Pa, želim pokušati(v., shvati to kako želiš,al mislim da znaš na što mislim...if you agree...)
To bi bilo to za sada, nadam se da će onaj članak o krznu doprijeti do ljudi i da će ga mnogo ljudi pročitati(postajem ambiciozan...), ne toliko zbog mene koliko zbog poruke koju želim proširiti i koju širim svim takvim i sličnim postovima(zlostavljanje u školi,fizička kazna, ono o prirodi, i nakraju o krznu), želim proširiti svoje poruke ljudima, poruke koje mogu učiniti svijet boljim, znam da ovo zvuči utopijski, ali meni bi ipak bilo dovoljno da takvim postom promijenim gledanje samo jedne osobe, ne više njih, i bio bih sretan jer znam da sam nesto promijenio... A kad sam vidio koliko je komentara ostavljeno na postu o maltretiranju, znao sam da takve poruke i takve postove želim, bar povremeno, pisati, i slati uredništvu s nadom da će dospjet u javnost, i da će ljudi pročitati to, da će čuti ono što imam za reći... Na početku mi je broj posjeta bio minimalan, a sad... Sad je na vrlo visokoj razini... Drago mi je da želite poslušati ono što imam za reći... Nije važno slažete li se sa mnom ili ne, samo recite svoje mišljenje, ja svako uvažavam i pročitam svaki komentar(bar ako ga napišete na zadnjih 8 postova), nemojte mislit da ne vidim komentare, ne odgovorim na većinu al to ne znači da ih nisam vidio, ili da vas ignoriram. Ne mogu odgovarat na sve komentare, naravno, ali drago mi je kad netko ima nešto za reći... Što god to bilo... Eto, npr., vidia sam novi komentar od Ajvi(koja uporno ne želi otkriti svoj blog), al ne mogu sad odgovorit na sve, u ovom slučaju ni ne znam šta da kažem, ima raznih fobija,ali pasi ti neće ništa(obično)... Eto, vidite da čitam vaše komentare, nemojte mislit da nije tako!
Opa, ovo se poprilično odužilo...Poruka je: Life can be nice sometimes, and also, you know, every cloud has a silver lining...And it's true... I nemojte mislit da ne vidim komentare... Sve ih pročitam, čak i pregledajem ponekad arhivu da vidim ima li koji novi(al čini mi se da nema,nikako, i bolje, jer bi ih moga propustiti...)Zato, pišite mi na zadnjih osam postova, i budite sigurni da ću pročitati vaš komentar! Volim to raditi...Jedna od omiljenih zanimacija na blogu... Smatrajte se pozdravljenima!(do iduceg posta, ako ga bude danas, ako ne, onda u nedjelju, ili idući tjedan...)

Ovom temom želim upozoriti ljude na okrutnosti masovne industrije koje uopće ne mare za životinje, nego u njima samo vide profit! Želio bih otkriti svima koji još nose krzno odakle je ta bunda ili šal, i što se životinjama radi da bi vi imali zimski kaput!(a da ne spominjemo da je tu i umjetno krzno). Izvor većine informacija koje ću vam pružiti su stranice www.prijatelji-zivotinja.hr i www.animalliberation.hr. Dakle, jeste li znali da se za proizvodnju krzna svake godine ubije između 30 i 50 milijuna životinja? Na farmama se uzgajaju vrste kao što su lisice, činčile, lasice, rakuni, nutrije, gdje ih se drži u nehumanim uvjetima, zatočeni su u malim metalnim kavezima, gdje im je onemogućeno kretanje i ostvarivanje prirodnog oblika ponašanja, zbog čega životinje proživljavaju stres i frustracije.Također se se izlovljavaju, hvataju ih iz prirodne sredine. Mladunce se ubija sa 8 mjeseci starosti, kada dobiju svoje prvo zimsko krzno.

U lovu se koriste zamke u kojima životinja može ostati nekoliko dana, a trpi nepodnošljivu bol. Često se dogodi da se pokušaju osloboditi tako da pregrizu prignječeni dio tijela, a ako ne uspiju, onda umiru nakon 12-ak sati od umora i bola. Tako se postupa u lovu. A na farmama? Koriste se različite vrste usmrćivanja životinje, kao što je usmrćivanje strujom. Manjim životinjama kao lasicama lomi se vrat. Također postoje i posebne plinske komore u kojima se životinje guše, ali često se dogodi da životinja ne bude usmrćena, pa se odere živa!

U roku od tri mjeseca, PETA-ini tajni agenti su dokumentirali oko 1500 smrti životinja na farmama za proizvodnju krzna u Sjevernoj Americi. Svjedoče o sičušnim, žičanim kavezima koji su zatrpani grumenima krzna i izmetom životinja, a u svakom se nalazi po jedna lisica koja je tu zatočena od samog rođenja. Mnoge žive godinama u takvim uvjetima prije nego što ih farmeri ubiju i prodaju njihova krzna. Jedan od farmera rekao je agentu da je smrt injekcijom preskupa(iako je ona 30 centi po životinji), pa on koristi metalnu omču kojom izvadi lisicu iz kaveza, zatim joj gurne električno šilo u rektum te metalni vodič u usta. Nakon toga slijedi električni šok od 240 volti. Ovako je to opisao agent: «Oči lisice su zatvorene, a cijelo njezino tijelo se ukoči. Čuje se zvuk kao da se nešto lomi... ponekad se zubi životinje slome i ispadnu iz usta... Često se dogodi da analna sonda ispadne iz tijela životinje, ukoliko se to dogodi lisica se grči od stravične boli, trese se i nerijetko plače.» Nažalost, ni smrt ne nastupa brzo za ispaćeno biće... Pošto strujni udar ne uspijeva doći do mozga, lisica ostaje pri svijesti, osjećajući groznu bol ogromnog srčanog udara. Prema riječima jednog veterinara, životinje ostaju pri svjesti minutu do dvije, no njima je to vrijeme kao vječnost, mi samo možemo pokušati zamisliti kako se osjeća, dok joj cijelo tijelo trne od boli zbog struje koja prolazi njime, a tjelesna temperatura se sve više i više podiže...


Osim strujnog udara, male životinje se ubijaju i lomljenjem vratova. To je lako i jeftino, traje samo sekundu, ali, životinja može uginuti tek nakon 2 minute. Kako tvrdi jedan rančer, ponekad se životinja poslije oko 5 minuta grčevito steže i trza. To se događa na farmama.
A u lovu?Životinje se, uhvaćene u zamku, smrzavaju na hladnoći ili ih sunce prži, a tu su i grabežljivci od kojih se ne mogu obraniti.(prva slika dolje-vrste zamki)


Također pate od gubitka krvi, infekcija, gangrene, šoka,...One koje prežive lovci na krzna gaze, tuku toljagom, dave, utapaju ili tuku na smrt kako se njihovo krzno ne bi zamrljalo. Milijuni pitomih životinja(psi, mačke, ptice, zečevi, vjeverice) također se uhvate u zamke. Njih lovci nazivaju «smećem koje umre u agoniji»....U zamku se uhvate i neke ugrožene vrste! Evo još jednog primjera...Na Grenlandu, lovci love bebe Grenlandskih tuljana, koji imaju prekrasno bijelo krzno, mekano poput najboljeg pokrivača. Uz nemoć odraslih tuljana da zaštite svoje mlade, lovci ih okrutno umlaćuju harpunima. Krzno završava kao ukras ili podšivene rukavice(uglavnom na Zapadnoeuropskom tržištu). Takav krzneni kaputić tuljani zadržavaju samo prvih 9-15 dana, nakon čega ga odbacuju...Novo krzno nije zanimljivo lovcima, pa su tako u opasnosti samo u prva dva tjedna života... Bi li zaista mogli nositi nesto sto je prije bilo ovo?(na drugoj slici)




Još jedna metoda ubijanja su komore za dekompresiju, komprimiranim zrakom,gdje im rasprsnu unutarnje organe...
(slike dolje-farma krzna,kavezi,uvjeti)


Da li zaista OVO smatrate modom? Jeste li spremni nositi na sebi krzno neke životinje koja je prošla kroz nešto ovakvo?
Zapadnjačka industrija ipak nije najdominantnija u proizvodnji krzna. Kineska krznena industrija, u kojoj se godišnje ubije preko 2 milijuna pasa i mačaka, ima udio od 85% u svjetskoj proizvodnji krzna. Psi i mačke su u bezakonju izloženi najgorim mogućim metodama mučenja. Koža im se često odere dok su životinje još žive. Za izradu jednog kaputa od psećeg krzna, potrebno je 12-15 pasa, a za kaput od mačjeg krzna 24 mačke. Ovo nema nekih kulturoloških gledišta – to se čini iz čistog profita... Neke zemlje već su proglasile zabranu uvoza psećeg i mačjeg krzna... A kako biste se vi osjećali da vam mačka ili pas jednog dana završi na nečijem kaputu? Da, to se događa u Kini, neke od životinja ukradene su od svojih skrbnika ili pronađene na cesti, a zatim....Zatim je netko dobio krznene čizme...
Želite li i dalje okrećati glavu pred užasima industrije? Ili učiniti nešto da se takvi postupci spriječe... Idući put kad u izlogu vidite neku krznenu bundu od lisice, razmislite o njenom porijetlu... A i razmislite o ovim podacima:
Za jedan kaput je potrebno:
10-24 lisice
16-20 dabrova
20-30 rakuna
26-34 nutrija
30-40 oposuma
40-60 Kuna zlatica
60-80 Samura
60-120 Muskatnih miševa
100-400 Vjeverica
130-200 Činčila
180-240 Hermelina


