„Hvala ti na prekrasnom vikendu.“-rekla sam sa suznim očima dok sam na kolodvoru grlila Giadu
„Hvala tebi što si došla. Puno mi je to značilo.“-odgovorila je protegnuvši licem slabašan osmijeh
„I meni je.“-još jednom sam je zagrlila a zatim sam ušla u vlak vukući stvari za sobom.
Prije nego sam otišla potražiti slobodno mjesto, okrenula sam se prema Giadi
„Pozdravili Allena, sljedeći put kad ćete se vidjeti.“
„Naravno!“-rekla je ushićeno i namignula mi. Na tu njenu gestu samo sam preokrenula očima i krenula u potragu za praznim kupeom. Ako budem te sreće.
No nisam bila. Svi kupei bili su zauzeti. Sjela sam u onaj u kojem je bila starija gospođa. Nosila je sa sobom samo tri platnene vrećice, obučena u starinsku haljinu, sa neobičnim cvjetnim uzorkom, pogledala me umornim pogledam kad sam ušla. No unatoč njenoj poodmakloj dobi, primjetila je suze u mojim očima.
„Rastanak sa dečkom?“-upitala je pomalo hrapavim glasom
„Ne. Najboljom prijateljicom.“-odgovorila sam toplo se nasmiješivši. Kimnula je glavom u znak odobravanja i sklopila oči.
Nakon što sam stavila stvari u pretinac iznad svoje glave, izvadila sam iPod iz torbe i nabila slušalice u uši. Nisam voljela tišinu, a ni vlakovi nisu bili iznimka, koliko god zapravo oni bučni bili, trebala sam i nečije glasove.
Četiri stanice posije, gospođa je izašla iz vlaka, a ja sam ostala sama. Što mi zapravo i nije bila neka utjeha. Imala sam previše vremena za razmišljanje, a to nikako nije bilo dobro.
Uzela sam mobitel u ruke kako bih pogledala koliko je sati, kad sam na ekranu ugledala malu omotnicu sa obavijesti „1. Poruka primljena“. „Sranje! Zaboravila sam se javiti mami kad sam krenula. Vjerojatno se već brine.“-proletjelo mi je glavom prije nego sam uopće otvorila poruku. Već sam bila spremna na mamine histerične ispade, kad sam shvatila da broj sa kojeg mi je poruka poslana zapravo neznam.
„Hej, ostala ti je najbolja majica kod mene. Hoćeš li preživjeti?!“- glasila je poruka, a kad sam je pročitala oči su mi zasvijetlile. Allen.
„Mislim da hoću. Ali sad imam dodatan razlog da se vratim. Giada?“-odgovorila sam kratko.
„Da Giada. Došla je kod mene nakon što te ostavila na kolodvoru, i prenijela mi tvoje pozdrave, pa sam suptilno zatražio tvoj broj. Nadam se da nije problem.“
„Naravno da nije. Zna Giada što smije.“
Nakon toga uslijedila je još jedna poruka, pa još jedna, i tako sve dok nisam gotovo stigla kući. Ako ništa drugo, barem nisam morala razmišljati o ničem. Razgovor sa Allenom tekao je sam od sebe, bez prevelikog napora, i predugog razmišljanja što ću sljedeće napisati.Osmijeh mi nije silazio sa lica, i bilo je dobro za promjenu smijati se.
Tata me dočekao na kolodvoru. Sjedio je na tamno plavoj, drvenoj klupici, ispuhujući posljednji dim cigarete koju je netom ugasio.
„Ej malena, jesi se dobro provela?“- upitao je znatiželjno
„Uvijek tata!“-rekla sam i obgrlila ga rukom oko struka, dok je on uzeo moju torbu kako bi me rasteretio.
Ušavši u kuću osjećala sam se opušteno i smireno. Kao da me mjesecima nije bilo. Pozdravila sam se sa mamom koja je pregledavala nekakve nacrte za posao, i otišla u sobu po telefon.
„Hallo? Gospođo Brown? Jane pri telefonu, je li Jake kod kuće?“-upitala sam pomalo zbunjeno iznenađena ženskim glasom sa druge strane
„Zdravo Jane. Da, kod kuće je, evo sad će.“-rekla je veselo
„Kako to da ste vi kod kuće?“ –upitala sam kako bih razbila tišinu
„Sandy je morao nešto obaviti ovdje, pa smo se vratili na par dana. Ali uskoro idemo nazad.“- odgovorila je pristojno. „Evo Jakea. Bilo mi je drago što sam te čula Jane.“-rekla je iznenada
„Također gospođo Brown. Pozdravite gospodina Browna.“-izmrmljala sam na brzinu iako sumnjam da je čula ovo zadnje
„Bok Jane! Stigla si već?“- znala sam da mu je osmijeh na licu zbog načina na koji je govorio
„Jesam, prije 15 minuta. Hoćemo li na kavu?“-upitala sam, iako sam znala odgovor
„Naravno. Vjerujem da mi imaš svašta za ispričati.“- rekao je puhnuvši u slušalicu
„A to bi znao, jer?“
„Jer ti to čujem u glasu.“-samopouzdanja nije manjkalo u ovoj rečenici.
„Ah Jake, što bi ja bez tebe.“-nasmijala sam se i preokrenula očima, iako me nije mogao vidjeti.
„Doista neznam Jane.“-odgovorio je glasno se nasmijavši. „Za 15 minuta na igralištu?“-upitao je kad je konačno došao do zraka
„Da. Vidimo se!“
Spustila sam slušalicu, a zatim otišla izvaditi stvari iz torbe kako bi se oprale.
Iz ormara sam izvukla zelene kratke hlačice i obukla crnu majicu bez rukava te se uputila na igralište.
Kad sam stigla tamo, Jake je već sjedio na ljuljački sa neobičnim osmijehom na licu, i čudnim sjajem u očima.
Izgleda da nisam ja jedina koja će imati nešto za pričati.