Tjedan dana napornih treninga ipak se isplatio na kraju. Točku smo uvježbali gotovo do savršenstva, iako smo već svi bili umorni, i zapravo se možda ni nismo trebali toliko truditi oko toga. Ipak je to bila samo priredba i ljudi neće primijetiti pogreške ili nepravilnosti u našim plesovima. No ipak, bila nam je ovo prilika da konačno radimo nešto. Sezona natjecanja i državnih etapa je završila. Počinje tek sa 1.10 ponovno, i sad im je bila idealna prilika da uvježbaju nove plesove, ili poboljšaju stare. Nakon što sam vidjela Savannah i Dewana kako plešu, predložila sam Jamesu da ozbiljno razmisli o tome da ih pošalje na prvo regionalno natjecanje.
„Samo ako ćeš ih ti voditi Jane.“-rekao je kratko i ponovno se zadubio u papire na kojima je radio.
„Ja?! Pa ja sam ovdje samo pomoćni trener. „-rekla sam obrambeno podižući ruke.
„Jane, ti si ovdje puno više od toga. I imaš ono nešto što zapravo treba za dobrog trenera. Možeš doprijeti do te djece. Dewan je ovdje već duže vrijeme, ja ga još nisam vidio ovako plesati. A tebi je to uspjelo.“-pogledao me u oči, i znala sam da je to zadnje što će mi reći. I da je zaista tako mislio. Ako ih ja neću spremiti za to natjecanje i otići sa njima, ostat će kod kuće. Nije mi postavljao ultimatum, jednostavno je to bilo tako. Oni su svi imali i više nego dovoljno posla, sa svojim plesovima i treniranjem djece, da bi se mogli toliko posvetiti njima.
„Dobro, pristajem. Ali ako prođu na regionalnom, netko će ih morati preuzeti.“-bila sam odlučna.
James je i dalje nešto piskarao po papirima i mrmljao si u bradu.
„James!?“-povisila sam glas.
„Da, dobro. Netko će ih preuzeti ako budu dobri.“-ponovno njegova melankolija. Kako je samo imao volje biti takav. Ili je to naprosto nešto sa čime se čovjek rodi.

