.........
Poželjeti ne samo na ovim stranicama zapisati jedan pozdrav,dotaknuti i pogledom reći,osmijehom nahraniti,dahom ispuniti. Potreba je sve veća,jesmo li zato manje važni?Mjenja li nam se struktura unutarnjeg opisa priznanjem lljubavi,želja i snova?Nestaje li time čarolija lova,dubioza i sumnji koje postaju dio cijelog obima,tijela i duše u paketu::?
Teška noć,ispunjena razmišljanjima,mislima ,dimom i suzama.Ostaje li kao zadnja solucija nestanak iz svemira,brisanje slika i fotografija,želja,pjesama,priča i sna sjena?Uzeti gumicu u ruke i jednim obrisom deletirati jedan život,cijelokupan ,u kojem su utkane emocije strasti,poljubaca,riječi i tišine.Život sačinjen od dviju sjena,svojih,posebnih,jedinstvenih u svijetu čarolija.Izbrisati trenutke,nizove njih,lanac karika što nije dovršen.
Težina ostaje na jednom kliku i bljesku sačinjenom od retro slika,ljubavi koja plamti i nakon klika,emocija koje ostaju utkane u šavu zlatne halje dame Venecijane.
..-Ljubavi moja!Tvoje ruke osjećam pri svakom dodiru svojima,dok plove morima koji udaraju u stijene mog tijela,dok šaraju prstima i pišu priče o snovima,dok obilaze svaku zaobljenost puteva,nježno provocirajući jezu.U pogledu usmjerenom prema pučini i suncu,duž stotina kolometara u svim smjerovima,putem livada i šuma ogoljele jeseni,proplanka i dolina,zelenilu mira,prema rijeci koja teće svojim tokom ,kamenu kojeg miluje svojim kapima,,prema masi i hordi živućih robota,marioneta i harlekina,vazi na stolu sa cvijećem u svim bojama,bočici mirisa sa omamom.,prema nebu i zvijezdama ,mjesecu što svojom snagom sebi me vuće magnetom,u bilo kojoj mijeni,vidim te i osjećam snažno.U beskonačnosti svemira,bezvremenski i neutaživo putuje i lebdi ljubav moja prema tebi usmjerena....- napisala je jednom!
