Mliječna polica
Gledam u tu prazninu,tu bjelinu što se širi u mojim očima.Gledam slova,riječi obojane raznim bojama,obućene u raznim dužinama halje..Šepure se,uzdugnutih glava,oduzimajući mjesto malim,nježnim tonovima čija se glavica ponegdje pokaže,iskrade iz te silne bujice,poredanih slova koji život znače....Skrivaju se od moćnih ratnika opasanih mačem,zaštićenih oklopom,nebitnih u njihovom značenju i radnjama..
U čemu je moč poredanih slova?Zasebno,jedno po jedno,i nemaju neku čar,poredani linijski na nultoj razini vrijednost im je jednaka..Odabrati i posložiti u neki red,daju smisao,jačinu,moč raste,mame reakcije,osjećaje,suze,strahove,ljutnju,nemire..Mame bujicu raznih emocija,skrivenih i u najdubljim kanjonima,kutku neke ladice..Snaga riječi postaje jača i od bilo kakve radnje,djela,mimike..Zanemariti ih,učinjena je nepravda tim vrlo važnim glasnicima misli i stanja nutrine iz koje izviruju krikovi boli,sreće,svjetla i tame...
Najljepše priče,obojane tugom boli i srećom, uvezane u najdeblje i skupocijene korice,nevidljive i lebdeće u svijetu nutarnjeg kozmosa ostaju neispisane,zarobljene u svemiru misli,u malom kutku duše brižljivo spremljene na policama mliječnih putova..Tajni svijet nematerijalnih dobara,neuhvatljivih rukom,izostavljenih slovima..Jedini dio svemira gdje ni riječ nema snagu glasnika,ni moč ratnika...