Priredba je počinjala u 19h. Naravno svi smo tamo bili već dva sata ranije. Prvo još jedna proba, čisto rutinski, a zatim spremanje. Ivayne je bila nervozna, iako je već nastupila na dvije smotre, izgleda da je ipak ovo bilo drugačije. Ovdje su bili njezini roditelji, djed i baka, rodbina i prijatelji. Moram priznati da se slažem sa njom. Teže je nastupiti ispred ljudi koje poznaješ, nego ispred stranaca.
Progledala sam kroz zastore prema publici. Sve stolice bile su gotovo popunjene. Ugledala sam i tatu kako sjedi u trećem redu, a pored njega je stolica bila prazna. A zatim sam ugledala prizor od kojeg sam gotovo pala na pod. Uhvatila sam se čvrsto za zastore, a trbuh mi je počeo krčiti kao da tjednima nisam jela. Pokušala sam doći do zraka, ali jednostavno kao da ga nije bilo.
„Trenerice Jane, i vi se bojite?“-upitala je Ivayne svojim tanašnim glasom
U trenu sam došla k sebi. Duboko sam udahnula i nabacila lažan osmijeh.
„Ne dušo. Samo sam se iznenadila što su došli moji roditelji.“
TO je bilo najbolje čega sam se mogla sjetiti!?!?! Pa koliko mi je godina!
„Ne brinite trenerica, bit će sve u redu, zar ne? Tako ste vi meni rekli.“-uputila mi je pomalo prestrašen pogled
„Naravno da će sve biti dobro. I više nego dobro. Bit će odlično.“- pogladila sam je po glavi.
„Da, i ja mislim.“-rekla je veselo, a zatim otišla.
Pogledala sam još jednom kroz zastore. Tek sam sad shvatila da mi je mazohizam očito prirođen.
„Jane!!“-začula sam nečiji glas i naglo se okrenula. Bila je to moja mama, iza pozornice.
„Ispričavam se, nisam te čula.“-približila sam se mami.
„Nemaš se za što ispričavati. Što se mene tiče možeš se i potući.“-pogledala je u njihovom smjeru, i nacerila se.
„Molim!?“-nisam mogla vjerovati da to čujem od vlastite majke.
„Dobro si me čula.“-još jednom se nacerila, ovaj puta nekako zlobno.
„Hvala na odobrenju, ali ne hvala. Nije vrijedan toga, a ona još dva puta manje.“-rekla sam i pogledala u pod
„Šta?! Nemoj mi reći da ti nije došlo da je samo jednom udariš da joj malo izravnaš taj nos?“-zahihotala se. Gdje je moja mama, i što joj je ova žena napravila. Moja mama ne hihoće, i ne dozvoljava mi da se tučem, ili da udarim nekog „kako bi mu izravnala nos“.
„Mama!“-rekla sam iznenađeno i podigla obje obrve, a oči su mi skoro ispale iz glave.
„Molim? Što ja mogu kad cura ima krivi nos.“-namignula mi je, a zatim smo se obje nasmijale.
Ako je došla da me smiri i utješi prije nastupa, mislim da je upravo u tome uspjela. Njene rečenice cijelo vrijeme su mi odjekivale mislima i tjerale me da se smijem. Nisam mislila na to što su oni tamo, zajedno, nego na to kako se moja mama promijenila u samo 5 minuta. Ali ipak, to je bila moja mama, ona je uvijek znala kako.
Izašli smo na pozornicu i započeli sa rumbom. Nisam baš previše voljela rumbu, ali Kiki, Sean i James su uživali u njoj, pa smo je zato ubacili u točku. Nakon rumbe uslijedio je Paso doble. Glazba je ispunila prostoriju još jače nego prije, i svi smo promijenili smjer kretanja. Mike je stao okrenut mi leđima, kako bih ga mogla rukom obuhvatiti oko struka. Neznam što me natjeralo da mu pogledam preko ramena, baš u trenutku kad je Ona poljubila Codya. Nešto me toliko stisnulo oko srca da sam umalo zaboravila kako disati. Mike je shvatio da nešto nije u redu, pošto se nisam kretala onako kako je bilo uvježbano. Ogledala sam se po prostoriji, Kiki me zabrinuto pogledala, a Mike se trudio spasiti situaciju.
„Jane, Paso Doble, SAD!“-zagrmio mi je u uho, no i dalje nisam reagirala. Sve što sam uspjela registrirati bila je promjena pjesme, a zatim i Mikeovu glavu na svom ramenu.
„Velika Janey se uplašila.“-rekao je podrugljivo, usput me pokušavajući barem pokrenuti.
„Šuti budalo, nemaš pojma o čemu se radi!“-protisnula sam kroz zube suzdržavajući se od plača, i prepustila se njegovim kretnjama.
„Itekako imam Janey. Vidim ga i ja u publici, sa drugom. Dozvolila si da te to smetne u plesu. To nisu vrline profesionalke.“-i dalje se izrugivao.
„Šuti! Ja nisam profesionalka!“- okrenula sam glavu prema njemu. Pogodilo me ono što govori. „I nisam Janey!“-procijedila sam ljutito.
„Onda Paso doble. Odmah!“-uzvratio je jednakim ljutitim tonom, i u tom trenu kao da su me noge ponovno počele slušati. Ruku sam primaknula njegovoj glavi i uhvatila ga za lice. Nogom sam napravila polukrug po podu, pritom gledajući Mikea u oči. Vidjela sam kako je bio zadovoljan učinjenim i prihvatio je igru. Krenuli smo dalje sa plesom kao da se ništa nije dogodilo, a kad sam pogledala prema publici, shvatila sam da ni oni nisu baš primijetili kako nešto nije bilo u redu.
„Koliko god nisi bila u stanju pomicati noge. Izraz lica ti je bio kao da se poigravaš samnom. Ja sam samo prihvatio to. Zato se ta statička minuta nije činila kao greška.“-šapnuo mi je Mike prije nego me okrenuo oko sebe, a zatim ponovno uhvatio oko vrata i struka, i spustio prema podu.
Samo minuta. Imala sam osjećaj kao da je prošla vječnost. Popratio je moja dva okreta, svojima, a zatim kleknuo na pod kako bih mogla staviti nogu na njegovo koljeno. Oštro sam nogom trznula u prazno a zatim se on podigao sa poda, i oprezno obišao krug oko mene.
Izbacila sam sve iz glave, i ostavila samo ono što mi je trenutno trebao biti prioritet. Ples.
Prvi taktovi salse su počeli, a ja i Mike smo se samo nasmiješili jedan drugom. Nakon nekoliko otplesanih minuta, primijetila sam kako su se ostali parovi maknuli sa pozornice.
„Sad je tvoj trenutak da se pokažeš, o Velika Janey.“- izgovarao je oštro, sa dozom izrugivanja. Ovaj puta sam i ja zlobno razvukla usne u osmijeh, i odlučila, ako ništa drugo otplesati salsu onako kako znam.
Kad smo završili, snažan pljesak je odjekivao dvoranom, a ljudi su počeli ustajati nastavljajući pljeskati. Sa smiješkom sam gledala po dvorani ispunjenom publikom, i prvi put se ponovno osjećala kao da pripadam negdje. Ponovno je netko bio oduševljen i zadovoljan onime što znam raditi najbolje. Na pozornici su nam se pridružili svi sudionici, pa i moji parovi koje sam trenirala. Rukom sam im ustupila mjesto ispred sebe, a zatim im i ja zapljeskala.


