U Aqui je bila gužva kao i uvijek, no dečki su se snašli odmah. Zauzeli su rub šanka, koji je trenutno jedini bio slobodan, i jednostavno izgurali neka dva mlađa dečka tako da imamo još više mjesta. Nije mi baš bilo najdraže zbog toga, ali nisam htjela ništa prigovarati.
Masivni drveni šank boje trule višnje protezao se od jednog kraja prostorije sve do stepenica koje su vodile do prijelaza na povišeni dio. Rasvjeta je ovaj puta, začudo, bila oku ugodna. Nisam se morala naprezati da bi nešto vidjela zbog svi reflektirajućih lasera, a DJ je kao i svaki puta odlično radio svoj posao. Atmosfera je bila ugodna, i svi su djelovali opušteno.
„Što ćete popiti?“- približio nam se mladi konobar koji je tek nedavno počeo raditi ovdje.
„Jednu colu, dva ledena čaja, tri Heinikena i dvije medice molim.“-odrecitirao je Jake u jednom dahu.
Znao je da ja i Henry ne pijemo, on je vozio, a Giada je uvijek naručila Heiniken kad god bi izašli. Ta navika još se nije promjenila.
„Nisi zaboravio.“-rekla je veselo
„Naravno da nisam, kao da bih mogao. „-nasmiješio joj se i nježno prešao rukom po njenoj kosi.
„Henry, gdje je Linda?“-upitala sam malo glasnije da bi me mogao čuti, pošto mi je muzika prilično prigušivala glas.
„Nije htjela izaći večeras. Ima puno za učiti, nakupila je neke jedinice u školi, pa je odlučila ostati kod kuće.“-nagnuo je glavu i tijelo prema meni da bih ga bolje čula
„Ah, baš mi je žao. Već dugo nije izašla s nama.“-uzvratila sam i zaključila da ne nastavim više. Bilo je teško voditi ikakav normalan razgovor u ovoj buci. Henry se samo nasmiješio vjerojatno istog mišljenja kao i ja, te se tijelom vratio u prijašnji položaj.
Linda je bila 17-to godišnja srednjoškolka hoteljerskog usmjerenja. Stalno je bila nasmijana, i imala je jedan od najljepših osmijeha koje sam ikad vidjela. Crna kratka kosa uvijek joj je nestašno stršala u zrak, a duboke smeđe oči učinile su njeno srcoliko lice još ljepšim. Henry ju je obožavao i sasvim mi je bilo jasno iz kog razloga. Bila je jedna od najpristupačnijih osoba u Sweetwateru i uvijek je pomagala svima kojima je pomoć bila potrebna. Iako je bila angažirana u svim mogućim grupama i akcijama, uvijek je pronašla vremena za Henrya i njihove duge šetnje parkom, ili maratonske filmske večeri. Imala je neobičan i jedinstven stil, i mislim da je zbog toga Henryu bila još draža. Svi smo znali da je to TO.
Jake je pričao sa Giadom, iako ni njih dvoje nisu baš vodili konstruktivan razgovor iz istog razloga zbog kojeg ni ja i Henry nismo mogli. Giada je okrenula glavu u smjeru plesnog podija a zatim me pogledala i razvukla osmijeh licem. Kimnula sam glavom u znak potvrde.
„Ali pričekaj prvo da odem do wc-a.“-rekla sam obgrlivši je jednom rukom.
„Ok. Ja sam tu.“
Skinula je svoj tirkizni kaputić i stavila ga na slobodnu barsku stolicu zajedno sa ručnom torbicom. Okrenula sam se kako bih otišla prema wc-ima. Obišla sam šank i prešla u drugi dio Aque. Grlo mi se u trenu osušilo i stala sam kao ukopana u mjestu. Oči su mi prelazile grupom koju sam vidjela u malom udubljenju u kutu prostorije. Cody, Alec i Mike stajali su okruženi grupom djevojaka koje su se cerile i hihotale na svaku njihovu izgovorenu riječ, a oni su uživali u tome. Prepoznala sam samo Lylu, djevojku koju sam nekad nazivala svojom prijateljicom. Ali moje prijateljice nikad ne bi bile sa mojim dečkom, bez obzira što smo prekinuli na nekoliko dana. Toliko poštovanja je mogla imati prema meni, a ne da odmah navali na njega. Otad nisam progovorila ni riječi sa njom. Objasnila sam joj zašto, i iako je ona to sve poricala, Cody mi je sam priznao da su bili zajedno. Njemu sam mogla oprostiti, toliko sam ga voljela. Njoj nikad nisam, i mislim da ni neću.
Odjednom sam osjetila kako je netko prislonio glavu na moje desno rame. Naglo sam se okrenula, i vidjela Giadu kako zabrinuto gleda u mene.