Da, to je ta vaša bunda koju nosite...Ta lisičja bunda nije od jedne, nego od 24 lisice... A da ne govorimo da postoji umjetno krzno... Pa ako već volite krzno, nosite umjetno, eto vam krzno, ne moraju se zato milijuni životinja ubijat onakvim groznim načinima... Jedino pozitivno što ovdje mogu reći da se, unatoč svemu, svijet polako počinje buditi...Borci za prava životinja bore se protiv ovakvih stvari, ali i na globalnoj razini, svijest ljudi polako se počinje buditi, ljudi polako počinju sagledavati situaciju jasnijim očima. Ljudi polako shvaćaju da za krzno postoji alternativa...Proizvodnja krzna može biti privlačna jedino onima koji samo misle na laku zaradu, ne obazirući se pritom na nikakve moralne i humane kodekse ponašanja,a pogotovo na suosjećanost, samo žele doći do novca, makar je to krvav i prljav novac...
No, mi, potrošači, smo ti koji određujemo sudbinu industrije. A što je najvažnije, tako određujemo sudbinu milijardi nedužnih života. Svatko od nas može dati doprinos kako bi se spasile muke i poštedjele životinje, kojima krzno pripada po rođenju. Jedan od načina je otvoreni bojkot, jer ako se danas ne usprotivimo ljudima(ako ih se tako može nazvati) koji nastoje izgraditi financijsko carstvo na tuđim leševima, nismo ništa bolji od njih. Naša srca i dalje će ostati hladna, iako će nas možda krzno grijati zimi, ali kad ga skinemo shvatit ćemo da nas ustvari nije uopće ugrijalo, da smo mi ispod njega krvavi... Ne budite od onih koji okreću glavu od svega, ako imalo, bar imalo marite za životinje, za živote milijuna životinja, nećete nositi krzno. Ostavite životinjama bar ono malo što imaju, zar je i njihova koža previše? Zar ne možemo živjeti bez te stalne posesivnosti, bez te bezglavosti, želje za posjedovanjem stvari, ali bez da se osvrnemo na njihovo podrijetlo? Shvaćate li da zapravo kupnjom krzna ubijate životinje, ne jednu, nego mnoge, da, indirektno ih ubijate, i to ne bezbolno nego okrutnim, profitabilnim načinima... Pa što su nama te životinje skrivile? Zašto ih ubijamo, zašto ih tako mučimo? Čime su one to zaslužile? Je li bunda doista vrijedna sve te patnje onih kojima zapravo i pripada? Može li moda biti opravdanje za krvoločno, okrutno ubijanje? Ako nam je moda, ako nam je nešto takvo dovoljan razlog za ubijanje milijuna životinja, onda stvarno ne znam gdje ovaj svijet ide... Razmislite o tome. Da li je to zaista dovoljan razlog za sve ovo o čemu sam govorio? Sve to zbog mode, zbog krzna, zbog nečeg koje nam APSOLUTNO nije potrebno, nešto bez čega mnogi ljudi žive, i ništa im ne nedostaje, nešto što je u ovom našem vremenu kod nekih samo pitanje prestiža... Živite život bez tuđeg krzna, ne otimajte životinjama i to poslijednje što im preostaje, i sprječit ćete njihovo ubijanje!

Ma znate, otkad sam pocea pisat ovaj blog, neke stvari u mom zivotu su stvarno krenule nabolje... A i osjecam se bolje kad ovako upadnem s nekom ludom temom, pa objave moj post(zasad 2!!!), sviđa mi se ovo, a i to nisu bilo kakve teme, nego obrazovne, da bi ljudima koji to citaju to mozda otkrilo ili razjasnilo neke stvari...Danas ide post o životinjama...Vrlo brzo, napisan je... Samo sta sam sad malo umoran, nisam bas puno spava noćas(ne pitajte zasto), necemo u detalje, al ono, pa reka sam da su se neke stvari poboljsale u mom životu... Ne mogu virovat... No dobro, ubrzo ide post, budite pripravni...Pozdrav!

Ima jos jedan komentar, sad sam vidia...
1.
Romantičar...jako je teško pronaći nekoga tko je muško...i tko će to priznati...da nešto osjeća...hm...zapravo, kad malo bolje pogledam, poprilično smo si slični...u pogledima na svijet...ja slušam nešto malo žešće...živim u Zagrebu...i bojim se pasa (ti valjda ne...čim želiš volontirati za Noinu Arku)...to bi bile neke razlike...=)...pročitala sam sve posteve...da, cijeli blog...drago mi je da ima ljudi koji su slični meni... (Ajvi 25.07.2006. 14:26)
2.Ovaj komentar vjerojatno nećeš vidjeti...šteta...ali bilo mi je glupo to pisati gore negdje...ja sam jednom bila izmislila dečka...pet godina od mene starijeg...dobro, upoznala sam ga...jednom sam s likom pet godina starijim pričala u tramvaju...i po njem sam napravila sliku svog dečka...i nastavila pričati da sam s njim...da ispadnem...zanimljivija...bilo je lijepo...mislim...o tome pričati...osjećala sam se bitnije...gotovo da sam samu sebe uvjerila u stvarnost te priče...ja još nikome nisam rekla da je to bila laž...mislim da i neću...ali nikad nisam shvaćala zašto su ljudi mojih godina slabije emocionalno razvijeni od mene...a sad sam shvatila da to tako mora biti...ali teško je susprezati ono što stvarno je...kad nema nikoga koji razmišlja na isti...ili čak sličan...način kao i ja... (Ajvi 25.07.2006. 13:54)

Eto, vidia sam i taj drugi komentar. Nije noina arka nego arka, splitska, to nije isto...A shvaćam te za ovo ostalo, iako ne znam zasto se bojis pasa, drago mi je da misliš da smo slični, uvijek je lijepo imat oko sebe istomišljenike...
Pa jasno mi je to s dečkom, i kod mene je situacija bila poprilično slična...ista stvar, druga osoba... :)
A toliko zasad, samo da znaš da sam vidia komentar...
A za sve ostale, šta se tiče onog posta o životinjama, napisa sam ga ali još trebam dodat neke slike, pa ću to odgodit za sutra!

Za one koji ne znaju, imam 16 godina, iz Splita sam, i to bi bilo većinom sve što sam vam reka o sebi... Volim čitat, obično knjige koje imaju neku dublju misao u sebi, ali i ostale, ono, avanturističke i to, drago mi je pročitat zanimljivu knjigu, u svakom slučaju...Paolo Coehlo mi je jedan od omiljenih pisaca...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
P.S. Poprilično sam skratio ovaj post, imate osnovno o meni sa strane, a više nije ni potrebno...Razmislio sam malo i stvarno ne bi bilo dobro da neki ljudi saznaju tko sam ja preko ovog posta...Nadam se da ne smeta, ako nekoga nešto zanima o meni, može slobodno pitat...

Ne mogu virovat da sam vam zaboravia ispricat nesto...Ako je netko čitao o onom mom «prijatelju» iz osnovne, priča nije gotova... Ja sam mislia da mi ne želi ništa napisat nakon šta je pogleda blog, al ipak se javia...U subotu(a vidili smo se u sridu!!!!)...Evo citiram poruku koju mi je posla(uz cenzuru): «Je_ _te(slova koja nedostaju su 2. i 21. slovo abecede), trazia si curu a sad ti se javilo njih 15tisuca na blog , i mos sa svima izac»....Mislim, ocito da je krivo shvatia vecinu komentara, jer to sta je on reka bas i nije istina... Al ipak mi je bilo smisno kad sam vidia, a i drago, na neki način, jer ispa sam nekako cool...Više nego šta bi ispa da nije bilo tih komentara...Ali ipak, mislim, vidi se na koji način on razmišlja, da ne spominjem šta očito nije ni pročita većinu komentara, jer gotovo nijedan nije ima veze s nekim izlaženjem ili nesto tako... A eto, to je njemu bilo najvažnije od svega na cilom blogu... A ovo ostalo nije ni komentira osim da sam falia u postu di sam ga ogadia, jer sam reka da se neće ni javit...A ja sam reka da ću to ispravit, al da stojim iza svega drugog sto sam reka o njemu... I to je istina, koliko god to grubo zvučalo, to je moje mišljenje i ne može se promijenit tako lako!To je to, za sad, ubrzo slijedi jos jedan post, treba bi vam rec nesto vise o sebi...

