Ulična rasvjeta djelovala je sve slabije svakim kilometrom koji bi prešli, kao da će se svaki čas predati tami. Jake je šutke vozio, a ja sam pjevala ispod glasa pjesmu koja je bila na radiju.
„And all I can taste is this moment
And all I can breathe is your life
Cause sooner or later it's over
I just don't want to miss you tonight“

„Moramo još stati usput, pokupiti jednu moju prijateljicu.“-rekao je odjednom, a na zvuk njegovog glasa sam se lagano trznula. Nisam ni shvatila koliko sam se isključila iz svega, kad me takva sitnica mogla prodrmati.
„Dobro, nema problema.“-rekla sam odsutno. A zatim shvatila što je zapravo rekao maloprije.
„Čekaj malo… PrijateljICU?“-naglasila sam ovo zadnje da se uvjerim da je ženski rod.
„Da Jane, prijateljICU. Što je tu tako čudno?“-upitao je sa podsmjehom.
„Pa.. vjerojatno ništa. Samo, uglavnom sam ja jedino žensko u društvu, pa me ovo iznenadilo.“-slegnula sam ramenima, a zatim ponovno počela pjevušiti.
„When everything's made to be broken
I just want you to know who I am“

„Oho, jel se ti to bojiš malo konkurencije možda?“-pogledao me sa zanimanjem, na trenutak skidajući pogled sa ceste.
„Konkurencije, Jake, pa nemamo 15 godina. Između ostalog, već je bilo i vrijeme da nađeš curu.“- odgovorila sam pomalo pakosno i podigla obrvu.
„Curu?! Pa tko je rekao da mi je to cura. O čem ti pričaš sad opet?“-počeo je užurbano pričati, a nelagoda mu se čula u glasu.
Znala sam da će ga to uzdrmati na neki način. Nikad mu to nije bila najdraža tema. Nasmijala sam se i namignula mu.
„Dobro, shvatio sam. Osvećuješ mi se. Neću više tražiti od tebe da biraš gdje idemo.“- izvio je kut usne u poluosmijeh i par puta klimnuo glavom u stranu. „1:1“-pomislila sam u sebi, i još jednom se slatko nasmijala.
Jake je počeo usporavati kad smo se približili zgradama gdje smo očito trebali pokupiti njegovu prijateljicu. Ona mi je i dalje bila nepoznanica. Uglavnom sam znala o svemu što se dešava u Jakeovom životu. Moguće da mi je prešutio da je upoznao neku curu?- zapitala sam se u jednom trenutku, znajući da je to malo vjerojatno, ali ipak. Upalio je desni žmigavac, isključio se iz prometa i stao sa strane na zaustavnu traku. Malo je pojačao radio i zagledao se u smjer kojim je, vjerojatno, trebala doći djevojka. Čekali smo neko vrijeme, a ona se i dalje nije pojavljivala. Iritantan zvuk upaljenog žmigavca sve mi je više počeo ići na živce, a Jake je samo strpljivo gledao u mrak i grizao donju usnu. Ruke je oslonio na volan, lagano ih savivši u laktu da lakše može vidjeti kroz vjetrobransko staklo.
„Dobro hoće li se ona više pojaviti ili ćemo provesti večer ovdje, čekajući da se Jane Do pojavi.“-rekla sam sarkastično.
„Dat ću ti ja Jane Do, bezobraznice jedna.“-rekao je nasmiješen od uha do uha, a zatim odjednom poskočio i na brzinu otkopčao pojas. Užurbano je otvorio vrata i izašao iz auta kao da ga netko goni.
Ništa mi nije bilo jasno, sve dok nisam pogledala na mjesto, prema kojem su Jakove oči bile neprestano uprte. Ponovila sam Jakovu radnju. Brzinski sam otkopčala pojas, otvorila vrata Citroena, i potrčala kao da me goni gomila pasa.
„Jakeee! Kretenu!! „-vikala sam za njim, a osmijeh mi se sve više protezao licem. Kosa mi je vijorila nošena vjetrom koji je nastao mojim trkom. Noć mi je odjednom dobila poseban sjaj, a ulična rasvjeta mi više nimalo nije djelovala kao da se želi predati tami.
Staja je tamo naslonjena na banderu, u svom prepoznatljivom tirkiznom, ljetnom kaputiću, sa najširim osmjehom na licu. Smeđa kosa nježno joj je padala niz ramena, a jedan pramen se nestašno njihao na laganom povjetarcu.
„Giada!!“-vrisnula sam iz sveg glasa kad sam dotrčala do svoje najbolje prijateljice i doslovno joj se bacila u zagrljaj. Obje smo lagano zateturale, ali se nismo odvojile jedna od druge. Zagrlila me čvrsto, a osmijeh joj je još uvijek bio na licu. Miris njene kose i dalje je bio isti kao i prije. Još sam je jače zagrlila a zatim sam se malo odmaknula kako bi joj pogledala lice.
„Oh kako si mi nedostajala prijateljice.“- rekla je šapatom, kao da će svaki čas zaplakati. Nekoliko trenutaka gledala sam u njene duboke smeđe oči, koje su sad imale neopisiv sjaj. Pustila sam je, i odmaknula se dva koraka, a zatim sam se okrenula prema Jakeu i lupila ga rukom u rame.
„Pa jesi ti normalan! Šta si htio da me infarkt uhvati! Još bi samo imali više posla nego koristi.“- dreknula sam na njega, ali to nije nimalo zvučalo ozbiljno koliko sam ja možda htjela da zvuči, jer nije ni moglo zvučati ozbiljno. Bila sam presretna zbog povratka svoje najbolje prijateljice, da bih bila u stanju imalo se naljutiti.
„Vjeruj mi Jane, ovo sad, tvoj osmijeh i sreća, ima više koristi nego što ti misliš.“- odgovorio je sa blagim osmjehom na licu, i stavio mi ruku na rame.
„Hvala ti.“- uspjela sam izgovoriti prije nego što mi suze krenu niz lice. Jake nas je obgrlio svojim dugim rukama, i obje nas poljubio u tjeme.
Ponovno zajedno. Svi troje.
„I hoćemo li konačno?“-upitala je Giada uzbuđeno, i krenula prema autu.
„Da, naravno. Jake, jesi ti javio svojima gdje idemo?“-upitala sam pokušavajući održati korak sa Giadom.
„Da jesam. Poslao sam poruku Henryiju."
„Pa kad si stigao ?“-upitala sam pomalo sumnjičavo
„U vrijeme tvog ponovnog „isključenja“ iz ovog svijeta.“-odgovorio je pomalo zabrinuto.
„Oprosti. Nije bilo namjerno. Samo…“-htjela sam dovršiti ali me prekinuo.
„Nije ni vrijeme, ni mjesto. Sad je red na uživanju“-pljesnuo je rukama i otvorio stražnja vrata da Giada može ući.
Sjela sam ponovno na suvozačko mjesto i zavezala pojas. Ako mi je prije bilo drago što sam izašla, sad se to 100 puta povećalo. Srce mi je i dalje divljački tuklo od navale adrenalina zbog Giadinog dolaska.