„Želiš da idemo negdje drugdje?“-slegnula je ramenima kao da nezna što bih bilo pametnije. „Jake je spreman za pokret čim ti kažeš.“-nastavila je nježno i pogledala prema Jakeu. Ja sam učinila isto. Jake je već u ruci držao ključ svog tamnozelenog Citroena, bijesno zureći prema Codyu.
„Ne treba, bit ću dobro. Između ostalog, nemogu mu dozvoliti da me otjera. To zadovoljstvo mu neću pružiti.“-rekla sam pakosno, iako mi se srce sve više stezalo od tuge i ljubomore.
„Jane, nije tu sad on u pitanju nego ti. Ako misliš da će ti to pokvariti večer, bolje da odemo negdje drugdje. Mislim da će svi razumjeti.“-maknula je pramen kose sa lica, i zagledala se u moje oči. Vjerojatno je očekivala ono što i ja, da će uskoro njime poteći suze. Ali ovaj put im nisam to dozvolila. Duboko sam udahnula i sabrala se dovoljno da mogu normalno pričati.
„Zaista Cico, dobro sam.“-rekla sam nasmiješeno. „Ali svejedno bi se mogli spustiti u podrum ako nije problem.“- stisnula sam zube.
Kimnula je potvrdno i otišla do Jakea i dečkiju kako bi im rekla da selimo u podrum.
Zgrčila sam ruke oko torbice, još jednom duboko udahnula, a zatim produžila korak, iza desnog ugla do wca. Nisam više željela gledati u Codyevom smjeru, osobito zbog Lyle.
Ušla sam u wc i oslonila se dlanovima na hladan umivaonik. Pokušavala sam se smiriti, ali srce mi je i dalje divljački udaralo. Umila sam se hladnom vodom i oprala ruke, a zatim popravila šminku. Izašla sam kao da se ništa nije ni desilo, jednostavno sam odlučila da ću ga ignorirati.
Giada i dečki su strpljivo čekali kod stepenica koje vode u podrum da im se pridružim. Sigurnim korakom sam krenula prema njima, a licem mi se protezao osmijeh. Vidjela sam po Jakeu da je sasvim zbunjen mojim ponašanjem, ali je bez ijedne riječi produžio stepenicama dolje.
Podrum Aque bio je malo manje krcat, a neki stolovi su još uvijek bili prazni, nikad nije bio pun prije ponoći. Sjeli smo za jedan od slobodnih barskih stolova, i približili još jedan, kako bi imali mjesta za sve stvari. Giada me odmah povukla za rukav i krenula prema sredini plesnog podija. Nisam se dugo nećkala, trebala sam izbaciti sve to iz sebe, a kako bolje, nego plesom.
Nije prošlo ni 15 minuta, a ja sam već drugi put tu večer ostala kao ukopana. Cody, Alec, Mike i njihove četiri „obožavateljice“ sišli su također u podrum. Zastala sam i na trenutak šokirano gledala u njihovom smjeru, pokušavajući biti što neprimjetnija u svom buljenju. Kad sam shvatila da sam pretjerala, a i da zaista nije vrijedno toga, okrenula sam se prema Giadi, koja je ovaj put izgledala zaista bjesno.
„Koji kreten! Pa ovo je stvarno za nepovjerovati! Ignoriraj ga, izgleda da te samo želi isprovocirati.“-rekla je ljutito. Samo sam čekala trenutak kad će joj para početi izlaziti na uši.
„Ne brini, vidiš da sam mu okrenula leđa. Ali svejedno me Lyla nervira više. Stalno se vješa po njemu.“- nastavila sam plesati uz ritmove pjesme
„On sad ne vidi da one sve njega žele samo zato jer je postao „popularan“. Nije se ni jednom vjerojatno zapitao gdje su te iste djevojke bila prije. Kad-tad će mu doći iz dupeta u glavu.“- odgovorila je sad već puno smirenija, i pridružila mi se u plesanju.
Prestale smo razgovarati, jer nije imalo smisla više. Prepustile smo se glazbi i odlučile uživati u ostatku večeri. Ipak se ne događa više tako često da izađemo svi zajedno van.

Osjetila sam da netko stoji iza mojih leđa, dovoljno blizu da ga okrznem svaki put kad sam zanjihala bokovima. Okrenula sam se polako i vidjela Jakea kako stoji iza mene sa buketom bijelih ruža, a iza njega su u redu stajali Henry, Adam, Lance i Ozzy sa osmjesima na licu. Pogledala sam na sat. Ponoć jer prošla prije 5 minuta.
„Sretan rođendan i sve najbolje Točkice! Želim ti svu sreću ovog svijeta koju zaista zaslužuješ i da mi se što prije vrati ona stara Jane.“-rekao je mekanim glasom i pružio mi buket. Snažno sam ga zagrlila, ne vjerujući onome što se upravo događa. Dok su mi Henry i Lance čestitali na „okrugloj brojci“ kako je to Lance nazvao, Ozzy i Adam su se zajedno približavali, oprezno noseći tortu na kojoj je svjećicama bila ispisana brojka 20.