* * * *

Jake-

Dvoranom se orio snažan pljesak, a očaranost se mogla očitati na licu publike.
Kad sam ga vidio da stoji tamo sa onom nemoguće glupom djevojkom, došlo mi je da ga udarim posred lica. Sva sreća da se između nas nalazilo tridesetak ljudi, pa nije bilo vrijedno da se probijam do njega. Jane je ponosno stajala na pozornici sa svojom grupom, a oči su joj sjale od zadovoljstva. Jedino joj je grč na licu odavao da je boli činjenica što je ON tu. Sa njom. Time sam još više dobio potrebu da mu uništim to lijepo lice.
Nakon podužih ovacija, dvorana se počela prazniti, a svi plesači su otišli iza pozornice u garderobe. Dogovorio sam se sa Jane da ćemo je Liam, ja, Henry i Linda pričekati. Cody i ona njegova su također čekali nekog. Uhvatio sam Codyev pogled, a zatim se odvojio od društva.
„Samo pametno Jake. Znaš da nije vrijedan.“ -zadnje što sam čuo kad sam odlazio od njih bio je Lindin zabrinuti glas. Na licu mu nisam mogao očitati nikakve emocije, dok je ona bila nedvojbeno zbunjena i prestrašena ko zec.
„Ovo je bilo nisko čak i za nekog poput tebe.“-procijedio sam kroz stisnute zube, a prste sam čvrsto zatvorio kako bih ga šakom samo jednom opalio po nosu.
Ugledao sam Jane kako ulazi kroz stražnja vrata, pa sam samo produžio do nje, ne okrećući glavu i ne čekajući njegovu reakciju.
„Bila si odlična!“-nasmiješio sam se i utisnuo joj kratki poljubac u rumene obraze
„Hvala! Drago mi je da ste me došli pogledati. Gdje idemo?“-uzvratila mi je jednako nasmiješena, dok se svim silama trudila ne gledati u njegovom smjeru.
„Linda je predložila da bi mogli na kolače, pa smo mislili otići do Geneva.“-uhvatio sam je pod ruku i krenuli smo prema ostalima koji su nekako zabrinuto gledali u našem smjeru. Prošavši pored Codya i nje, osjetio sam njegov pogled na leđima, i još jednom dobio neopisiv poriv da ostavim trag svoje šake na njegovim zubima.
Ali; bio sam dobar.

* * * *

Jane-

Cody je gledao za nama dok smo prolazili. Toliko sam mogla primijetiti iako sam se trudila da ne gledam u njega i nju. Jake je bio i više nego pristojan, mislila sam da će vikati na njega ili u najgorem slučaju prebiti ga na mrtvo. Vidjela sam mu to u očima, i osjetila u stisku njegove ruke kad smo prošetali pored njih.
No ipak ; bio je dobar.

Sjedila sam uz prozor glave lagano priljubljene na staklo i promatrala aute kako jure prometnicama. Nikad nisam bas previše voljela gužve u prometu. Najdraže mi je bilo kad sam mogla otići negdje pješice ili biciklom. Bilo je jednostavnije.
Zagledala sam se u vedro nebo, na kojem se nisu nazirali čak ni bijeli oblaci. Sve je izgledalo kao jedno veliko plavo platno, razvučeno i spremno da se po njemu slika. Začula sam zvonjavu mobitela, i posegnula rukom u džep hlača. Jake- naravno.
„Halo. Reci?“-javila sam se glasnije no obično da nadjačam zvuk prometa
„Samo provjeravam kako si?“-začula sam zabrinutost u njegovom glasu
„Jake, otišla sam prije 10 minuta. Dobro sam, iako se pitam jesam li dobro postupila.“-bila sam iskrena
„Jane, ako misliš da nemožeš. Nemoj. Ja sam ti već rekao da nije baš pametno.“-i on je bio
„Znam Jake. Ali nemogu kažnjavati Adrewa svojim ne dolaskom kod njega, samo zato jer je Cody kreten. Andrew nije ništa kriv, ni Katie, a oboje su mi dragi. Moći ću ja to, ne brini.“-rekla sam sa lažnom hrabrosti, i razvukla osmijeh licem, ne bih li i samu sebe uvjerila u to.
„Dobro Jane. Zovi ako trebaš.“-bilo je sve što je rekao a zatim poklopio slušalicu.
Znam da nije bio ljut, bilo mu je samo žao, jer je smatrao da se nepotrebno mučim. Možda je i bilo tako, ali sad je već prekasno. Rekla sam Katie da sam krenula, i oni me očekuju. Mogu ja to.

