„Understand the things I say, don't turn away from me,
'Cause I've spent half my life out there, you wouldn't disagree.
Do you see me? Do you see? Do you like me?
Do you like me standing there? Do you notice?
Do you know? Do you see me? Do you see me?
Does anyone care?“
Uz laganu melodiju Cranberriesove Ode to my family, pisala sam besmislena slova po papiru. Da, ponovo sam pisala njemu, da, ponovno mi je falio do bola. Nekad nisam mogla ni sama sebe shvatiti, sve ovo postalo mi je kao jedna prevelika i prenaporna TV sapunica, u kojoj svi kukaju i plaću. Ja nikad do sad nisam bila takva. Uvijek sam pokušavala što prije zaboraviti loše stvari, i nakon svakog pada bi se dočekala na noge. No ne i ovaj put izgleda. Pustila sam da vrijeme radi svoje. Malo predugo, ali valjda je tako trebalo biti. Tinta iz nalivpera lagano se prelijevala po papiru, pokušavajući pretočiti moje osjećaje u riječi. Sunce je već odavno zašlo, a jedino svijetlo u mojoj sobi činila je mala noćna svjetiljka na starom hrastovom radnom stolu.
„Znaš… pitam se nekad da li si u tih 5 mjeseci pomislio koji puta na to kako bi bilo da smo ipak ostali zajedno...da li sam ti u tih 5 mjeseci ijednom falila, bas onako jako... da li si ikad dobio potrebu nazvati me samo da mi čuješ glas... i da li si u tih 5 mjeseci ijednom poželio vratiti me...
jer ja jesam... ne jednom... nego svaki dan nekoliko puta... ali izgleda da se više ni želje ne ostvaruju koliko god mi htjeli i molili se za to...“
Ne. Nisam ovaj puta zaplakala, ali knedla mi je cijelo vrijeme stajala u grlu. Mjesečina se probila kroz ugao prozora, i osvijetlila monitor laptopa. Podigla sam glavu tek toliko da sklopim laptop, kao da dopuštam mjesečini da uđe što više u moju sobu da rastjera tamu. Pritom sam slučajno srušila sliku sa stola. „Šeprtlja“- pomislila sam u sebi, saginjući se da podignem sliku. Bila je to slika mene, Jakea i Giade, od prije 8 mjeseci. Taj dan smo uživali u snijegu, koji je bio rijetka pojava u našem gradiću. Obrazi su nam bili crveni od hladnoće, Jake je imao punu kapu snijega, ali najvažniji detalj slike bili su naši osmjesi. Da, prije 8 mjeseci, kad smo svo troje bili na okupu, kad sam ja još bila sa Codyem- bili smo sretni. Giadini roditelji došli su u Ameriku iz Švicarske kad su njoj bile samo tri godine, i iako je od malena učila engleski,onaj švicarski naglasak kao da joj je genetski ostao u izgovoru riječi. Zvučalo je, zapravo, prilično simpatično. Poluduga svijetlo smeđa kosa stalno joj je plesala oko lica, obožavala je kosu imati raspuštenu, a duboke smeđe oči neprestano su sjale nekim neobičnim dječjim sjajem. Pune svijetlo rozne usnice prekrasno su se uklapale na njenu blijedu put. Bila je tipična Švicarka. Njena mama inzistirala je na tome da Giada nauči i Švicarski, pošto joj je to bio materinji jezik, tako da je često znala opsovati na švicarskom kako je nitko nebi razumio. Učila je i mene ponešto, ali nisam baš puno zapamtila, smatrala sam se antitalentom za učenje stranih jezika, mada bih sve dala da mogu znati barem još tri uz engleski. Ona je bila vječiti optimista, i zbog toga smo je ja i Jake toliko zavoljeli. Sada smo ostali samo ja i on. Cody me ostavio, Giada je otišla na Belmont University u Nashville-Tennessee, a i Jake će, bojim se, uskoro otići svojim putem. Na neki faks, u grad koji mu može pružiti puno više nego Sweetwater, isto ko što je i Giada učinila. Sjećam se njenog osmijeha koji mi je uputila prije nego je otišla, i obećanja da ćemo bez obzira na sve, i dalje biti povezane ko što smo i dotad bile. Njenim riječima bilo je teško vjerovati, ali toplom pogledu u smeđim očima i iskrenom osmijehu nije. Održala je svoje obećanje, svaki dan mi se javi sa novostima, i pričamo satima na telefon. „Račun nije bitan, mi ionako ne koristimo baš previše kućni telefon.“-bile su mamine riječi kad me tata jednom prilikom prekorio da previše pričam sa Giadom. Ovaj put je mama bila ona koja je popustila. Imala sam osjećaj kao da sam u samo malo više od godinu dana izgubila sve najvažnije osobe u mom životu, osim Jakea. Ali jedno vrijeme sam i dalje bila jaka i sretna, i ispunjena, jer je Cody bio uz mene. Mislim da su svi i najviše nada polagali u njega kad su odlazili. I Giada i Riley znali su da će me on držati u cjelini kad odu, ne računajući na to da bi i on mogao otići. Često sam se zapitala što je mene zapravo zadržalo da ostanem ovdje, umjesto da odem što dalje, ali jednostavno kao da sam bila previše vezana za Sweetwater i nisam željela otići. A naravno, i Cody je bio tu. Sada mi se čini da mi je odlazak jedino rješenje da se maknem od svega, od njega pogotovo. Šanse bi mi bile ravne nuli da ga sretnem negdje na ulici, ili u nekom kafiću i sigurno nebih na svakom koraku pogledavala oko sebe, nebi li slučajno ugledala negdje njegovu siluetu, kako ponosno i nasmiješeno stoji dok ga djevojke obasipaju pohvalama, komentarima i pretjeranom pažnjom. „Dušo, kad ćeš ti biti sposobna vidjeti ga, ili proći pored njega, bez da osjetiš onaj neugodan grč u želucu, kad shvatiš da si ravnodušna prema njemu, tada razmisli još jednom želiš li stvarno otići.“- rekla mi je moja mudra majka kad sam joj izložila svoju ideju da bih se prebacila na isti faks ali u neki drugi grad. „Bijeg neće riješiti ništa. Samo ćeš sebe prividno zavaravati. A pitanje što će ponovno biti kad se vratiš kući.“-nastavila je, a pogled joj je bio pun razumijevanja. Pitala sam se govori li ona to iz vlastitog iskustva, ili jednostavno jer smatra da je tako najbolje. „Imaš pravo mama. Bijeg ne rješava ništa.“- nisam se mogla ne složiti sa njom kad bolje razmislim.
Ipak je bila starija, iskusnija, a i racionalnije je razmišljala u ovoj situaciji. Meni je bilo samo bitno riješiti se boli, i izbaciti iz svog bića i najmanji djelić nade da bi mi se Cody mogao vratiti. Samo tako ću moći normalno krenuti dalje.
Bez njega.