U tom trenutku sam zaboravila i na Codya i na Lylu, i na sve loše što se desilo danas i ovih mjeseci prije. Oči su mi se lagano punile suzama dok sam promatrala svoje prijatelje kako s oduševljenjem gledaju u moje iznenađeno i nasmijano lice.
„Zaželi nešto, brzo!“-šapnula mi je Giada preko mog desnog ramena i snažno me zagrlila jednom rukom oko struka.
Izgleda da me njih dvoje nikad neće prestati iznenađivati. Usavršili su već to.

I da.. zaista mi je rođendan danas.. =D
samo nisam imala vremena objaviti post prije...
Grlim vas sve.. Jane

Ulična rasvjeta djelovala je sve slabije svakim kilometrom koji bi prešli, kao da će se svaki čas predati tami. Jake je šutke vozio, a ja sam pjevala ispod glasa pjesmu koja je bila na radiju.
„And all I can taste is this moment
And all I can breathe is your life
Cause sooner or later it's over
I just don't want to miss you tonight“

„Moramo još stati usput, pokupiti jednu moju prijateljicu.“-rekao je odjednom, a na zvuk njegovog glasa sam se lagano trznula. Nisam ni shvatila koliko sam se isključila iz svega, kad me takva sitnica mogla prodrmati.
„Dobro, nema problema.“-rekla sam odsutno. A zatim shvatila što je zapravo rekao maloprije.
„Čekaj malo… PrijateljICU?“-naglasila sam ovo zadnje da se uvjerim da je ženski rod.
„Da Jane, prijateljICU. Što je tu tako čudno?“-upitao je sa podsmjehom.
„Pa.. vjerojatno ništa. Samo, uglavnom sam ja jedino žensko u društvu, pa me ovo iznenadilo.“-slegnula sam ramenima, a zatim ponovno počela pjevušiti.
„When everything's made to be broken
I just want you to know who I am“

„Oho, jel se ti to bojiš malo konkurencije možda?“-pogledao me sa zanimanjem, na trenutak skidajući pogled sa ceste.
„Konkurencije, Jake, pa nemamo 15 godina. Između ostalog, već je bilo i vrijeme da nađeš curu.“- odgovorila sam pomalo pakosno i podigla obrvu.
„Curu?! Pa tko je rekao da mi je to cura. O čem ti pričaš sad opet?“-počeo je užurbano pričati, a nelagoda mu se čula u glasu.
Znala sam da će ga to uzdrmati na neki način. Nikad mu to nije bila najdraža tema. Nasmijala sam se i namignula mu.
„Dobro, shvatio sam. Osvećuješ mi se. Neću više tražiti od tebe da biraš gdje idemo.“- izvio je kut usne u poluosmijeh i par puta klimnuo glavom u stranu. „1:1“-pomislila sam u sebi, i još jednom se slatko nasmijala.
Jake je počeo usporavati kad smo se približili zgradama gdje smo očito trebali pokupiti njegovu prijateljicu. Ona mi je i dalje bila nepoznanica. Uglavnom sam znala o svemu što se dešava u Jakeovom životu. Moguće da mi je prešutio da je upoznao neku curu?- zapitala sam se u jednom trenutku, znajući da je to malo vjerojatno, ali ipak. Upalio je desni žmigavac, isključio se iz prometa i stao sa strane na zaustavnu traku. Malo je pojačao radio i zagledao se u smjer kojim je, vjerojatno, trebala doći djevojka. Čekali smo neko vrijeme, a ona se i dalje nije pojavljivala. Iritantan zvuk upaljenog žmigavca sve mi je više počeo ići na živce, a Jake je samo strpljivo gledao u mrak i grizao donju usnu. Ruke je oslonio na volan, lagano ih savivši u laktu da lakše može vidjeti kroz vjetrobransko staklo.
„Dobro hoće li se ona više pojaviti ili ćemo provesti večer ovdje, čekajući da se Jane Do pojavi.“-rekla sam sarkastično.
„Dat ću ti ja Jane Do, bezobraznice jedna.“-rekao je nasmiješen od uha do uha, a zatim odjednom poskočio i na brzinu otkopčao pojas. Užurbano je otvorio vrata i izašao iz auta kao da ga netko goni.
Ništa mi nije bilo jasno, sve dok nisam pogledala na mjesto, prema kojem su Jakove oči bile neprestano uprte. Ponovila sam Jakovu radnju. Brzinski sam otkopčala pojas, otvorila vrata Citroena, i potrčala kao da me goni gomila pasa.
„Jakeee! Kretenu!! „-vikala sam za njim, a osmijeh mi se sve više protezao licem. Kosa mi je vijorila nošena vjetrom koji je nastao mojim trkom. Noć mi je odjednom dobila poseban sjaj, a ulična rasvjeta mi više nimalo nije djelovala kao da se želi predati tami.