Zar svi mi ne poželimo pronaći pravu ljubav? Zar to nije ono za čim svi tako žudimo, ono o cemu sanjaju i stari i mladi, svi oni koji jos nisu izgubili vjeru i optimizam? A ne nađu je svi, ne, neki ostanu sami, neki jednostavno ostanu vezani uz pogrešne osobe, a samo ona sretna nekolicina zaista pronađe onu pravu ljubav, onu za kojom cijeli život tragamo, onu za kojom bi išli do kraja svijeta, a i dalje... Koliko sam se samo puta zapitao je li to ona prava, ali uvijek je ispalo da nije... Znam da sam još mlad, i da me još toliko toga čeka, ali stvarno se pitam hoću li je ikad sresti, ili sam je mozda vec sreo... Mozda je poznajem, ali jos ne znam da je to ona... Tko zna... Ali moja potraga traje, i trajat će sve dok je ne pronađem, ili dok ne izgubim nadu... Nadam se da će ipak biti ono prvo, jer vjerujem da za svakog na svijetu postoji onaj netko, samo je pitanje kako ga naći, koliko je daleko, ali mislim da, ako trazimo tu osobu, putevi će nam se zasigurno sresti, ako se ne zaustavimo na trnovitoj stazi do cilja... Pitam se gdje je sad, pitam se tko je ona, pitam se, uostalom, postoji li uopće... Ali tako se bojim da je neću mimoići, da je neću prepoznati, da je možda tu negdje, možda je poznajem, a toga nisam ni svjestan, nisam ni svjestan da je to ona... Bojim se da ću je izgubiti, da će otići zajedno s izgubljenim nadanjima jednog romantičara... Evo me opet, opet sam u onom raspoloženju u kojem ne bi treba bit...opet se odupirem oštrom, hladnom realizmu, opet bježim u maštanja, u nadanja da ću je pronaći, ako ne sad, pa bilo kad, samo da je u ovom životu... To je moja neprestana potraga za srećom, za ljubavlju,za onom pravom...tko zna hoću li je ikad upoznati...tko zna gdje se skriva, gdje je sada, sto sad misli, misli li na mene... Hoćemo li se ikad sresti? Nije mi važno je li u splitu, samo da je sretnem...vjerujem da bi znao da je to ona...ali opet, čovjek se često prevari, možda posrnem, i izgubim je zauvijek...ali, vrijedi pokušavati, mislim da nikad neću saznati tko je ako je ne budem tražio, možda su nam se već sreli putevi...Jesu li?Da bar...Kako bi to bilo lijepo...Naći pravu ljubav s 16...Da bar...Znam da to svi žele, svi bi to volili, da mogu tako provesti cijeli život s onom pravom...Čovjek se ponekad nađe u trenucima kad se zapita jeli to to, jeli to ona prava(ili pravi)... A mozda ni ne poznajemo tog nekog, bar ne osobno... Kad sam ja isa na chat, pa bi nekoga tako upozna, uvijek bi se zapita jeli to to... Nekad, odgovor bi odmah slijedio, ne se pruzalo samo od sebe, a nekad, samo ponekad, pitanje bi mi ostajalo u glavi, odloženo negdje, ali ne i zaboravljeno, sve do trenutka kada mi je "ne" dolazio kao odgovor... A ponekad pomislim da zaista ne mogu znati dok je ne upoznam, sto je istina...A nekad sam samo želio početi, pa ako i nije ona prava, pa šta ima veze, ima vremena(a i to je istina, velika),bar to imam...vrijeme...ali koliko?mislim, nekad mi se svidi neka osoba, a da je osobno ni ne poznajem, ali nikad se tako nisam upozna s nekim...Možda još hoću...Evo me opet...isti osjećaj kao i kod prošlog posta...ponekad se stvarno osjecam usamljeno...ono, duboko u sebi osjećam tu gotovo neizlječivu tugu,samoću, tu samoću koju samo jedna stvar može izliječiti...a ja je nemam...ili možda imam?Da bar imam...Ali nije to samo stvar, to je nešto puno,puno uzvišenije...Ne mogu vjerovat koje sve gluposti pišem...pa šta je meni?Ako ovo netko pročita, sigurno će mislit da sam šenia...ajoj...ne,al ovaj post je stvarno preglup, bolje da ga ni ne čitam, a zašto ga objavljujem?a neka malo, svi smo mi ljudi...Ali barem danas, bar danas završiti ću s većom nadom nego inače...možda više neću biti tako usamljen, možda...Ne znam, nadam se da je tako, nadam se da postoji netko tko mi moze pomoći...znam da ovo sad sve izgleda kao raštrkani fragmenti bolesnog uma(što više manje i jesu), al to su moja nadanja, moji snovi, moje želje, možda je ostvarivo, možda i ne, možda izliječim samoću, a možda me ona nastavi mučiti dalje i dalje, tko zna dokad...maybe i'll find her, maybe i've already found her, maybe she doesn't exist at all...but, i'll keep looking, and if she's here, i'll find her....i iz vec dobro poznatih razloga znate da zelim imat nekoga....nekog koga mogu usrećiti...nekoga tko će mene usrećiti...kad pomislite kako ustvari ne trazim puno, kad zelim imat nekog(znate o cemu govorim), a opet, meni se to čini tako puno...tako beskrajno puno...čini se tako malo onome tko to ima,onome komu je to svakodnevnica, a i zato mnogi ljudi nisu zahvalni na vezi koju imaju, nego traže nešto drugo, ali ne jer im ovo više ne ide, nego iz pohlepe, požude, želje za posjedovanjem...ja nisam takav i ne želim bit takav...ako ide, super, ako ne ide...onda gotovo, i onda se potraga nastavlja...ali ne svaku večer drugu, nego ono, zaista upoznat nekoga, pa dobro, moze bit i par nekih avantura za jednu dvi večeri, to je normalno, al jedino ako to ima neke granice...ok, sad je stvarno bilo dosta pisanja, ne znam ni ja sam sta vise pisem, neznam uopce mislim li zaista ovo, govorim li to ja ili netko drugi, govori li to moje srce ili razum...ne znam vise nista, bezveze pricam, stvarno ne znam cemu sve ovo...samo se nadam da ce usamljenost proći....Ajde, dovoljno sam nalupa toga, stvarno bi bilo dosta, ne, ovo stvarno pretjerujem, sutra cu vjerojatno ovo i izbrisat...iako ne volim brisat postove...mozda napravim neki bolji, pa ce ove gluposti biti zaboravljene...

Evo još jedan post....Nadam se da ovaj neće bit predugačak... Kad sam na početku govoria kako nemam curu i sve to, onda su se posli pojavili razni utješni komentari, raznih sadržaja, pa želio bi nešto reć u vezi toga... Pa zašto baš to toliko želim? Možete reći opsjednutost, mislim da ipak nije, samo želja, unatoč svemu, ali čemu ta želja? Evo zašto.... Ljudi su društvena bića, i uvijek nam treba društvo, i to na raznim razinama, a jedna od njih je i romantična ljubav... Žalostna je jedna pojava kod ljudi, a to je da kad nešto dragocjeno imaju, uopće to ne primjećuju, a kad nešto nemaju, onda im to uvijek nedostaje... Tako je i sa mnom... Ali problem je u tome sta mi u 99% slučajeva nije bila pružena prilika. Samo prilika. To je sve što sam oduvijek želio... Zar zaista tražim tako puno? Zar je nemoguće da ti nedostaje ljubav, ne bilo koja, nego ona jedna vrsta, i sve što ide uz nju.... Tako bi bilo lijepo da izađem tako s nekim, pa ono vidis da se taj netko uredia samo zbog tebe, i ne mozes vjerovat da je to tako, pa ono sve, znate i sami sta sve ide uz to... Nije to što ja želim nać curu neka opsesija, ta želja jednostavno dolazi iz usamljenosti... Je li to stvarno tako teško shvatiti? Zar je takva potreba čudna? Ali ja ne mogu vjerovat što se ponekad čini od ljubavi, što ponekad i ja činim, ali ne toliko i ne tako kao neki, jer to je ipak ljubav, a ne ono što oni rade... Kad si s drugom ženskom svaki misec, to nije niti ljubav niti zaljubljenost niti ti se nešto posebno ona sviđa, niti ništa... Pa dobro, mogu gledat i fizički izgled kod nekoga, al to nikad nije sve... Pa ima i drugih stvari koje su važnije, jer ako ti drugih stvari nema, to traje 2-3 dana i gotovo... Ah, ne znam više ni ja šta govorim... Ponekad se osjecam tako usamljeno, tako tužno... I nemam nikoga tko bi mi pomogao, tko bi mi «pravio društvo»... To su ti trenutci kao sad.... Ne mogu vjerovat da ovo pišem, al šta sad, nije mi uopće važno, možete me ismijavat, možete se rugat, al to je tako, jednostavno sam usamljen, jednostavno mi treba malo ljubavi(i ne mislim sad ni na obiteljsku ni prijateljsku), pa zar svima ponekad ne treba malo toga, zar svi nemamo pravo bit usamljeni ponekad, zar je to zabranjeno? Ako je, onda već odavno kršim zakon, a da to ni ne znam... Samo se pitam dokad će bit ovako i kad će mi netko napokon pružit priliku, pravu. Možda jednog dana...Tko zna kad.... Ostajem u nadanju, u neizvjesnosti u budućnost, okružen samo samoćom, samoćom koja izvire iz svega oko mene i svega u meni... Ne mogu vjerovat da ovo pišem, al nema veze, ionako vjerojatno neće previše ljudi čitat........Oprostite mi na ovome, i pozdrav do iduceg posta!

