Mliječna polica
Gledam u tu prazninu,tu bjelinu što se širi u mojim očima.Gledam slova,riječi obojane raznim bojama,obućene u raznim dužinama halje..Šepure se,uzdugnutih glava,oduzimajući mjesto malim,nježnim tonovima čija se glavica ponegdje pokaže,iskrade iz te silne bujice,poredanih slova koji život znače....Skrivaju se od moćnih ratnika opasanih mačem,zaštićenih oklopom,nebitnih u njihovom značenju i radnjama..
U čemu je moč poredanih slova?Zasebno,jedno po jedno,i nemaju neku čar,poredani linijski na nultoj razini vrijednost im je jednaka..Odabrati i posložiti u neki red,daju smisao,jačinu,moč raste,mame reakcije,osjećaje,suze,strahove,ljutnju,nemire..Mame bujicu raznih emocija,skrivenih i u najdubljim kanjonima,kutku neke ladice..Snaga riječi postaje jača i od bilo kakve radnje,djela,mimike..Zanemariti ih,učinjena je nepravda tim vrlo važnim glasnicima misli i stanja nutrine iz koje izviruju krikovi boli,sreće,svjetla i tame...
Najljepše priče,obojane tugom boli i srećom, uvezane u najdeblje i skupocijene korice,nevidljive i lebdeće u svijetu nutarnjeg kozmosa ostaju neispisane,zarobljene u svemiru misli,u malom kutku duše brižljivo spremljene na policama mliječnih putova..Tajni svijet nematerijalnih dobara,neuhvatljivih rukom,izostavljenih slovima..Jedini dio svemira gdje ni riječ nema snagu glasnika,ni moč ratnika...
Naslov
Hej,dobar dan,kažem danu..Dobro jutro,kažem noći toploj u svoj svojoj hladnoći.Noći koja u svojim skutama krije plodove moći,sjeme cvjetova,srce Amora..Noći uzavrelih riječi koje dopiru do srži okova,rušeći svaku ciglu uzdignutu nekim djelima..Ostavljena u zasjedi magle,skidam odjeću nošenu godinama,isparanih rubova,izbljeđenu bojama..Poput zmije gmižući ostaje jedna košuljica ugažena silnim kišama.Gromom spaljena nestaje u vidu oblaka putevima svemira.
Nemirna duša iščekuje smiraj vremena,svilom pokrivena, lica ozarena,riječima počešljana..
Nemirna,uvojcima uramljena,pogledom gladnim obzorja, putevima želje lebdeći koračam...Prepreke mi silom svojom uzimaju dah,ostavljajući me u borbi za zrakom.
Nemirna u letu.Nemirna u hodu.Nemirna snom uranjam u tišinu!!
Spoznaje
Proljeće se bliži,nadomak ruke nam je.Cvrkut ptica se razabire u kakofoniji šume.Male,nježne,zvonkim glasićem bude nas iz noćne more..nekog iz sna,nekog iz jave..
Spoznaje.Bude se i one? Jesu li i one odspavale najhladniji dio godine poput meda u svom brlogu bez interijera?.Jesu li čučale podlo u nekim dubinama skupljajući vlagu i mufaste bakterije? Nijemo,tiho i bez buke igrale se i čekale trenutak,kao što i inače čine. Svojim bodežom daju na znanje da ipak postoje,ipak su budne..
Ima ih u svakom djeliću okoline,u svakom djeliću stanice,u nebeskom svodu,svemiru,kamenu..prolazniku,kišobranu,listu i nanizanom mislima lancu..morskom plavetnilu,valu,lebdećim dušama,obzorju..Vide,njuše,čuju,osjećaju..Stoje,plaze,laganim hodom pješaće,plivaju..Tu su!Stalne!!!!!
Jednom kad ubodu,stvaraju rane..neke potaknu serotonin,neke oduševljene reakcije. Imajući u vidu da su neminovne,možda su lakše prihvaćene.
Neke bole,bole boli neizdržive..tlače već napačene grudi..izmučeno srce..suzama isušene oči..iscijeđene duše..
Bole..bole..bole..tihom boli,bez buke..