Staja je tamo naslonjena na banderu, u svom prepoznatljivom tirkiznom, ljetnom kaputiću, sa najširim osmjehom na licu. Smeđa kosa nježno joj je padala niz ramena, a jedan pramen se nestašno njihao na laganom povjetarcu.
„Giada!!“-vrisnula sam iz sveg glasa kad sam dotrčala do svoje najbolje prijateljice i doslovno joj se bacila u zagrljaj. Obje smo lagano zateturale, ali se nismo odvojile jedna od druge. Zagrlila me čvrsto, a osmijeh joj je još uvijek bio na licu. Miris njene kose i dalje je bio isti kao i prije. Još sam je jače zagrlila a zatim sam se malo odmaknula kako bi joj pogledala lice.
„Oh kako si mi nedostajala prijateljice.“- rekla je šapatom, kao da će svaki čas zaplakati. Nekoliko trenutaka gledala sam u njene duboke smeđe oči, koje su sad imale neopisiv sjaj. Pustila sam je, i odmaknula se dva koraka, a zatim sam se okrenula prema Jakeu i lupila ga rukom u rame.
„Pa jesi ti normalan! Šta si htio da me infarkt uhvati! Još bi samo imali više posla nego koristi.“- dreknula sam na njega, ali to nije nimalo zvučalo ozbiljno koliko sam ja možda htjela da zvuči, jer nije ni moglo zvučati ozbiljno. Bila sam presretna zbog povratka svoje najbolje prijateljice, da bih bila u stanju imalo se naljutiti.
„Vjeruj mi Jane, ovo sad, tvoj osmijeh i sreća, ima više koristi nego što ti misliš.“- odgovorio je sa blagim osmjehom na licu, i stavio mi ruku na rame.
„Hvala ti.“- uspjela sam izgovoriti prije nego što mi suze krenu niz lice. Jake nas je obgrlio svojim dugim rukama, i obje nas poljubio u tjeme.
Ponovno zajedno. Svi troje.
„I hoćemo li konačno?“-upitala je Giada uzbuđeno, i krenula prema autu.
„Da, naravno. Jake, jesi ti javio svojima gdje idemo?“-upitala sam pokušavajući održati korak sa Giadom.
„Da jesam. Poslao sam poruku Henryiju."
„Pa kad si stigao ?“-upitala sam pomalo sumnjičavo
„U vrijeme tvog ponovnog „isključenja“ iz ovog svijeta.“-odgovorio je pomalo zabrinuto.
„Oprosti. Nije bilo namjerno. Samo…“-htjela sam dovršiti ali me prekinuo.
„Nije ni vrijeme, ni mjesto. Sad je red na uživanju“-pljesnuo je rukama i otvorio stražnja vrata da Giada može ući.
Sjela sam ponovno na suvozačko mjesto i zavezala pojas. Ako mi je prije bilo drago što sam izašla, sad se to 100 puta povećalo. Srce mi je i dalje divljački tuklo od navale adrenalina zbog Giadinog dolaska.

Stigli smo ispred Aque u rekordnom vremenu. Jake je vozio nenormalno brzo, izgleda da je i njega adrenalin lupio. Henry, Lance, Ozzy i Adam su već spremno čekali ispred ulaznih vratiju. Giada i ja smo izašle iz auta, a Jake se dovezao dalje. Adam je vukao posljednje dimove cigarete prije nego ju je bacio na pod i pregazio nogom kako bi je ugasio. U cijelom društvu samo Adam i Ozzy su bili pušaći. Čudilo me kako Ozzy ovaj put nije imao cigaretu u ruci, on je bio strastveniji pušač od Adama, i nije se odvajao svoje kutije crvenog Marlbora.
Krenule smo prema njima usporenim korakom, kako bi nas Jake mogao dostići. Nije mu dugo trebalo, u samo nekoliko koraka bio je ispred nas, dok smo Giada i ja i dalje polako šetale prema dečkima. Jake se pozdravio sa svima na njihov uobičajen, glupav, muški način, a zatim je svima predstavio Gaidu. Vidjela sam u Lanceovim očima da ga je očarala, a ni ostali nisu bili ravnodušni. Henry je imao taj „problem“ što je on već imao curu, pa nije predugo zadržavao pogled na Giadi.
Prišla sam Jakeu s leđa i obgrlila ga rukama oko struka.
„Hvala ti na ovome.“-rekla sam dovoljno glasno da me samo on čuje
„Nema na čemu malena. Trebalo ti je da se trgneš malo.“-položio je svoje ruke na moje, i prstima obuhvatio moju šaku.
Zvijezde su bile u punom sjaju, a zrak se ispuno neobičnom toplinom, ili je to bilo moje srce koje je nakon dugo vremena ponovno osjećalo toplinu. Neznam ni sama, znam samo da je on zaslužan za to.
Kako mu je samo uspijevalo svaki put. Ah Jake, moj anđeo čuvar.