Danas bi se želio osvrnuti na nešto što je vrlo rašireno u našem društvu kao primjereni oblik odgojnih mjera, i to mnogi podržavaju, iako možda ne javno, ali ipak očekujem da će komentari u vezi ovog posta(ako ih bude) biti poprilično proturječni... Govorit cu o fizičkoj kazni u odgoju. Je li dobro primjenjivati fizičku kaznu u odgoju? Neki sigurno smatraju da je, pa zato, dati ću i svoje i znanstveno(psihološko) gledište na ovo. Da se razumijemo, ja ovdje ne govorim o fizičkom zlostavljanju koje se, nažalost, pojavljuje u mnogim obiteljima(i ne samo u obiteljima), to je nešto posve drugo i mislim da nema previše veze s fizičkom kaznom.
Mislim da svi dobro znaju razliku između to dvoje, tako da nema potrebe da objašnjavam. Ovaj post, na sreću, neću previše temeljiti na stvarima koje su se meni događale, jer, iako su i moji roditelji koristili taj tip kazne, nije bio previše izražen. Ja imam i brata, i kod njega je toga bilo više, ali stvarno ne mogu reći da je to pozitivno utjecalo na njegov život, štoviše, bilo je upravo suprotno, bar se meni tako čini. Razlog zbog kojeg sam odlučio progovoriti o ovome je da je takva kazna duboko ukorijenjena u samu srž našeg društva(što ne znači da je dobra), i dolazi od nekih predrasuda koje su postojale u prošlosti. Prije je čak i u školama bila dopuštena fizička kazna, a možete zamislit kako bi sad to izgledalo u nekoj školi. Upravo kao što smo iskorijenili to iz svjetskog sustava školstva, mislim da možemo, ako ne iskorijeniti, onda bar smanjiti korištenje sile u odgoju. Zato je ovaj post posebno upućen novim roditeljima, a i onima koji će to tek postati! Ne ponavljajte greške vaših roditelja, nego ih ispravite. Mislite li zaista da će dijete izvući nešto dobro iz toga da ga tučete?Pa čime se uopće može zaslužiti primjena sile? Razbijanjem čaše? Psovkom koju je dijete, usput rečeno, naučilo najvjerojatnije od roditelja? Svađom s bratom ili sestrom? Pa svi smo nekad bili djeca, zar je upotreba sile pravi način rješavanja s nepodopštinama naših najmađih? Dobro, ne govorim ja sad ovdje o jednoj laganoj pljusci ili sl. Govorim o kazni, kazni koja izaziva bol, ne samo fizičku nego i psihičku. Sjetite se kako ste se vi osjećali kad su vas roditelji tukli. Nije stvar samo u fizičkoj boli. Gdje je poniženje, moguća nepravda, bijes i ljutnja koju takav postupak izaziva,osjećaj nemoćnosti, nemogućnost obrane.... Pa i djeca imaju osjećaje. Znam da ponekad mogu razbijesniti roditelje svojim ponašanjem, ali sjetite se svog djetinjstva, svog ponašanja. Mislim da korištenje fizičke kazne ustvari označava nesposobnost roditelja da situaciju riješi drugačijim, boljim načinom. A da moje riječi ne bi ostale nepotkrijepljene, evo vam malo psihologije, malo činjenica. Za početak, moram vas upoznati s nekim pojmovima. Kod jedne vrste učenja(operantno uvjetovanje) postoji nešto što se zove potkrepljenje. Ono može biti pozitivno ili negativno(ali ne mješajte poslijednje s kaznom!!!). Potkrepljenje je događaj koji povećava učestalost ponašanja koje mu je prethodilo. Pozitivno označava pozitivan događaj koji slijedi nakon ponašanja, a negativno negativan događaj. Jednostavno, zar ne? Evo jednog dvostrukog primjera. Zamislite situaciju da «školski nasilnik» maltretira nekoga tražeći novac, te da mu ta osoba da novac. Tu je nasilnikovo ponašanje potkrijepljeno pozitivno, i vjerojatno će se nastaviti tako ponašati. Ponašanje žrtve je negativno potkrijepljeno, jer je ona prekinula neugodnu situaciju zlostavljanja davanjem novca, pa će se ona vjerojatno sljedeći put možda čak i dati prije novac nasilniku, da bi izbjegla zlostavljanje.
Jeste shvatili? Nadam se... A sada, o kazni. Za razliku od negativnog potkrepljenja, kazna ne POVEĆAVA, nego SMANJUJE vjerojatnost reakcija koje su joj prethodile, ali ne dovodi do učenja novih reakcija. A što se tiče fizičke kazne, poznata je izreka «Batina je iz raja izašla». E pa evo zašto to baš i nije tako.
Točno je da kazna može biti jako uspješna u uklanjanju neželjenog ponašanja. No kažnjavanje(posebno fizičko), može imati brojne neželjene poslijedice:
1.Kažnjavanje ne dovodi do zaboravljanja neželjenog ponašanja, ono je samo privremeno potisnuto i ponovno se može javiti nakon što uklonimo prijetnju kaznom.
2.Fizički kažnjavano dijete može pomisliti da je to dobar način za mijenjanje tuđeg ponašanja, pa će i ono pokušavati mijenjati ponašanje drugih na taj način, a to može imati brojne poslijedice na život djeteta.(kao npr. ponašanje u školi!!!)
3.Dijete kojega se fizički kažnjava uči i «tehniku» agresivnog ponašanja – kako se može tući.(u kombinaciji s prethodnim, može ostaviti ozbiljne poslijedice na ponašanje prema drugima)
4.Fizička kazna izaziva negativne osjećaje(kao što je strah!!!). Takvi osjećaji vrlo lako se mogu povezati s osobama koje provode kažnjavanje, kao i s mjestom gdje se provodi kazna, a i s predmetom kažnjavanja, ako on postoji.
5.FIZIČKA KAZNA NE POKAZUJE DJETETU KAKO SE PONAŠATI.
Zbog svih ovih razloga, većina psihologa smatra da treba izbjegavati fizičko kažnjavanje.Ukoliko je potrebno primijeniti kaznu, bolje da ona ne bude fizička,te da se u odgoju kombinira s nagradama.
Nadam se da je ovo bilo dovoljno razumljivo, a i zanimljivo. Ljudi trebaju shvatiti da fizička kazna može zaista imati vrlo negativne posljedice na djetetov život. To jednostavno nije način suočavanja s problemima, već način na koji ih se izbjegava! Ono, «ako me ne budeš slušao, nalupat ću te jer sam jači od tebe, i zato ti je bolje da to učiniš»... Mislite li zaista da se tako treba odnositi prema djeci? Znam da ponekad mogu biti zaista naporni, ali ne možemo iskaljivati svoj bijes nasiljem. Upravo fizička kazna, ako se koristi u velikim količinama i kao sastavan dio odgoja, može biti odgovorna za nečije cjeloukupno ponašanje, za njegov odnos prema drugima, pogotovo u školi. I onda se nemojte čudit kad se vaše dijete potuče s nekim u školi, kad saznate da maltretira druge, jer je to dijete naučilo od vas, vi ste mu to pokazali, vi ste mu kao roditelj dali do znanja da je to pravi način rješavanja problema, samo isprebijaš nekoga, i on ti više neće ništa... Pa zar bi tako trebalo funkcionirati naše društvo? Mislim da fizička kazna ponekad može prerasti u zlostavljanje, od strane roditelja, a sve je možda počelo zato što svi misle da je dobro kad tučete djecu, to je odgoj, pa bože moj, ma to je normalno, naravno, pribit nekoga od 5-6 godina, ma nikakav problem. Pa kakvi ste to vi ljudi kad to radite, pitam vas ja sad? Zar je to stvarno jedini način? Nema drugog? E, pa onda se nemojte čudit kad čujete na dnevniku ili pročitate u crnoj kronici ono, sad već i uobičajno: «muž pretukao trudnu ženu na smrt», ili :»vraćajući se doma pijan, muž u napadu bijesa upucao ženu i dijete, a zatim i sebe», ili možda(ovoga se sjećam): «majka ubila bebu, u napadu bijesa(jer dijete nije prestajalo plakati!!!!!) udrila joj je glavom o zid, roditelji su zaprepašteni»... Pogledajte malo crnu kroniku, naći ćete ovakvih slučajeva na tone... Dobro, ne tvrdim ja da je ovakvo ponašanje uvijek uzrokovano fizičkim kažnjavanjem, ali može biti tako. Tu se, naravno, mozda radi i o fizičkom zlostavljanju, ali nekad ljudi ne znaju gdje je granica... Pa evo vam pomoći: Nema granice! Svaki put kad istučete dijete, povećavate mogućnost da ono postane frustrirano, iskompleksirano i da se tako odnosi prema drugima. Mi, da, mi, ljudi, mi odlučujemo kakav će ovaj svijet biti, mi svojim ponašanjem određujemo njegovu budućnost, njegovu sudbinu... Ako mislite da se svijet treba promijeniti, nemojte samo to govoriti. Učinite to. Učinite to bar kao pojedinac. Nemojte govoriti da ima puno nasilja i da je to loše, a s druge strane fizički kažnjavati svoje dijete. Uvijek postoji alternativa, a za ovo sigurno postoji bolji način. Izbjegavajte nasilje, učinite nešto drugo, ako ne znate kako odgajati dijete, ima dosta literature o tome, pronađite neke smjernice, ali nemojte upotrebljavati fizičku kaznu... Znam sta sad misle roditelji, «lako tebi reći, vidjet cemo kad budes ima svoju djecu». Pa, nadam se da ću ih imati, a i nadam se da neću koristiti nasilje. Nitko ne zna budućnost, ali sami je stvaramo. Nemojte stvarati budućnost koju ne želite vidjeti. Kada nešto činite, budite svjesni da to može ostaviti poslijedice na budućnost, i zato,bolje da su poslijedice pozitivne. Ono što vaše dijete nauči od vas, prenijet će svojoj djeci. Zato, naučite ga dobro, da bi se sa radošću, a ne sa tugom, ono moglo sjećati vas i vaših postupaka. Nemojte tući dijete. Shvatite ga, razgovarajte s njim, koristite kazne(ne fizičku!!!) u kombinaciji s nagradom, učinite ono što možete da mu pomognete stvoriti što bolju budućnost. Ovo je za sve sadašnje i buduće roditelje: Jednostavno, budite dobri roditelji, i ispravite ono što vidite da nije bilo dobro u vašem odgoju... Nemojte ponavljati iste pogreške, učite iz njih!Neka vas se djeca i unuci sjećaju puni zahvalnosti, ne gorčine.....