* * * *

Šest autobusnih stanica kasnije sišla sam iz autobusa i zagledala se u zgrade koje su me okruživale. Sad sam samo trebala preći još tri ulice da dođem do Codyeve kuće. Srce mi je počelo ubrzano kucati, iako sam znala da Codya nema kod kuće. Nebi mi Katie rekla da dođem da je on tamo, znam da nebi.
Popravila sam torbu na ramenu, i zaputila se niz ulicu.
Mala kućica sa vratima boje mahagonija, obasjana suncem, izgledala je nekako prazno. Automobila nije bilo ispred kuće, a iz nje nisu dopirali nikakvi glasovi. To je samo značilo da je Mille još na poslu, a Cody nije kod kuće. Odahnula sam sa olakšanjem i pozvonila.
„Jane! Jane!“-začula sam viku sa druge strane vrata, a zatim su se naglo otvorila.
Sljedeće što sam osjetila bio je lagani udarac u moje noge, a zatim i malene ručice oko mog struka.
„Andrew, lakše malo. Srušit ćeš Jane prije nego uopće uđe u kuću.“-vikala je Katie za njim, usput brišući ruke kuhinjskom krpom
„Ej Jane! Uđi.“-nasmiješila se, i odmaknula u stranu da prođem.
„Kako si? Kako su tvoji?“-upitala je kad smo išle hodnikom prema kuhinji.
„Dobro su, hvala na pitanju. Oboje su na poslu. Kako si ti? A ti Adrew, jesi dobro? Puno ljutiš Katie?“- pogladila sam ga po kosi a on je podigao glavu i nasmijao se
„Ne ljutim je, ona mene ljuti.“-rekao je kratko i otrčao u svoju sobu, vjerojatno po igračke.
„Ja sam dobro. Andrew je dobar, znaš njega. Mama je na poslu još uvijek. Radi prekovremene jer su neki uzeli godišnje.“-odgovorila je pogleda uprtog u smjeru kojim je Andrew otrčao. „Jesi li za cappuchino, sok, limunadu?“
„Može limunadu, hvala.“- sjela sam za stol i pričekala da mi se Katie pridruži.
„Vidim, nova frizura.“-rekla sam nasmiješivši se.
„Eto, ti si primijetila odmah. Cody i mama nisu ni vidjeli da imam sasvim drugačiju frizuru i boju kose. Toliko o tome da obraćamo pozornost jedni na druge.“-rekla je sa podsmjehom, i stavila čašu limunade ispred mene.
„Jane!! Dođi se igrati!“.
Pogledale smo se u tišini i nasmijale jedna drugoj. Naravno, nisam bila ovdje da bih pričala sa Katie, nego da bih se igrala sa Andrewom. Barem je to on tako gledao. Uzela sam svoju čašu sa stola i otišla u dnevnu, a Katie me slijedila.
„Evo me mališa. Šta ćemo danas raditi?“- pridružila sam mu se, sjevši na pod ispred hrpe igračaka.
„Neznam, smislit ćemo nešto.“ –slegnuo je ramenima i uzeo mali kamion u ruke. „Katie, možeš nam se i ti pridružiti.“-rekao je veselo i pogledao u svoju stariju sestru očima punim ljubavi.
Nije mi trebalo dugo da se prisjetim zašto sam ga obožavala. Bio je najbolje dijete, i dijete sa najviše ljubavi, za sve koje je poznavao. Nije u nikom vidio ništa loše, i nisam ga čula da je ikada rekao o nekom ijednu ružnu riječ. Tome sam se zaista divila; iako je bio samo desetogodišnjak.