Jeste li ikad razmišljali o tome koliko nam zapravo treba da pustimo nešto što nam je nekad bilo sve na svijetu. Ili nekoga. Da li to znači da smo se predali jer nemamo više snage boriti se za to, ili smo jednostavno odustali.
Boje neba u suton prelijevale su se od tamno plave, preko ljubičaste, žarko narančaste do blijedo žute, kako je sunce polako napuštalo naš gradić. Pogled iz moje sobe bio je idealan za ispraćaj dana, i dočekivanje drugog. Poneki oblak na nebu djelovao je kao isprljana vata, umočena u plavu tintu, tek toliko da nebo ne bude sasvim prazno. Djelovalo je tako smirujuće, kao da daje smisao danu i noći.
Ogrnuta bordo crvenim ručnikom koji sam jednom rukom pridržavala u visini grudiju promatrala sam taj prekrasan prizor koji me ostavljao bez daha. Svaki puta iznova.
Odmaknula sam se i krenula prema kupaonici da dovršim sa spremanjem za izlazak. Ovo je bio jedan od rijetkih puta kad sam dozvolila Jakeu da me odvuče van u subotu navečer.
Kosu sam raspustila, i ona je u blagim valovima pala niz moja leđa. Crvena majica kratkih rukava, i tamne traper hlače čekale su me na krevetu u sobi, a crvene balerinke, očišćene, bile su spremne u prizemlju. Već sam bila u zaostatku sa vremenom, ali me Jake nesvjesno spasio, javljajući da će kasniti 20 min. Izašla sam iz sobe rukom još jednom prošavši kroz kosu da se uvjerim da je sasvim suha. Stari parket škripao je pod mojim bosim nogama, dok sam brzo grabila koracima kroz hodnik.
Mama i tata sjedili su na kauču u dnevnom boravku i gledali vijesti. Tata je rukom obgrlio mamu, a ona se ugodno smjestila, naslonivši svoju glavu na njega. Jedna od rijetkih večeri koje su proveli zajedno. Bilo ih je lijepo, za promjenu, vidjeti na istom mjestu zagrljene.
„Jane, izlaziš?- upitala me mama pomalo veselo.
„Da, Jake me izvodi. Idemo ja, on i njegovo društvo.“-rekla sam odsutno i obula balerinke
„Dobro, samo se pazi.“- sad je okrenula glavu za 90 stupnjeva kako bi me pogledala.
„Mama, znaš da se uvijek pazim. A ni Jake se nikad ne miče od mene na više od 5 minuta. Ne brini.“- iako mi je bilo drago što se brine za mene, preokrenula sam očima. Teenagerski hir vjerojatno.
Izašla sam pred kuću, i sjela na rub ograde bijele ograde dok sam čekala da Jake ne dođe po mene u svom tamno zelenom Citroenu C 4.
Stotine kukaca letjelo je u krug ispod lampe ulične rasvjete, a šišmiši su je oblijetali vrebajući svoju večeru. Mahala sam nogama 10 centimetara od poda, a crvene balerinke osvježile su noćnu tamu. Farovi Jakeovog Citroena osvijetlili su cestu, i ja sam skočila sa ograde kako bi se približila cesti.
„Večer mladiću.“-rekla sam nasmijano, sjevši na suvozačevo sjedalo.
„Večer mlada damo. Kako si ?“- uzvratio mi je istom mjerom, sa još širim osmjehom.
„Dobro hvala. Iako nisam baš nešto raspoložena, ali bolje to nego da samo sjedim u sobi.“- spustila sam naslon sjedala, i zavezala pojas. Pritisnuo je papučicu gasa, jednom potrubio kako bi pozdravio moje, a zatim smo nestali niz ulicu.
Jake je bio godinu dana mlađi od mene, i bio mi je poput mlađeg brata. Izgledao je kao dječačić od 15 godina, i to bi mu nerijetko nabijala na nos. Mrzio je to, a ja sam obožavala. Njegova plava kosa i zelene oči uvijek su djelovale nekako sanjarski, nevino i to mi se najviše sviđalo kod njega. Sama njegova pojava smirivala me i izmamljivala mi osmijeh na lice, imao je to nešto u sebi čemu nisam mogla odoljeti, valjda se zbog toga nikad ni nismo posvađali svih ovih godina od kad se družimo. Jednostavno nisam mogla biti ljuta na njega ni da sam htjela.
„I gdje si se dogovorio sa društvom? Cyirus, Odar ili Aqua ?“
„Gdje god ti želiš. Ja im nisam ništa konkretno rekao. Samo da idemo van. Oni čekaju da im javim kamo idemo.“-pogledao me na sekundu sa nekim posebnim sjajem u očima, a zatim je vratio pogled na cestu. Vidjela sam da mu je drago što sam izašla iz kuće, a i meni je bilo sve draže.