Vidim ja, evo nekih novih komentara... Amelie... Pa zasto to ime? Ja iz onog prvog komentara nisam ni skuzia da si to ti... Necu brisat komentar... Nisam znao za to na spinutu, al iskreno, bas mi se i neda dopeljat do tamo, a i nekako sad i nemam volje za čitanje na engleskom. Hvala na komplimentima u vezi bloga, drago mi je da ti se sviđa, i drago mi je da si redovit posjetioc, nisam to očekivao, ali vidis i sama sta se dogodilo s onim mojim postom o maltretiranju, stvarno to nisam moga virovat, pročitaj malo komentare,ako već nisi, pa ćeš vidjeti koliko ljudi muče isti problemi koji su mučili nas... I ako napraviš blog, obavezno me obavijesti... Ali još mi nije jasno sta ti je to Amelie... A mogla si bar Marion(ili Layla, da se zna tko je)... I naravno, moras ti zavrsit s pjesmom... Ajde drago mi je da ti je dobro, i vjeruj mi, necu izbrisat komentar, kad vec pisem post za njega(dobro, ne samo za njega)! Knjiga je zaista ostavila dojam na mene, ali ipak ne toliki koliki se čini, jer unatoč svemu ne mogu prihvatiti ono "stavljanje sebe u prvi plan", to jednostavno nije za mene, neke stvari su odlične i neke poruke mi se zaista sviđaju, ali neznam koliko vjerujem u tu ideju autora knjige... Čini mi se malo previše nestvarno... Ali moraš priznat da su neke poruke u knjizi zaista dobre, a zato ću i pročitati 2 i 3 knjigu, nemoj sad mislit da je meni ta knjiga sve i da ja nemam neke svoje vidove, ali svoje vidove pokušavam potpomoći porukama iz te knjige, ali ako mi se nešto ne sviđa, onda to ne prihvaćam. Ako si pozorno čitala, shvaćaš što ustvari želim učiniti, koja mi je na početku bila namjera, ali ujedno i da su se s onim postom o maltretiranju otvorili neki novi vidovi svega toga... I tako je ovaj blog prešao u nešto više od onoga što je bila namjera... Ne mogu vjerovati da sam zaista na neki način pomogao nekim ljudima pisanjem onog posta, jer primjetio sam da se je to nekih ljudi zaista dojmilo... Drago mi je zbog toga, osjecam se dobro, nekako... Cjelovitije... E, usput, informira sam se za volontiranje u jednom društvu za udomljavanje životinja(arka), možda šta i napravim u vezi toga... Ima vremena, kada počne škola, zaista ću znati koliko me je ovo sve promijenilo... Ajde bog, pisi mi i dalje komentare, bez srama!;))P.S. A kakvo ću drugo viđenje tebe imati nego pozitivnom, pa nisi mi nista lose ucinila...
Ako se itko pita kome sam ovo upravo pisao, evo ulomka iz onog posta o bullyingu:
...osim mozda od jedne osobe, u 8. razredu, ali ta ljubav nije bila onakva kakvu sam ja zelio od nje, a bas zbog te paznje mi se i svidila ona. Ali upravo zbog toga to je bila pogreska. Ja sam u njoj vidio pravu ljubav, zbog nasih slicnosti, ali nisam imao pojma o nicemu. Ono sto je meni tada trebalo nije bila toliko cura koliko prijatelj, prijatelj u pravom smislu rijeci(sto ne znaci i pravi prijatelj-ne znam da li je to stvarnost). I to je ono sto nisam imao, i to upravo zbog moje pogreske, zbog toga sta sam se u nju zaljubio. Ali, ta pogreska je ispravljena, shvatio sam sve, i sada su stvari drukcije, ali ne zelim sada o tome govoriti....
E pa Amelie je ta osoba o kojoj se ovdje govori!I sada su doista stvari puno, puno drugačije...

A sta se tice drugih par komentara(a svi su od iste osobe), pa evo i da tu nesto kazem...Za me:
Nisi uporna i dosadna, dokaz je to da odgovaram...A neznam sta bi dodatno napisao o sebi, ako te sta zanima, a pitaj... Krk je daleko, znas... Sad me nece bit neko vrijeme, ali slobodno pisi komentare, ako te nesto posebno zanima, pa pitaj, odgovorit cu(sigurno) cim opet budem u splitu!
Mislis da mi ne bi trebalo bit problem naci curu s mojim razmišljanjem? A ne znam, ne bi trebalo, ali izgleda da je tako....Neznam... Tuzno ali istinito, koliko se meni cini, znas ono(ne zelim zvucat umišljeno, ali ovo je istina), nice guys finish last....Slobodno pisi i dalje, vidis da primjecujem odgovor, samo trebas imati strpljenja :)))!

Iako sam reka da vise necu pisat, evo jos jedan kratki... Samo da znate, danas i prethodna 3 dana sam bolestan, imam upalu grla, i fibru 37. 8, tako da nemojte zamjerit ako sam danas napisa nesto cudno ili nelogicno, stvarno me boli glava i nije mi bas dobro, al ipak sam se potrudia napisat sve ovo najbolje sta mogu.Oprostite zbog duzine postova, ovaj ce zato biti kratak, i ako veceras jos stogod objavi, nadam se da nece bit predugacko...Eto, samo toliko da znate...Pozdrav svima koji ovo još uvijek čitaju!

Napokon sam se našao s onim tzv. prijateljem iz osnovne(govorio sam prije o njemu)...
I drago mi je što sam to učinio, jer na taj način zaista sam se oprostio od prošlosti... Ovaj put sve sam mu rekao. Rekao sam mu da je to poslijednji put da se nalazimo, i rekao sam mu da ja vise nisam isti kao i u osmom razredu, rekao sam mu koliko su me sve njegove grube riječi povrijedile, koliko sam patio zbog toga, rekao sam mu kako to nije smio raditi. Nismo dugo pričali, ali sve sam mu rekao, sve sto sam želio. Dobro, gotovo sve. Ali zato sam mu dao adresu ovog bloga, jer zelim da shvati sve, da shvati sto mi je osnovna znacila, da shvati zašto je to poslijednji put, i da shvati da mu nisam sve istinito rekao. Ali jedno sam mu zaboravio reći, a to je nešto što me zaista pogodilo, nešto što je za mene bila prava izdaja od njega, kao mog tadašnjeg najboljeg prijatelja. Od ljeta nakon 5. razreda do 8. razreda ja sam bio zaljubljen u jednu cehinju koja je dolazila kod mene na vikendicu preko ljeta. Bila je 2 godine starija od mene, nikad tu nista nije bilo, ali zato sam ja njemu obicno tvrdio drugacije, bar godinu-dvije. Govorio sam mu svasta, i kako ja s njom pricam, sve bi mi to preko telefona, ali meni je to bio nekakav bijeg od stvarnosti, bijeg u maštu, koja je bila puno ljepsa. A kad je dosao osmi razred, jedan put, kad smo bili na kupanju, sve sam mu priznao. Rekao sam mu istinu, on me nagovorio, i rekao sam mu istinu. A također sam mu rekao da ne govori to nikome, neka cuva tu tajnu, jer, iako je to bila laž, meni je ipak nešto značila. I on mi je rekao da hoće, naravno, ovo i ono, znate i sami... A onda, jednog dana, u skoli, dosao mi je jedan njegov prijatelj(moj bas i ne toliko), i pitao me nesto u vezi te zenske. I ja sam, naravno, nesto odgovoria u svom stilu... A onda mi je rekao da sve zna i ispriča mi je sve, čak i one najosobnije trenutke... E to stvarno nikad necu zaboraviti. Sad sigurno mislite kako je to sve glupost i kako ja nisam treba lagat, ali to je bio moj način bježanja od stvarnosti, moj pokušaj dobivanja popularnosti, iako nisam o tome govorio bas cijelom razredu, ali zelio sam da oni bar djelomicno povjeruju u to, pa da ja ispadnem cool ili tako nesto. Ali ovdje nije uopce vazno moji razlozi za laganje, vazno je to da sam ja njemu rekao tu stvar u povjerenju, a on me je iznevjerio. I nije to bio jedini put da me je razocarao, ali tako sam bio ovisan o njemu da sam mu sve oprastao. A sto sam dobivao zauzvrat? Ljubomoru, vrijeđanje. Da, bio je ljubomoran na mene, i to previse, i preuveličavao je razloge... Sve sam mu to rekao... Rekao sam mu da on ne zna kako je to bilo, sto je i istina. On se rješavao s time fizički. Ali zato je naučio ići kroz život kao neandertalac, bez ikakvog psihološkog razvoja. A i on mi je sam priznao da ne zeli biti dusevno razvijen sa 17 godina.... Bože mili kakvog svijeta ima... Ako i procita ovaj post, vise nije vazno. Rekao je da ce mi javit kad mi procita blog, ali ovo sve je vjerojatno bilo previse za njega...
A znate sta sam mu jos rekao, vrlo vazno? Rekao sam da mu opraštam zbog svega, i da mi je žao zbog svega, i rekao sam mu da sam ja već svima oprostio, pa ću tako i njemu. I zaista to mislim. Krajnje je vrijeme da steknem više samopouzdanja, ali ujedno i da otkrijem sebe, jer to je sve dio toga, unatoč tome što se čini da su to različite stvari.
Evo, opet sam puno napisa....Danas vjerojatno neću ništa više pisati, pa tako da me nema do kraja idućeg tjedna... Čitajte, pišite komentare i dalje, nadam se da će biti još zanimljivih postova kao što je onaj o maltretiranju u školama, možda još štogod i napišem o toj temi, vidjet ću, znam da su mi postovi užasno dugački, al eto, zanesem se, šta ćete, ispričavam se zbog toga... Drago mi je da je onaj post komentiralo toliko ljudi, i drago mi je što sam nekima pomogao da shvate ili priznaju neke stvari u svom životu, sigurno ću još pisati o temama koje bi trebale učiniti to isto, možda će to biti neke sasvim druge teme, ali još ćemo vidjeti, drago mi je da je onaj post polučio toliki uspjeh, i da je toliko ljudi posjetilo moj blog, nadam se da ćete nastaviti čitati i dalje, siguran sam da će iskrsnuti još pokoji dobar članak! Do idućeg posta!

Ajme koliko sam napisa....Ne mogu vjerovat...
E pa imam jos jedan komentar, ovaj je malo drugaciji pa sam ga odvojia...

Me:
1.VIDIM DA SM0 NA ISTIM VALNIM... KAO ŠTO RAKOH JAVI MI SE MALO. JA SAM POD NADIMKOM (KAO ŠTO VIDIŠ) Me
2.Ja sam tijekom cjelog osmogodišnjeg školovanja bila maltretirana, vrijeđana, i stvarno više neznam što sve ne... I dandanas se ti ljudi osvrću ne bi li mi uputili neku psovku. Ne znam zašto sam to zaslužila, nisam manekenkica, ali zaslužujem poštovanje, koje više nikad neću u potpunosti dobit. Roditelji nisu ništa znatno pomogli, ali bi zato napravila blog, kao i ti, da zapravo tkz. žrtve imaju potporu, i zauzmu stav, da bi se obranile.Sad možeš sa sigurnošću reći da si bolja osoba, jer ćeš ovim iskustvom, vjeruj mi pomoći.Sad kad sam u novoj sredini čudim se tuđim komplimentima,i prihvaćanjem.
BTW- voljela bih te upoznati...
3.JAVI MI SE MALO S BLOGA, AKO OVO PROČITAŠ, ZAINTRIGIRAO SI ME... JAKO

Jako zanimljivi komentari...Pa evo, javljam se malo s bloga...Svima(ostalima), nemojte zamjerit zbog ovoga, pa mogu valjda i ja malo veselije teme...