Stigli smo ispred Aque u rekordnom vremenu. Jake je vozio nenormalno brzo, izgleda da je i njega adrenalin lupio. Henry, Lance, Ozzy i Adam su već spremno čekali ispred ulaznih vratiju. Giada i ja smo izašle iz auta, a Jake se dovezao dalje. Adam je vukao posljednje dimove cigarete prije nego ju je bacio na pod i pregazio nogom kako bi je ugasio. U cijelom društvu samo Adam i Ozzy su bili pušaći. Čudilo me kako Ozzy ovaj put nije imao cigaretu u ruci, on je bio strastveniji pušač od Adama, i nije se odvajao svoje kutije crvenog Marlbora.
Krenule smo prema njima usporenim korakom, kako bi nas Jake mogao dostići. Nije mu dugo trebalo, u samo nekoliko koraka bio je ispred nas, dok smo Giada i ja i dalje polako šetale prema dečkima. Jake se pozdravio sa svima na njihov uobičajen, glupav, muški način, a zatim je svima predstavio Gaidu. Vidjela sam u Lanceovim očima da ga je očarala, a ni ostali nisu bili ravnodušni. Henry je imao taj „problem“ što je on već imao curu, pa nije predugo zadržavao pogled na Giadi.
Prišla sam Jakeu s leđa i obgrlila ga rukama oko struka.
„Hvala ti na ovome.“-rekla sam dovoljno glasno da me samo on čuje
„Nema na čemu malena. Trebalo ti je da se trgneš malo.“-položio je svoje ruke na moje, i prstima obuhvatio moju šaku.
Zvijezde su bile u punom sjaju, a zrak se ispuno neobičnom toplinom, ili je to bilo moje srce koje je nakon dugo vremena ponovno osjećalo toplinu. Neznam ni sama, znam samo da je on zaslužan za to.
Kako mu je samo uspijevalo svaki put. Ah Jake, moj anđeo čuvar.