„Jake, nemoj me tjerati da ja odlučim. Vozi gdje god hoćeš, meni je svejedno.“- uputila sam mu pomalo strog pogled,a on je i dalje pomno motrio cestu. Nisam voljela kad sam ja morala odlučivati o takvim stvarima, osobito kad smo išli sa njegovim društvom. Istina, sve više je to postajalo i moje društvo, no svejedno mi nije bilo ugodno kad sam morala odlučivati za sve. Bilo je prilično vruće u autu, pa sam otvorila prozor. Nisam voljela klimu, uvijek me od nje boljela glava, a to mi je sad najmanje trebalo. Svježi zrak nježno se proširio, ugodno rashladivši unutrašnjost automobila. Jake je tapkao prstima po upravljaču, a usne je stisnuo u ravnu crtu. Šutio je.
Njegova šutnja samo me podsjećala na to da mu i dalje nisam dala odgovor. Odustala sam.
„Aqua“- bilo je sve što sam procijedila kroz zube.
Jake je pobjednički razvukao osmijeh preko lica, i još jače nagazio papučicu gasa. Nisam mu mogla odoljeti, i ja sam se nasmijala. Jednostavno je tako djelovao na mene, i to je dobro znao iskoristiti.

„Understand the things I say, don't turn away from me,
'Cause I've spent half my life out there, you wouldn't disagree.
Do you see me? Do you see? Do you like me?
Do you like me standing there? Do you notice?
Do you know? Do you see me? Do you see me?
Does anyone care?“

Uz laganu melodiju Cranberriesove Ode to my family, pisala sam besmislena slova po papiru. Da, ponovo sam pisala njemu, da, ponovno mi je falio do bola. Nekad nisam mogla ni sama sebe shvatiti, sve ovo postalo mi je kao jedna prevelika i prenaporna TV sapunica, u kojoj svi kukaju i plaću. Ja nikad do sad nisam bila takva. Uvijek sam pokušavala što prije zaboraviti loše stvari, i nakon svakog pada bi se dočekala na noge. No ne i ovaj put izgleda. Pustila sam da vrijeme radi svoje. Malo predugo, ali valjda je tako trebalo biti. Tinta iz nalivpera lagano se prelijevala po papiru, pokušavajući pretočiti moje osjećaje u riječi. Sunce je već odavno zašlo, a jedino svijetlo u mojoj sobi činila je mala noćna svjetiljka na starom hrastovom radnom stolu.


Ne. Nisam ovaj puta zaplakala, ali knedla mi je cijelo vrijeme stajala u grlu. Mjesečina se probila kroz ugao prozora, i osvijetlila monitor laptopa. Podigla sam glavu tek toliko da sklopim laptop, kao da dopuštam mjesečini da uđe što više u moju sobu da rastjera tamu. Pritom sam slučajno srušila sliku sa stola. „Šeprtlja“- pomislila sam u sebi, saginjući se da podignem sliku. Bila je to slika mene, Jakea i Giade, od prije 8 mjeseci. Taj dan smo uživali u snijegu, koji je bio rijetka pojava u našem gradiću. Obrazi su nam bili crveni od hladnoće, Jake je imao punu kapu snijega, ali najvažniji detalj slike bili su naši osmjesi. Da, prije 8 mjeseci, kad smo svo troje bili na okupu, kad sam ja još bila sa Codyem- bili smo sretni. Giadini roditelji došli su u Ameriku iz Švicarske kad su njoj bile samo tri godine, i iako je od malena učila engleski,onaj švicarski naglasak kao da joj je genetski ostao u izgovoru riječi. Zvučalo je, zapravo, prilično simpatično. Poluduga svijetlo smeđa kosa stalno joj je plesala oko lica, obožavala je kosu imati raspuštenu, a duboke smeđe oči neprestano su sjale nekim neobičnim dječjim sjajem. Pune svijetlo rozne usnice prekrasno su se uklapale na njenu blijedu put. Bila je tipična Švicarka. Njena mama inzistirala je na tome da Giada nauči i Švicarski, pošto joj je to bio materinji jezik, tako da je često znala opsovati na švicarskom kako je nitko nebi razumio. Učila je i mene ponešto, ali nisam baš puno zapamtila, smatrala sam se antitalentom za učenje stranih jezika, mada bih sve dala da mogu znati barem još tri uz engleski. Ona je bila vječiti optimista, i zbog toga smo je ja i Jake toliko zavoljeli. Sada smo ostali samo ja i on. Cody me ostavio, Giada je otišla na Belmont University u Nashville-Tennessee, a i Jake će, bojim se, uskoro otići svojim putem. Na neki faks, u grad koji mu može pružiti puno više nego Sweetwater, isto ko što je i Giada učinila. Sjećam se njenog osmijeha koji mi je uputila prije nego je otišla, i obećanja da ćemo bez obzira na sve, i dalje biti povezane ko što smo i dotad bile. Njenim riječima bilo je teško vjerovati, ali toplom pogledu u smeđim očima i iskrenom osmijehu nije. Održala je svoje obećanje, svaki dan mi se javi sa novostima, i pričamo satima na telefon. „Račun nije bitan, mi ionako ne koristimo baš previše kućni telefon.