Pa moram priznat da mi se svidjela tvoja prica... Da, nakon toga postanes bolja osoba...Zaista, to je nesto sto sam shvatio, ali ipak, sva ta patnja ne mora biti nužna... I prihvaćanjem se može postati bolja osoba. A neki ljudi nisu postali bolji zbog toga, nego je to samo pogoršalo situaciju!
Voljela bi me upoznat? Pa evo me...Ako zelis,ostavi komentar, znam da si to poslala prije 3-4 dana, ali tek sam danas dosa u split. I rekla si da ti se javim s bloga, pa evo me... Al do iduceg tjedna opet me nema!Ovo je samo do sutra.A vidim pod kojim si ti nadimkom, al vidim i da nemas blog, tako da...A cujemo se,sta da kazem, ostavi komentar ako oces...

Zelio bi objavit jedan post koji zapravo govori o meni, ali ne samo o meni, nego o mnogim ljudima koji su prosli kroz nesto takvo. Mozda nece bit komicno ili zabavno(al postovi mi ionako to i nisu), ali evo, pokusat cu, i napokon cu progovorit istinu. Iako to kod mene nije bilo tako intenzivno, u granicama normale, ali upravo to je tuzna istina. Kod nas su takve stvari normalne. Mozda cete mislit da pretjerujem, ali nemate pojma koliko takve stvari mogu utjecati na zivot mlade osobe. Radi se o jednoj temi koja je postala aktualna u zadnje vrijeme, ali obicno se govori samo o jednoj strani toga, i o ekstremnim slucajevima, ali nitko ne shvaca da je to prisutno svugdje, u vecoj ili manjoj mjeri, ali ipak vise u osnovnim nego srednjim skolama. Radi se, naravno, o maltretiranju(mozete reci i zlostavljanju) u skolama. Mnogo ljudi je proslo kroz to, ali vecina ih to smatra normalnim, pogotovo zbog toga sto cuju i puno gore stvari koje procure u javnost, kao sto je kombinirano intenzivno fizicko i verbalno maltretiranje. Dobro, to je stvarno grozno, ali zapamtite da ponekad ruzna rijec boli vise od pljuske. A o tome se radi u mom slucaju, a mislim i u slucaju mnogih. Ja sam oduvijek bio dosta povucen, zatvoren u sebe, nekomunikativan, nisam imao puno prijatelja, i zato su me svi smatrali cudnim, a i vec sam u 5 razredu patio od onih pubertetskih akni, tako da je pogotovo tada, ali i prije, to bilo najizrazenije. Ali nemojte mislit sad da su me to samo muski gnjavili, a da su zenske bile svetice. Ne,ne, one su me jos vise gadile, em da sem ovakav i onakav, i to kroz cijelu osnovnu. Dobro, ne govorim sad o svim zenskima, cast iznimkama(kojih nije bilo puno), ovo se posebno odnosi na onu «elitu» razreda, i kod muskih i kod zenskih. Mislite vi da je to lako podnositi? Da je lako svaki dan slusati raznorazne uvrede i podnositi ih, jer se tu jednostavno nista ne moze? Ako mislite da je lako kad si izopcen, kada te svi odbacuju, kada te cak i osoba koju smatras najboljim prijateljem gadi pred svima, kad ti se svi izruguju? E, pa nije. Ne samo da nije, to je nesto sto moze imati ogroman utjecaj na necij zivot. Da su mene svi prihvacali ispocetka, da su se barem potrudili razumjeti me,a ne odbacivati kao najgore smeće, mislite da stvari ne bi bile drugacije. Da su se bolje ponasali prema meni, ne bi toliko patio i ne bi se sažaljevao u osmom razredu, 1. srednje, alidijelom i u 2. Da su onda stvari bile drugacije, ne bih sad morao kupiti izgubljene djelice sebe razasute posvuda, ne bi se s tugom, ljutnjom i razočaranjem prisjecao proslosti i osnovne skole, ne bi najbolje godine svog djetinjstva proveo u očajanju, neshvacenosti, tuzi, bijesu, samosažaljenju.... I sad neka mi samo netko kaze da «to nije bilo nista, to se svakome događa, to je normalno, djeca se šale, ne misle oni ozbiljno» bla bla bla.... Ma dajte molim vas... Pa koja budala moze imati takvo misljenje? Samo netko tko nije prosao kroz sve to, samo netko tko je uistinu bio u toj tzv. eliti. Nije to tako bezazleno kao sto svi misle. A znate zasto je tako? Jer u djetinjstvu oblikujemo svoju licnost, nesigurni smo, razvijamo se, suocavamo se sa stvarnoscu... A ako nas nesto takvo prati od najranijih dana, to moze ostaviti duboke posljedice na zivot doticne osobe. Vjerujte mi, ni meni nije lako cak ni dok ovo pisem, jer nekih se stvari tako tesko prisijecati... Dobro, znam da ima ljudi kojima je bilo puno, puno gore, ali to ne umanjuje moju tadasnju patnju. Dugo sam se pitao zasto oni to rade? A sada znam odgovor, ali on moze biti u raznim stvarima. Ljubomora, vlastiti problemi, isticanje u drustvu, neshvacanje pojedinca, zelja za odvracanjem pozornosti od sebe,.... Mogao bih nabrajati do sutra. Ono sto je bilo u mom slucaju, bar ja to mislim, je najvise neshvacenost. Ljudi se boje onoga sto ne razumiju, a iz tog straha proizlazi mrznja, zelja za ponizavanjem nekoga, svi oni osjecaji koji tjeraju covjeka na takve stvari. Mozda vam ovo sve zvuci preradikalno, ali to znaci da nikad niste bili u ovakvoj situaciji, ali prisjetite se da li ste to radili nekome i kako se taj netko osjecao zbog toga!Ljudi se jednostavno boje onoga sto ne razumiju, svega sto se ne uklapa u «normalu», u njihovo vidjenje svijeta. Zato mislim da nije tako lako promijeniti takve stvari. To je nas mentalitet, ne moze se tu pomoci nikakvim prijavljivanjem profesorima, jer tako postaje samo jos gore, i drago mi je sto neki ljudi koji se bave tim stvarima to shvacaju. Verbalno zlostavljanje u skolama mozda nije toliko razvikano kao fizicko(znam da uz fizicko ide i verbalno, ali govorim o slucajevima SAMO verbalnog zlostavljanja), ali, ponavljam, to ne znaci da je bezazleno ili nevazno. Opet cu reci, ako to nikad niste iskusili, nemate pojma kako je, jednostavno nemate pojma kako je to kad ti 8 godina tupe da si ruzan, glup, cudan, da nikad neces nac curu, da te nitko ne voli(doslovno ponavljam-ovo zadnje su bili komentari iz jednog spomenara u 8. razredu). To u ljudima stvara jednu iskrivljenu sliku o sebi, sliku koju ti namecu drugi, a ne zdrav razum. I tada sve pocinje. Ocajnicki zelis postati dio tog drustva, zelis da te prihvate, zelis biti primjecen, zelis da te drugi sažalijevaju, trazis njihovu paznju, ljubav. Tomu pomaze kad mislis(jos nisam saznao za suprotno) da u ciloj osnovnoj nitko nije nikad bia zaljubljen u tebe. A sta je jos gore, kad ti se i svidi neka zenska, svi te zezaju oko toga, non stop(osmi razred), toliko izlude i tebe i nju da je to nevjerojatno, cak i ako prema toj osobi zelis razviti samo prijateljski odnos(bar za pocetak). To je grozno. A znate koji je jos razlog takvih stvari? Ljudi jednostavno nemaju posla, pa zato bezveze gnjave druge sa glupostima i zabadaju nos gdje im nije mjesto. Tako je to u osnovnoj skoli, dok ste svi jos «djeca», kao bezazleni i sve to. Ali nije tako, ne svima. Skolu ne cini nastavni program, cine je profesori i ucenici, i jedno od to dvoje(a pogotovo drugo) moze vam unistiti najbolje dane mladosti.
A sta se tice fizickog maltretiranja, i u mojoj bivsoj skoli, necu navodit koja je, bilo je slucajeva tučnjave, a i u nekima sam ja sudjelovao, ali gotovo nikad kao pobjednik, i nikad jer sam nekoga izazivao. Covjek ponekad dođe u stanje da mu je jednostavno dosta svega, svih tih uvreda i omalovažavanja, a onda ti neka budala koja te stalno gnjavi(da, kod mene ga je bilo) opet dođe s nekom glupošću, i to je jednostavno kap koja je prelila čašu. I u takvim slucajevima, bilo ih je par, ja se jednostavno nisam mogao kontrolirat. Samo sam poletia, makar profesor bia u razredu, vise nisam vidia nista oko sebe... I onda sam na kraju ja kriv... Dobro, nije bas bilo slucajeva da sam kaznjen zbog neceg takvog, al eto, ono, znate, kao, oboje su jednako krivi, a to sta je on mene danima maltretira, to nista....
Sada,kad se svega sjetim, cini mi se tako daleko, ali i tuzno, glupo, nepotrebno. Stalno sam zelio biti u toj ekipi, «eliti», kako je ja zovem, zelio sam, jednostavno sam zelio, a i to mi se jos uvijek dogadja, da me drugi žale, želio sam njihovu pozornost, njihovu paznju, ljubav, njeznost. To je ono sto mi je trebalo, i to je ono sto nisam nikad dobio, osim mozda od jedne osobe, u 8. razredu, ali ta ljubav nije bila onakva kakvu sam ja zelio od nje, a bas zbog te paznje mi se i svidila ona. Ali upravo zbog toga to je bila pogreska. Ja sam u njoj vidio pravu ljubav, zbog nasih slicnosti, ali nisam imao pojma o nicemu. Ono sto je meni tada trebalo nije bila toliko cura koliko prijatelj, prijatelj u pravom smislu rijeci(sto ne znaci i pravi prijatelj-ne znam da li je to stvarnost). I to je ono sto nisam imao, i to upravo zbog moje pogreske, zbog toga sta sam se u nju zaljubio. Ali, ta pogreska je ispravljena, shvatio sam sve, i sada su stvari drukcije, ali ne zelim sada o tome govoriti.
Dobro, poprilicno sam napisa, previse, ali samo se koncentrirajte na onaj dio o maltretiranju, i mozda cete shvatit neke stvari koje prije niste shvacali, ali nikad nije kasno za promjenu, vjerujte mi. Jos cu nesto dodat. Te osobe koje druge maltretiraju, one uopce ne shvacaju da to moze povrijediti osobu, vecinom misle da se «sale», da je to sve bezazleno. Da mi je samo jedna osoba to radila(a da ne pretjeruje), pa i bilo bi tako. Ali kada ti to cijeli razred radi, onda je to druga stvar. Ne postoji bezazleno vrijeđanje, kad te svi «zezaju». To ne postoji, unatoc opcem misljenju. Jedno je kad te jedna osoba zeza, ali kada svi to rade, onda to prihvacas kao stvarnost, dopustas drugima da te određuju, i tako gubis nit, gubis sebe. I to je vjerojatno doprinjelo otvaranju ovog bloga. No, ja sam nesto drugo naucio. U zivotu nema poraza, sve su pobjede, cak i ono sto smatramo porazom, jer nase pogreske su nam najbolji ucitelji, i to nikad ne smijemo zaboraviti. Ne ponavljajte istu grešku dvaput, ucite iz nje, uvijek se sjetite onoga sto ste naucili. Ne govorim ja da treba zivjeti u proslosti, iz nje treba uciti. A ovaj post je jos jedan nacin da se prisjetim svojih pogresaka i da napokon raskrstim s prošlošću, i nastavim živjeti u sadašnjosti, i naravno, da se potrudim, i pronađem sebe... Najzalosnije od svega je sto, iako je sada, u srednjoj, situacija dosta drukcija, ipak se ponekad uhvatim kako vrijeđam nekoga kome ionako svi to rade, ne puno, kod njega je situacija dosta razlicita od moje prijasnje, ali ipak, potrudit cu se da vise ne ponavljam tu gresku.... Zivimo zivot u sadašnjosti, učimo iz prošlosti, i odaberimo svoju budućnost....Tako se živi život!