Nakon sat i pol odlučila sam da je vrijeme da odem kući. Codya do sada nije bilo, i ne želim više riskirati.
„Bilo je lijepo vidjeti vas ponovno.“-rekla sam navlačeći bijele patike
„I tebe isto. Dođi nam uskoro ponovno. Uvijek si dobrodošla.“-rekla je Katie sa smiješkom na licu, položivši ruku na moje rame.
„Hvala Jane što si se igrala samnom.“-doletio je i Andrew usput srušivši kišobran u hodniku.
„Uvijek maleni! Vidimo se brzo!“- osjetila sam kako me ispunila neka toplina. Stvarno je bio posebno dijete.
„Jane, prije nego odeš. Znam da nebih trebala, i smijela. Ali ne želim da se iznenadiš…“-započela je na pola glasa. „Jane, on… pa… ima drugu.“-rekla je pognuvši glavu. Na trenutak sam zaboravila disati, a prostorija kao da je postala udaljena kilometrima. Nisam si mogla dozvoliti da se slomim ispred njih. Pogledala sam u Katie; vidjela sam da joj je bilo teško reći mi to, ali sam isto tako cijenila što je to učinila.
„Hvala što si mi rekla. Bilo je i vrijeme da to napravi.“.
Duboko sam udahnula, i pokušala razvući osmijeh licem.
„Anne.“-odgovorila je malo kasnije
„Molim?“-okrenula sam se, iznenadivši se.
„Zove se Anne.“-završila je kratko. „I žao mi je.“
"Ne mora ti biti žao. To je njegova odluka i njegovo pravo. Drago mi je ako je sretan."- izgovorila sam sa ogromnom knedlom u grlu, i okrenula se kako bih otišla
"Vidimo se Jane."- rukom se uhvatila za otvorena vrata, gledajući zamnom kad sam odlazila sa njihovog prilaza.
„Bok Janeeee!“-još jednom je viknuo Andrew, prije nego sam nestala iza ugla.
Čim sam iz izgubila iz vidika, suze su same počele kliziti niz lice. Žurila sam do autobusne stanice kako bih što prije došla kući. Osjećala sam se manjom od namjanjeg miša. Nevažnom. Običnom.
Nisam znala tko je ta Anne. Niti kako izgleda. Niti me zanimalo to. I koliko god sam bila svjesna da će se to dogoditi, da neće vječito biti sam, koliko god sam se pripremala na to. Izgleda da nikad nebi bila dovoljno spremna prihvatiti takvu činjenicu.
„Jake, on ima drugu.“-zajecala sam u slušalicu.
„Jane, smiri se. Hoćeš da dođem po tebe, ili ćeš moći sama?“-upitao je zabrinuto, iako pomalo bjesno.
„Moći ću sama. Igralište; kad dođem.“- govorila sam u natuknicama. Nisam čak bila ni u stanju izgovarati cijele rečenice.
„Naravno. Vidimo se.“
Znao je o čemu govorim. Nije bilo prvi - ni zadnji puta da smo se našli na našem igralištu kad god je nekom nešto trebalo. Bila sam zahvalna na Jakeu. Mogla sam ga zvati u bilo koje doba dana i noći. Uvijek je bio tu, i uvijek je bio slobodan za mene.

* * * * *

Večernji trening odvratio mi je sve misli od Codya i Anne. Usredotočila sam se samo na uvježbavanje koreografije koju smo svi zajedno trebali otplesati na priredbi. Nismo više imali mnogo vremena, za tjedan dana već sve treba biti spremno, a kako smo se svi usredotočili na uvježbavanje mladih grupa ili parova, gotovo da nismo imali vremena za našu točku. Ples sam po sebi nije toliko težak, ako to radite sa ljubavlju. Ali uvježbati parove da plešu sinkronizirano bio je zahtjevan posao, koliko god mi bili iskusni. Kiki i James, Maya i Reon i ja i Mike, plesali smo već punih sat vremena početak koreografije, i dalje to nije izgledalo onako kako bi mi to htjeli. Prešli smo na ostatak plesa, jer je bilo očito da je za danas dovoljno.
Ben, Ivayne, Dewan i Sawannah su danas bili odlični. Sawannah je prehlađena, no svejedno je odradila trening kao prava mala profesionalka. Vidi se da pleše sa srcem, i da zaista uživa u tome. A to su bile kvalitete dobrog plesača.
Kad smo završili sa treningom, i uvježbavanjem točke, vani se već spustio mrak, a Sweetwater je obasjavala slaba mjesečina. Izgleda da se vedar dan pretvorio u oblačnu noć; mogla bi čak pasti i kiša, nebi bilo na odmet. Pričekali smo vani na svježem zraku da James zaključa školu, a zatim smo otišli na kavu.
„Jane, hvala što si pristala plesati.“-rekla je Kiki pogledavajući u naoblačeno nebo
„Hvala vama što ste me primili nazad.“- odgovorila sam uhvativši je ispod ruke, i ubrzavši korak.
Zaboravila sam već kako je to bilo nekada. Kava i smijeh poslije dobro odrađenog treninga. Prijatelji i osobe kojima je stalo do mene, i do onog što radim.
Poruka na mobitelu podsjetila me da postoji još jedna osoba koja je svakako pridobila mnogo moje pažnje u zadnje vrijeme.
„Ej mala. Nisam imao novaca na mobitelu do sad. Kažeš nema kiše ni oluje. Možda bi onda mogao preseliti kod vas. J“ – Allen.
Svaki put me uspio iznenaditi. Kad sam najmanje očekivala on bi se javio, i misli bi mi odlutale u Nashville.
No samoća koja me čekala kod kuće kad legnem u krevet nije mi bila utjeha, samo još veća muka koja će tek usljediti.