“-bile su mamine riječi kad me tata jednom prilikom prekorio da previše pričam sa Giadom. Ovaj put je mama bila ona koja je popustila. Imala sam osjećaj kao da sam u samo malo više od godinu dana izgubila sve najvažnije osobe u mom životu, osim Jakea. Ali jedno vrijeme sam i dalje bila jaka i sretna, i ispunjena, jer je Cody bio uz mene. Mislim da su svi i najviše nada polagali u njega kad su odlazili. I Giada i Riley znali su da će me on držati u cjelini kad odu, ne računajući na to da bi i on mogao otići. Često sam se zapitala što je mene zapravo zadržalo da ostanem ovdje, umjesto da odem što dalje, ali jednostavno kao da sam bila previše vezana za Sweetwater i nisam željela otići. A naravno, i Cody je bio tu. Sada mi se čini da mi je odlazak jedino rješenje da se maknem od svega, od njega pogotovo. Šanse bi mi bile ravne nuli da ga sretnem negdje na ulici, ili u nekom kafiću i sigurno nebih na svakom koraku pogledavala oko sebe, nebi li slučajno ugledala negdje njegovu siluetu, kako ponosno i nasmiješeno stoji dok ga djevojke obasipaju pohvalama, komentarima i pretjeranom pažnjom.
„Dušo, kad ćeš ti biti sposobna vidjeti ga, ili proći pored njega, bez da osjetiš onaj neugodan grč u želucu, kad shvatiš da si ravnodušna prema njemu, tada razmisli još jednom želiš li stvarno otići.“- rekla mi je moja mudra majka kad sam joj izložila svoju ideju da bih se prebacila na isti faks ali u neki drugi grad. „Bijeg neće riješiti ništa. Samo ćeš sebe prividno zavaravati. A pitanje što će ponovno biti kad se vratiš kući.“-nastavila je, a pogled joj je bio pun razumijevanja. Pitala sam se govori li ona to iz vlastitog iskustva, ili jednostavno jer smatra da je tako najbolje.
„Imaš pravo mama. Bijeg ne rješava ništa.“- nisam se mogla ne složiti sa njom kad bolje razmislim.
Ipak je bila starija, iskusnija, a i racionalnije je razmišljala u ovoj situaciji. Meni je bilo samo bitno riješiti se boli, i izbaciti iz svog bića i najmanji djelić nade da bi mi se Cody mogao vratiti. Samo tako ću moći normalno krenuti dalje.
Bez njega.

Iako su oblaci opasno prijetili da bi svaki čas mogli donijeti kišu, a vlaga u zraku se mogla osjetiti, ipak sam odlučila malo prošetati. Nisam dugo izašla iz kuće, a malo svježeg zraka bi mi godilo. Ako ništa drugo da mi mozak dobije kisika. Mislim da ga u mojoj sobi ni nema više.
Gledala sam kako ljudi žure, ne bi li se sklonili sa ulice prije nego počne kiša, ili pljusak po svemu sudeći. Mene to nije previše brinulo. Bilo je toplo vani, i nisam imala ništa protiv da pokisnem. Ljeti bi često to radila, istina više sam voljela plesati i trčati za vrijeme pljuska, ali sad nisam imala snage a ni volje ni za jedno od tog dvojeg. Polako sam vukla svoje zelene japanke po užarenom, popločanom puteljku, cijelo vrijeme prebirući nešto po noktima. Taj put sam znala napamet i nisam imala potrebu gledati kuda idem. Tu i tamo bi podigla glavu ne bih li se sigurno mimoišla sa biciklistima ili pješacima. Prelazila sam preko mostića ispod kojeg je nekad tekao potok, istina zna i sad ponekad poteći, ali većinu godine je presušen. Spaljena trava od vrućine i žege jasno je davala do znanja da je sunce ovih dana bilo veoma jako, a temperature visoke. Čini mi se da će ova kiša svima dobro doći, da malo osvježi ljetnu vrućinu. Pogledala sam u nebo, neće još dugo, uskoro će početi padati. Stala sam i naslonila se na ogradu mostića. Imala sam otvoren pogled na južni dio mog gradića. Na sve nove zgrade i kuće koje su ponosno stajale tamo, svaka u svom ruhu, svaka posebna za sebe. Pitala sam se što je bilo tim ljudima da su bojili kuće takvim divljim bojama. Možda su naprosto htjeli dokazati da mogu izabrati jarkiju i grozniju boju od svog susjeda. Neznam, ali nije mi to imalo smisla. Bilo je prešareno. Nekako sam više uživala u svom djelu grada, u centru. Tamo su sve kuće bile starije gradnje, izgledale su tako toplo, tako domaće, mirno. Čista suprotnost jugu. Više sam voljela staru arhitekturu, nego ovu modernu. Nisam nalazila nikakvog smisla u njoj. Za to je vjerojatno djelomično zaslužna i moja mama. Ona je, kao arhitektica unutarnjeg dizajna, uvijek nekako težila ranijim stilovima arhitekture i uređenja. Naša kuća bila je uređena u svojevrsnom neobaroknom stilu i nisam mogla pronaći ni jedan detalj koji mi se nije sviđao. Iako je sam stil, po meni, nekako bio kićasti, moja majka je to prekrasno znala uklopiti u prostor. To je bila još jedna mamina vrlina, ili mana, kako se uzme –savršenstvo. Uvijek je težila tome, i nije imala mira kad nešto po njenom mišljenju nije bilo „savršeno“. Zato je toliko i radila, i zato je toliko malo vremena provodila kod kuće, samnom.