Evo, bas sam se vratia iz vanka, ali opet je bilo glupo(po obicaju), nedjelja je i bilo je stvarno malo ljudi tako da...Neznam, ne cini mi se to sve vrijedno trosenja toliko love... A ona zenska od jucer,s mobitelom joj nesto nije u redu, izgleda da joj nitko ne moze poslat poruku, kaze da nije isporuceno(proba sam i s drugog broja), a mobitel joj normalno zvoni, pa sad ne znam sta je... Ma posla sam joj mail, nadam se da ce vidit, neznam ni ja sta cu sad s time, al stvarno ne bi zelia da opet sve propadne, ova mi je i sliku poslala, sta je vrlo rijetko... Ne mogu virovat, zasto opet.... Uh uh... ALI, ovaj put ne odustajem tako lako, zelim ispuniti ono o cemu uostalom i govori ime mog bloga.... I ne predajem se lako. Također se zelim vidit s jednim starim prijateljem(ako ga se tako moze nazvat) iz osnovne, i to definitivno po zadnji put, zelim da se rastanemo u miru i da vec jednom raskrstim s prosloscu, i da pocnem gledati sadasnjost. Iz proslosti mozemo puno nauciti, puno dobiti, preko svojih proslih pogresaka, ali nije dobro zivjeti u njoj jer onda ne vidimo sadasnjost. Ponekad zaboravim na ono sto zelim postici, a to je pronalazenje,odnosno prisijecanje samog sebe, ali u ovakvim trenucima taj cilj mi je dobro poznat, a, kao sto ste mogli i primijetiti, ovaj blog jos je jedan nacin pronalazenja pravog sebe. Zelim biti ja, zelim biti cjelovita osoba i znam da mogu sve sto zelim i da ako u nesto zaista vjerujem, to ce se i ostvariti. Mozda sam se prije sazalijevao, vidio sam se nesavrsenim i ruznim, ali sada sam pronasao novo znacenje, novi i realisticniji pristup sebi i svom izgledu. Ja sam kakav jesam, mozda je moglo biti i bolje, ali dobro je i ovako, zahvalan sam sta nije gore, a to je najvaznije, jer znam da cu jednoga dana pronaci curu, ali i opcenito, pronaci sebe. Znam,znam da je taj proces vec poceo, i zato nastavljam, mozda ponekad zaboravim na to, ali najvaznije je sjetiti se, a u ovakvim trenucima sjetim se, ja se sjecam mog cilja, znam kako ga namjeravam postici i znam da mogu uspjeti ako se budem dovoljno trudio i jednostavno, ako vjerujem da mogu, ako vjerujem u onu knjigu i druge slicne knjige, ali jos vaznije, ako vjerujem u sebe. To je ono najvaznije, mislim da cete se svi sloziti. Vjera u sebe, u mogucnost uspjeha, samo je potreban trud i čvrsta vjera, a mislim da počinjem to imati!

E, da zaboravia sam. Ako tko ovo bude procita i ako se zapita zasto sam podcrta ono He, e pa to je jedno zanimljivo pitanje. Ovu pjesmu napisao je pjesnik, muški. I sada je pitanje u kakvom je on odnosu bia s osobom o kojom se ovdje govori...Ma moze to njemu bit sin ili otac, al ja nikad ne bi nekom takvom napisa ovakvu pjesmu...
E pa, eto vam jedno novo saznanje, odnosno, dalje zakljucite sami... Ostavljam vama prosudbu, ali spol osobe o kojoj se govori spominje se 2 puta i definitivno nije pogreska... To bi bilo to, mozda opet nesto napisem, ako mi sta pametno pade na pamet...(doduse, ne vidim ni dosad da sam napisa nesto pametno, al eto)

Iako sam jucer obeca, ipak necu napisat onaj clanak, i to zbog vise razloga. Stvarno mi se ne da sad to prevodit, a i dosta je tesko, cini mi se glupo s obzirom na ovaj blog, malo neprikladno,mislia sam objavit na engleskom al sad ne znam sta je s wikipediom i copyrightom, nesto sam gleda i komplicirano je, neda mi se sad zezat s time i uvjetima raznoraznim.Pa zato, zao mi je, ali izgleda da necete cut nista o tome... Bolje da ni ne govorim o cemu se radi. Ali, da jos nesto napisem, evo jedne pjesme(poezija) koja mi se stvarno dopada, posebno treća kitica(oznacit cu je kosim slovima), a i poslijednja. Pa, slusajte:

I evo sam se upravo vratia sa chata, sto spada u jos jedan nacin da ispunim svoju opsesiju(ili mozda ipak zelju) da nadjem curu, i ovaj put je to bilo, moram reci, uspjesno, vidia sam sliku, dobia broj, vjerojatno nece bit nista od toga(al rekla je da dobro izgledam)...I pokusa sam uploadat koju sliku, al moraju bit jako male pa nista od toga, bar ne zasad ili ako otkrijem koji drugi nacin... A sutra, moga bi malo privuc pozornosti s jednom zanimljivom studijom, iako nema bas puno veze s nazivom ovog bloga,al ono, u opisu sam spomenia i "druge stvari", pa ovo bi mogla bit jedna od njih. A i zelim da se ljudi malo informiraju, to je jedna stvar o kojoj se ne zna bas puno, je malo perverzno, al pokusat cu da to bude objektivno, iz wikipedije je, vecinom, samo moram prevest s engleskog, pa cu zato sutra objavit,i nadam se da nitko nece zamjerit, malo znanosti(dobro, mozda i seksa) nikome nece skodit!Do sutra...

Evo malo poezije...Ovo su moje dvije najdraze pjesme od E.A.Poea, pisane u originalu, i usput se zahvaljujem osobi od kojih sam ih dobio, ako ovo bude citala. Prva je Gavran, a druga, mozda ne toliko poznata Anabell Lee, a u njoj mi se posebno svidjaju zadnje dvije strofe(posebno predzadnja, stvarno ima onu dubinu...). Pa, evo ih, da se zna da i ja volim malo lirike!

THE RAVEN


Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore--
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping--rapping at my chamber door.
"'Tis some visitor," I muttered, "tapping at my chamber door--
Only this and nothing more."

Ah, distinctly I remember, it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow;--vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow--sorrow for the lost Lenore--
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore--
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me--filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
"'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door--
Some late visitor entreating entrance at my chamber door;--
This it is and nothing more."

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping--tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you"--here I opened wide the door:--
Darkness there and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering,
fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, "Lenore!"
This I whispered, and an echo murmured back the word, "Lenore!"
Merely this and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon I heard again a tapping, somewhat louder than before.
"Surely," said I, "surely that is something at my window lattice;
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore--
Let my heart be still a moment, and this mystery explore;--
'Tis the wind and nothing more."

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately Raven of the saintly days of yore;
Not the least obeisance made he: not an instant stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door--
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door--
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
"Though thy crest be shorn and shaven, thou," I said, "art sure no
craven,
Ghastly grim and ancient Raven wandering from the Nightly shore--
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning--little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door--
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."