„Dobro, pričaj.“-rekao je kad smo sjedali u crvene fotelje u kafiću.
Unutra su se miješali razni mirisi; kava, dim cigareta, i vanilija iz mirisnih štapića postavljenih na svaki stol. Ne baš previše uspješna kombinacija.
„Mislim da bi ti prvi trebao početi.“-namignula sam mu, odloživši torbu pored sebe
„Ja?! Pa ti si bila u drugom gradu ovaj vikend.“-rekao je pomalo iznenađeno
„Jake.“-podigla sam obrve
„Jane, stvarno nemam…“-pokušao je no prekinula sam ga
„Jake!“-malo sam povisila glas dok sam se pokušavala suzdržati da se ne nasmijem.
„Dobro. Ja ću prvi.“-rekao je poraženo. „Henry, Linda, Ozzy , ja i Alec smo izašli u Aqu. Bilo je sasvim ok, neki party sa glazbom 80'ih. Prije nego smo trebali otići kući, zabio sam se u jednu djevojku kad sam išao po još jedno piće. „-malo je zastao, a zatim me pogledao.
„Dakle?! Tko je ona?“-upitala sam radoznalo potičući ga da nastavi
„Penny.“-rekao je kratko
„Penny? Koja Penny?!“-samo ime mi ništa nije značilo
„Sad je maturantica. Mislim da sam je sreo par puta kada sam bio maturant, ali nisam nikad imao prilike razgovarati sa njom. Zapravo je prilično simpatična.“ – završio je, a sjaj u očima kao da je postao još veći.
„Ooo, Jake. Ti to zapravo hoćeš reći da si pronašao curu?“-počela sam zadirkivati
„Potencijalnu.“-naglasio je, i podigao desnu obrvu. „A sad ti?“
„Pa, prvo da ne zaboravim, Giada te pozdravlja, i rekla je da bi mogli jednom zajedno doći tamo kod nje. Tenneessi je prekrasan, barem onaj dio koji sam ja vidjela. Ako izuzmemo oluju koja je bila…“ –počela sam brzo govoriti ne bih li nešto zaboravila, ili propustila. Znala sam da želi cjelokupni izvještaj. Kasnije ću ga preispitati više o toj famoznoj „Penny“.
„…i javio mi se kad sam već bila u vlaku za doma. Pisali smo skoro cijelim putem, tako da mi nije bilo dosadno.“-završila sam, brzo usput prebirući po glavi nisam li nešto zaboravila.
„Ooo, Jane. Ti to zapravo hoćeš reći da si pronašla dečka?“. Loša imitacija mene.
„Potencijalnog.“- odgovorila sam i nasmijala se, a on je samo slijedio moj primjer.

* * * * * *

Ustala sam ujutro iz kreveta, jedva čekajući da uđem u plesnu dvoranu. Već dugo nisam imala takvu potrebu za plesom kao sad. Otišla sam u kupaonicu, brzinski obavila šta sam imala i spremila se za trening. Sunce se probijalo kroz napola zatvorene zavjese, donoseći ljepotu ljetnog jutra.
Kuća je naravno bila prazna, mama i tata otišli su prije dva sata, a Rileya nije bilo. Teško sam uzdahnula, i krenula niz stepenice koje su škripale pod mojim nogama.
Popila sam sok od višnje, usput promatrajući popis namirnica koji je mama ostavila na stolu, zajedno sa novcima. Pokupila sam to, ubacila u torbu i izašla van. Sunce je već prilično dobro udaralo, pa sam nabila naočale na nos ne bih li se tako oslobodila neprestanog škiljenja.