Tijek misli prekinula mi je kapljica koju sam osjetila prvo na desnom obrazu, zatim na kapku desnog oka, pa na tjemenu, a uskoro i posvuda po svom izmorenom tijelu. Samo sam spustila glavu, i pustila kiši da plače umjesto mene. Osjećala sam kako mi nježno voda klizi niz vrat i kralježnicu. Nisam se mogla otresti misli da mi je Cody nekada tako prstima prelazio kralježnicom kad bi ležali u njegovom krevetu, zagrljeni. Onaj njegov topli pogled pun ljubavi kojim me ujutro znao buditi još sad sasvim jasno mogu vidjeti. „Cody…“-tiho sam prošaptala a trbuh mi se opet počeo grčiti. Spustila sam se bliže koljenima, a rukama sam se i dalje držala za ogradu. Mislim da me netko vidio, da bi u najmanju ruku pomislio da sam se toliko opila da nemogu stajati na nogama. Savršeno mi je odgovarala činjenica da nikog nije bilo na ulicama, jer ne vjerujem da bih bila u stanju objasniti nekom šta mi je. Jednostavno sam bila slomljena, i sve dok se ne vratim u normalu, imat ću ovakve ispade, i nepotrebne scene. Ali nisam više znala kud bi sa sobom. Da, mogla sam biti jaka, i jača od toga, ali nisam više htjela. Jednostavno sam se taj trenutak prepustila svemu. Kad sam bila sama dozvoljavala sam si biti slaba, pred svima ostalima to nisam htjela.
Kiša je polako jenjavala, a sa vrućeg asfalta još se uzdizala toplina. Mogla sam osjetiti kako mi se odjeća prilijepila uz tijelo, a kosa mi je beživotno visjela uz lice. Stavila sam pramen koji mi se zalijepio za lice iza uha, i gledala kako mi iz vrhova kaplje preostala voda. Nakon par minuta osjetila sam da više nisam sama. Nisam se željela pridignuti, pa čak ni okrenuti glavu da pogledam tko je to, nije me bilo previše briga. Otići će kad shvati da me ni malo ne interesira njegova ili njezina pojava iza mene. No to se nije dogodilo, i dalje je nepomično stajao iza mene, a tad sam osjetila i ruke na svojim ramenima. „Jane“- nježan glas proparao je do sad monotono,sporo lupkanje kiše po asfaltu. Zadrhtala sam, i rukama još jače uhvatila ogradu. Prepoznala bih taj glas bilo gdje. Čvrsto me stisnuo i pomogao mi da se pridignem. Kad sam se konačno uspravila, okrenula sam se i čvrsto ga zagrlila, iako sam bila mokra do kože, nije se ni pomaknuo. Njegova polusuha odjeća propuštala je toplinu njegovog tijela, i on me još jače zagrlio. „Znao sam da ću te naći ovdje, zvao sam te doma, ali mi se tvoj tata javio. Rekao je da si otišla negdje i da se još nisi vratila“.- pričao je nježno, kao da priča malom djetetu. „Čim sam vidio da je pljusak, prvo na što sam pomislio bilo je ovo mjesto.“-i dalje je šaputao, a šapat mu se sad stapao sa tapkanjem kiše u lokvama koje su nastale. Rukama me pridržavao za struk, kao da se boji da bih se opet mogla strovaliti na pod. Osjećala sam se nekako sigurno u njegovom zagrljaju, sigurnije nego sam se osjećala ijednom do sad u ovih 5 mjeseci.
„Idemo?“-odmaknula sam glavu od njegovih prsa i prvi put ga sad pogledala u oči otkako je tu. Kapljica kiše nježno mu se spuštala niz lijevu sljepoočnicu, pored oka, sve do kuta usana. „Idemo. Naravno.“-izvio je usne u blagi osmijeh, te krenuo niz stazu i dalje me rukama držeći oko struka. Bio je to on. Jake- moj anđeo čuvar.