But the Raven, sitting lonely on that placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered--not a feather then he fluttered--
Till I scarcely more than muttered, "Other friends have flown before--
On the morrow _he_ will leave me, as my hopes have flown before."
Then the bird said, "Nevermore."

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore--
Till the dirges of his Hope the melancholy burden bore
Of 'Never--nevermore.'"

But the Raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and
door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore--
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking "Nevermore."

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
_She_ shall press, ah, nevermore!

Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent thee--by these angels he hath
sent thee
Respite--respite aad nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil!--prophet still, if bird or devil!--
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted--
On this home by Horror haunted--tell me truly, I implore--
Is there— is there balm in Gilead?--tell me--tell me, I implore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil!--prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us--by that God we both adore--
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore--
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore."
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Be that word our sign of parting, bird or fiend!" I shrieked,
upstarting--
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken!--quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted--nevermore!


ANNABEL LEE


It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Anabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love--
I and my Anabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Anabel Lee;
So that her highborn kinsmen came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me--
Yes!--that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Anabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we--
Of many far wiser than we--
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Anabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Anabel Lee;
And the stars never rise but I see the bright eyes
Of the beautiful Anabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling, my darling, my life and my bride,
In her sepulchre there by the sea--
In her tomb by the side of the sea.

Znam da sam obecao jucer nesto napisati, ali nisam imao vremena, pa evo danas cu malo duze. Na vikend sam bio s prijateljem na vikendici, bilo mi je malo glupo, izlazili smo navecer, to je jos i bilo dobro, al on je stalno pio neke koktele, a ja sam si obecao da vise necu piti alkohol, ne nakon razrednog izleta, mozete i sami pretpostavit sta se tamo dogodilo, nisam povracao, al ipak...Ne zelim to vise i ne nalazim zadovoljstvo u tome, a i na ovaj nacin testiram svoju unutarnju snagu, jer ponekad je zaista tesko reci ne, ali dosad sam uspijevao u tome, iako sam bio u iskušenjima, jer je to ljeti grozno. Da se vratim na temu, bio sam s prijateljem na vikendici, ali nekako sam stalno osijecao da nemamo tu zajednicku nit, on je stalno zelio izlaziti po kaficima(i ne samo navecer), a ja bas i nemam toliko love za trositi,zelio je skakat ispred kuce, nikad nije htio plivati, a i ukupni dojam me je ostavio nekako neispunjenim, ako shvacate sta zelim reci. Jednostavno nemamo tu nit i nisam se zabavljao koliko bi trebalo ili koliko i on. Bilo je zabavno, u nekin trenucima, ali opcenito nisam zadovoljan s time, a on zeli da ga opet zovem, pa cu morat, izgleda, a sad mi je i mater uprla da moram izlazit vise vanka, tako da.... Ne znam ni ja sta cu. A sta se tice mog glavnog sadasnjeg cilja, o kojem govori i ime bloga(a i moj nick), procitao sam jednu knjigu pomalo glupog naziva, tako da je bolje da ga ne spominjem, osim ako to netko ne zatrazi,naslov nije toliko vazan, a posto ovaj blog vjerojatno ne cita previse ljudi, onda ce ostati ovako(vjerojatno). Sve u svemu, ta knjiga, u kojoj i autor govori da treba promijeniti zivot onoga tko je cita(radi se o teologiji, otprilike), zaista mi je i promijenila zivot, mozda ne u hipu, ali nadam se da ce se moj zivot poceti mijenjati, jer to je ono sto i pokusavam. A u knjizi se objasnjava puno toga o pronalazenju sebe, ili, bolje receno, «prisjecanju onoga tko mi jesmo», citiram. Knjiga je odlicna, pomogla mi je da shvatim neke stvari, i to vrlo vazne. A kako namjeravam pronaci sebe? Kroz razlicite aktivnosti, odluke i najvise kroz promjene u razmisljanju koje ce mi pomoci, i koje mi vec i pomazu da izaberem svoju sudbinu i s kime cu stvarati svoju srecu, ne zbog potrebe ili ovisnosti o drugim osobama, vec zbog toga sto ja tako zelim, to je moj izbor. Ja sam odabirem prijatelje i njihovu ulogu u mom zivotu, ali prije sam cinio jednu ogromnu pogresku, i u osnovnoj i poslije. Mislim da je dobro imati prijatelje, a pogotovo najboljeg, ali moja greska je bila u mojoj ovisnosti o prijateljima, nesamostalnosti, potrebi za tim prijateljima, a to ne treba biti tako. Ako imas prijatelja, dobrog, to ne znaci niti da trebas biti ovisan o njemu, niti da ti je on potreban, a isto vrijedi i za (u mom slucaju) curu(ili ako je nesto vise). Pa samo se sjetite trenutaka u kojima niste poznavali te osobe, mozda u djetinjstvu, a ipak ste bili sretni, one vam nisu bile potrebne, jer niste ni znali da postoje. Razmisljajuci o tome shvatit cete kako nam one osobe bez kojih mislimo da ne mozemo, ustvari nisu potrebne, ali mi izabiremo stvarati svoju srecu zajedno s njima, ne bez njih, jer mi tako zelimo, jer volimo neke karakteristike kod tih ljudi, a ne jer su nam potrebni. I ovim se stvara jedna nova definicija ljubavi, bezuvjetna ljubav koja ne ocekuje nista i ne trazi nista. To onda nije potreba za drugom osobom, zelja da smo mi potrebni nekoj osobi koja je nama potrebna, to je cista ljubav, bez ikakvih ogranicenja, ljubav koja daje ne ocekujuci nista zauzvrat. To je prava ljubav, i pritom ne mislim samo na onu prema suprotnom spolu, nego i na prijateljsku i opcenito na humanu ljubav prema svim ljudima. Ja sam shvatio da ako volimo sve ljude(ovo ce zvucati cudno ali mislim da je to točno) jednakom kolicinom, ali ne i jednakom vrstom ljubavi,jer ljubav se ustvari ne mjeri kvantitetom, svijet cemo promatrati drukcijim ocima. Ovo je jako tesko, i ovu poruku nisam jos u potpunosti primio, ali pokusavam, zaista se trudim. Ako shvatite zasto netko nešto cini, zasto se ponasa onako kako se ponasa, vise se necemo moci ljutiti na njega, a pogotovo ne mrziti ga. Mi smo sposobni voljeti sve ljude jednako, samo je pitanje zelimo li to i hocemo li pokazati tu sposobnost. Ovo je bilo iz te knjige, vecinom, a sad, za kraj, malo mojih misli. Vjerujem da cu pronaci sebe tako da radim razlicite stvari, na razlicitim razinama, i da shvatim sto mi se svidja, a sto ne, da razvijem svoje ja pomocu tih stvari, da se psihicki ponovno odredim, a ujedno i da pokazem sebe i ono sto ja smatram da zaista jesam svijetu, jer ne zelim se vise skrivati, glumiti pred drugima, zelim pokazati tko sam ja zaista, sa svim svojim manama i vrlinama. Ne mislim pri tome da ih sve trebam pokazivati u svim situacijama, ali ne zelim vise imati onaj osjecaj skrivanja od svijeta, zelim se otvoriti drugima i tako istraziti i pronaci svoje ja, a sta se tice mojih losih strana, samo treba(ponovno iz knjige) podesiti «zvuk», odnosno ne mijenjati sebe, nego samo svoje mane podesiti prema situaciji, ublaziti ih tako da postanu vrline, ali to nije gluma, jer ipak pokazujem sebe, samo je «zvuk» u nekim stvarima tisi. Ne zelim i ne smijem mijenjati sebe, jer tako bi postao netko drugi, zelim ostati ja, pronaci sebe, jednostavno zelim pronaci svoj put i mirno krociti njime. A najgore od svega, ili mozda ipak najbolje, je da sam taj put mozda vec pronasao, samo sto to ne vidim, a kad ugledam svoj put, kad postanem ja, onakav kakav zaista jesam, a ne onakav kakvim me drugi zele, mislim da cu biti puno ispunjeniji, svjestan sebe, necu vise negirati neke svoje mane(ili vrline) za koje mislim da ne postoje, samo ih trebam pronaci, a vjerujte mi, to i namjeravam, zbog sebe i zbog drugih, jer ako naucim voljeti sebe, svoje istinsko ja, moci cu istinski voljeti i sve druge ljude, a smatram da ce mi tada zivot biti puno ljepsi, jer biti cu svjestan svojih odabira, pomagati cu ljudima(sto i sad zelim) ne samo zato da bi njima ugodio, nego zato jer tako ugađam i sebi, a i jos nesto vazno, sto se i sad trudim, da cu takodjer(nastaviti i poboljsati) pomagati prirodi, zbog nje same, a pogotovo zbog toga sto tako ustvari pomazem i ljudima, a tu se vracamo na pocetak kruga. Vjerovatno vam se cini da su ovo poprilicno romanticne i utopijske ideje, priznajem, to i jesu, ali smatram i da ono sto vjerujemo, ako čvrsto vjerujemo u to, moze postati ono sto vidimo, a to ukljucuje ponajvise sebe i svoje značajke, ali i druge.
Vidim sad da sam stvarno poprilicno napisao, bolje da ne citam, ali posto sad dugo necu nista, dobro, ne tako dugo, mozda tjedan dana, malo vise, mozda i dva, pa evo, ako netko bude citao, mozete ostaviti postove, na pitanja cu odgovarati iduci put kad budem ovdje, naravno, ako ih bude(ne ocekujem previse, ali mozda bar 1-2 posta), pa ako se nekome ovo ne cini previse dosadno i mozda ima neko pitanje, ili barem komentar, bit ce mi drago vidjeti. Do iduceg puta pozdrav ako ovo itko cita(a nadam se da cita)!