Došla sam ispred plesne škole, i gurnula masivna vrata kako bih ušla. Mike, Leina i James već su bili tu. Mike i Leina su plesali i uvježbavali tango; nisu ni primijetili kad sam ušla, no bilo je i za očekivati.
„Jutro!“-rekla sam veselo, malo glasnije kako bih nadjačala glazbu.
„Jutro Jane. Nešto si posebno vesela danas.“-prokomentirao je James svojom poznatom melankolijom u glasu. Neznam kako mu je to uspjevalo. On bi i najveselije pitanje, ili pak konstantaciju, izrekao na tako hladan, čudan način, kao da će kraj svijeta uskoro.
„Ništa posebno. Valjda sam ustala na dobru nogu.“-slegnula sam ramenima i otišla se presvući u svlačionicu.
Nakon što sam se zagrijala i odgledala Mikeov i Leinin bečki valcer, odlučila sam zamoliti Jamesa da zapleše samnom. Nisam ga dugo trebala nagovarati, pristao je, jer ionako ništa nije imao za raditi. Iznenadila sam se koliko je postao dobar otkad me nije bilo. I prije je plesao dobro, ali sad se znatno popravio. Moglo bi se reći da je sasvim ravan Mikeu, u svakom pokretu.
„Impresivno.“-rekla sam pomalo iznenađenim tonom kad smo završili
„Hvala. No to je došlo sa godinama rada. Ti si rođena sa tim.“-odgovorio je zadihano, a zatim otišao po ručnik. Ostala sam zatečena njegovom izjavom, iako mi je godila. No svejedno, nisam se smatrala nekim posebnim talentom za ples. Samo velikim zaljubljenikom u isto.
Uzela sam mobitel u ruke kako bih provjerila koliko je sati i poslala Jakeu poruku. No umjesto Jakeu, počela sam pisati Allenu.
„Jutro! Samo da se javim, pošto jučer nisam, da sam stigla sretno kući. Ovdje je vruće i vedro, i nema nikakvih naznaka skoroj oluji.“ –utipkala sam na brzinu i potražila Allenov broj u imeniku.
„Zadovoljna?!“-začula sam Mikeov glas iza sebe
„Ha?! Molim?!“-rekla sam brzo se okrenuvši. Prepao me.
„Oteo ti se smiješak. Mislio sam da si zadovoljna nečim.“-konstatirao je, a zatim izvio kut usne.
„Ničim posebnim.“-rekla sam smireno.
„Jesi se odmorila za vikend?“-provukao je ruku kroz kosu i stresao glavu.
„Zapravo i jesam. I to prilično dobro.“"
„Odlično. Vidio sam te maloprije kako si plesala sa Jamesom. Mogu ja zamoliti za ples?“-ispružio je ruku i naklonio se, pritom se zaljuljavši. Izgledao je nespretno simpatično. Stavila sam dlan u njegovu ruku i krenuli smo prema sredini dvorane. Tamo se još jednom poklonio uz vragolasti osmijeh, a zatim upalio radio. Početni taktovi salse počeli su odjekivati dvoranom, i nije mi preostajalo ništa drugo nego nasmiješiti se.
„Nisi mogao odoljeti, jelda?!“
„Tebi. Nikad.“-prihvatio je moje zadirkivanje, a zatim me povukao u dijagonalu, okrećući me laganim pokretima.
„Trebali bi uvježbati za predstavu ovaj, i još dva plesa. Moramo samo sve okupiti jedan dan, da vježbamo zajedno.“-govorio je na prekide udišući zrak
„Dobro, samo reci kad. Dogovorite se, pa mi javi. Ja sam ionako navečer tu. Dolaze Dewan i Sawannah, i Ben i Yvaine na trening.“
„Ok.“-bilo je sve što sam uspjela čuti prije nego mi je okrenuo leđa i privio ih uz moja.
Nakon što sam završila i sa tim plesom, do nas je došla Leina. Kratko smo popričali, nakon čega sam shvatila da je vrijeme da odem. Moram još do trgovine, a vani je žega sve veća.
Dohvatila sam mobitel sa stola, i ugledala primljenu poruku. Mislila sam da je Allen, no iznenadila sam se kad nije bio.
„Ej, već te dugo nema kod nas. Andrew je jučer pitao za tebe. Zašto nebi došla jedan dan na kavu?“
Poruka je bila od Katie. Neznam zašto no srce kao da mi je preskočilo par otkucaja, a zatim nastavilo u dotadašnjem ritmu. Nisam znala što bih joj rekla, pa nisam ništa odgovorila. Kad stignem kući, razmislit ću. Neznam jesam li spremna ponovno vidjeti i suočiti se sa Codyem, ako dođe do toga.

„Hvala ti na prekrasnom vikendu.“-rekla sam sa suznim očima dok sam na kolodvoru grlila Giadu
„Hvala tebi što si došla. Puno mi je to značilo.“-odgovorila je protegnuvši licem slabašan osmijeh
„I meni je.“-još jednom sam je zagrlila a zatim sam ušla u vlak vukući stvari za sobom.
Prije nego sam otišla potražiti slobodno mjesto, okrenula sam se prema Giadi
„Pozdravili Allena, sljedeći put kad ćete se vidjeti.“
„Naravno!“-rekla je ushićeno i namignula mi. Na tu njenu gestu samo sam preokrenula očima i krenula u potragu za praznim kupeom. Ako budem te sreće.
No nisam bila. Svi kupei bili su zauzeti. Sjela sam u onaj u kojem je bila starija gospođa. Nosila je sa sobom samo tri platnene vrećice, obučena u starinsku haljinu, sa neobičnim cvjetnim uzorkom, pogledala me umornim pogledam kad sam ušla. No unatoč njenoj poodmakloj dobi, primjetila je suze u mojim očima.
„Rastanak sa dečkom?“-upitala je pomalo hrapavim glasom
„Ne. Najboljom prijateljicom.“-odgovorila sam toplo se nasmiješivši. Kimnula je glavom u znak odobravanja i sklopila oči.
Nakon što sam stavila stvari u pretinac iznad svoje glave, izvadila sam iPod iz torbe i nabila slušalice u uši. Nisam voljela tišinu, a ni vlakovi nisu bili iznimka, koliko god zapravo oni bučni bili, trebala sam i nečije glasove.
Četiri stanice posije, gospođa je izašla iz vlaka, a ja sam ostala sama. Što mi zapravo i nije bila neka utjeha. Imala sam previše vremena za razmišljanje, a to nikako nije bilo dobro.
Uzela sam mobitel u ruke kako bih pogledala koliko je sati, kad sam na ekranu ugledala malu omotnicu sa obavijesti „1. Poruka primljena“. „Sranje! Zaboravila sam se javiti mami kad sam krenula. Vjerojatno se već brine.“-proletjelo mi je glavom prije nego sam uopće otvorila poruku. Već sam bila spremna na mamine histerične ispade, kad sam shvatila da broj sa kojeg mi je poruka poslana zapravo neznam.
„Hej, ostala ti je najbolja majica kod mene. Hoćeš li preživjeti?!“- glasila je poruka, a kad sam je pročitala oči su mi zasvijetlile. Allen.
„Mislim da hoću. Ali sad imam dodatan razlog da se vratim. Giada?“-odgovorila sam kratko.
„Da Giada. Došla je kod mene nakon što te ostavila na kolodvoru, i prenijela mi tvoje pozdrave, pa sam suptilno zatražio tvoj broj. Nadam se da nije problem.“

„Naravno da nije. Zna Giada što smije.“

Nakon toga uslijedila je još jedna poruka, pa još jedna, i tako sve dok nisam gotovo stigla kući. Ako ništa drugo, barem nisam morala razmišljati o ničem. Razgovor sa Allenom tekao je sam od sebe, bez prevelikog napora, i predugog razmišljanja što ću sljedeće napisati.Osmijeh mi nije silazio sa lica, i bilo je dobro za promjenu smijati se.

Tata me dočekao na kolodvoru. Sjedio je na tamno plavoj, drvenoj klupici, ispuhujući posljednji dim cigarete koju je netom ugasio.
„Ej malena, jesi se dobro provela?“- upitao je znatiželjno
„Uvijek tata!“-rekla sam i obgrlila ga rukom oko struka, dok je on uzeo moju torbu kako bi me rasteretio.
Ušavši u kuću osjećala sam se opušteno i smireno. Kao da me mjesecima nije bilo. Pozdravila sam se sa mamom koja je pregledavala nekakve nacrte za posao, i otišla u sobu po telefon.
„Hallo? Gospođo Brown? Jane pri telefonu, je li Jake kod kuće?“-upitala sam pomalo zbunjeno iznenađena ženskim glasom sa druge strane
„Zdravo Jane. Da, kod kuće je, evo sad će.“-rekla je veselo
„Kako to da ste vi kod kuće?“ –upitala sam kako bih razbila tišinu
„Sandy je morao nešto obaviti ovdje, pa smo se vratili na par dana. Ali uskoro idemo nazad.“- odgovorila je pristojno. „Evo Jakea. Bilo mi je drago što sam te čula Jane.“-rekla je iznenada
„Također gospođo Brown. Pozdravite gospodina Browna.“-izmrmljala sam na brzinu iako sumnjam da je čula ovo zadnje
„Bok Jane! Stigla si već?“- znala sam da mu je osmijeh na licu zbog načina na koji je govorio
„Jesam, prije 15 minuta. Hoćemo li na kavu?“-upitala sam, iako sam znala odgovor
„Naravno. Vjerujem da mi imaš svašta za ispričati.“- rekao je puhnuvši u slušalicu
„A to bi znao, jer?“
„Jer ti to čujem u glasu.“-samopouzdanja nije manjkalo u ovoj rečenici.
„Ah Jake, što bi ja bez tebe.“-nasmijala sam se i preokrenula očima, iako me nije mogao vidjeti.
„Doista neznam Jane.“-odgovorio je glasno se nasmijavši. „Za 15 minuta na igralištu?“-upitao je kad je konačno došao do zraka
„Da. Vidimo se!“
Spustila sam slušalicu, a zatim otišla izvaditi stvari iz torbe kako bi se oprale.
Iz ormara sam izvukla zelene kratke hlačice i obukla crnu majicu bez rukava te se uputila na igralište.
Kad sam stigla tamo, Jake je već sjedio na ljuljački sa neobičnim osmijehom na licu, i čudnim sjajem u očima.
Izgleda da nisam ja jedina koja će imati nešto za pričati.