Frfljanje i frfljansko prigovaranje

petak, 29.10.2004.

Neke od mnogih stvari koje ljudi ne bi smjeli raditi dok su pod utjecajem alkohola su: izjavljivati ljubav (ukoliko to stvarno ne misle), pretjerano trošiti novce (tipa:častiti sve prisutne rundama), ljubiti se s nepoznatim osobama i – izlanuti krive stvari u trenutku kad je to nepotrebno. Eh da, ponekad mi se dogodi samo jedno – a ponekad sve od navedenog. Mislim, postoji određeni gušt u toj opijenosti ali ipak…sumnjam da je ikom gušt probuditi se sutra svjestan sranja koje je napravio.
On se zaposlio. Počinje raditi u utorak.
Ja sam stara baba osuđena na besposleno ostajanje u kući i pisanje blogova…
Već se vidim kako pričam unucima:’ u moje vrijeeemeee, blogovi nisu bili tako prosti…..t,t,t (tu mi negdje ispada zubalo pa dalje frfljam)’kaf fam ja fisala flog samo su fine ftvari bile u fitanju. Nikakvih frostota. Danas ta flađarija famo pfuje, ne poftiva fradiciju…ser,ser…’ U svakom slučaju bit ću babetina.
‘Jel možeš doć učit samnom sutra’ – poruka od moje najdraže sestrice…. Onak, halo…ja se tu opijam i sad se zbog tebe moram rano dizat…oh well….budem, volim ja nju…

Kud baš ....

subota, 23.10.2004.

Danas je u ‘Večernjem’ izašao test o tome kakav bi trebao biti hrvatski predsjednik. Po svemu sudeći, idealan hrvatski vođa trebao bi biti: a)muško, b) sretno oženjen, c) praktični vjernik, d) ne bi trebao podržavati prava homoseksualaca
Totalni bullshit i ne mogu da se ne razljutim čitajući tako nešto.
a) muško

Moram vam odmah reći – ja apsolutno obožavam muškarce - one glupe frajerske sklonosti da se prave važni, da ne vole shopping, da OBOŽAVAJU nogomet…Mislim, imam jednog takvog. Ali, da smatram da su oni idealni zbog svog spola…hm, ne bih rekla.
S druge strane, prva i jedina kandidatkinja Jadranka…prije svega je žena pa onda hadezeovka. Žene su sklone stavljati emocije prije svega, istina – ali nisu li upravo emocije ono što našoj državi treba. Državi u kojoj penzioneri bivaju deložirani na ulicu, zemlji u kojoj se za svako dijete predlaže državna pomoć od 120kn, zemlji u kojoj magistri ekonomije prodaju banane na tržnici, zemlji u kojoj je, unatoč najskupljoj potrošačkoj košarici – prosječna plaća još uvijek 3500kn. Ne mislite li da bi nam malo emocija dobro došlo. S druge strane, ako se muškarac (jer definitivno sada pričam o spolovima a ne o strankama – tu bi moje mišljenje zaista variralo – mislim tko drugi doli Ćiro ;-)) isto tako odluči pokazati emotivniju stranu…zašto ne. Ali zašto da? Zašto apsolutno ‘da’ za muškarca????

b) sretno oženjen
S obzirom da su Hrvati izbacili mogućnost ‘sretno udane’ već na prvoj stavci, onda moramo nastaviti u tonu alfa vrste. Što je kod nas definicija sretnog braka? O brakovima moja generacija niti ne zna mnogo osim onog a što je imala prilike vidjeti od roditelja i pročitati u novinama. E sad, tu nastaje problem… dosta mojih prijatelja odrasli su kao djeca samohranih roditelja, ili djeca kojima je jedan roditelj umro. Oni su imali poprilično sretno djetinjstvo. Roditelji su u njih ulagali svu svoju ljubav do te mjere da su im djeca sazrela u odrasle i zrele osobe koje neće skvičati ljubomorno ukoliko njihova mama dovede doma novog ‘stričeka’. S druge strane, puno je ‘sretnih’ brakova o kojima čitamo po raznim ‘Glorijama’, ‘Storyijima’ – sve drugo nego sretno. Ne bih sad nabrajala ali i sami smo svjedoci koliko je licemjerja izgovoreno i ispisano. Koliko se samo puta dogodilo da se u jednom broju baš taj par hvalio kao sretan i miran, brak kao blagoslovljen od velečasnog Sudca, Živka ili nekog drugog crkvenog moćnika, stiglo je i dijete a onda već za dva broja – krah. Ona želi pola imovine, on ne da. On zarađuje više od nje, ona je zbog njega prokockala karijeru. Ona mu je bila robinja on ju je tukao. On je crnčio i grbačio a ona natukla račun od nekoliko stotina tisuća…i svi se ti brakovi lagano gase, što uz manju što uz veću medijsku pompu…i lagano se pretaču u nove veze i nove brakove i nove zajednice…tada njoj izađe video u kojem se seksa sa bivšim ali ne, oni se i dalje vole, brak ponovno biva blagoslivljan i tako ispočetka. Naravno, ima iznimaka ali zaista – treba li nam neki licemjer ili netko tko će otvoreno priznati ‘Nisam bio/la sretan/na – sad jesam’.ja biram drugu opciju, a vi?

c) praktični vjernik
Želim naglasiti jednu stvar. Vjerujem u Boga, odgojena sam dosta katolički, roditelji su iz konzervativne i ruralne sredine gdje je to bio običaj. Nisu pretjerivali a niti sam se ja branila. Danas, međutim imam svoje stavove. Naime, nije mi važno jeli to Bog, Alah, Krishna, Buda, Jahve ili kakva pozitivna energija. U crkvu ne idem ćesto. Ponekad se dogodi da mi se svidi kakav svećenik (ne u TOM smislu dakako) pa da mi nije dosadno. Najčešće ipak naletim na kakvog old school patera koji opali propovijed na 45 minuta pa mu ja u sebi ispsujem sve po spisku, sto ga odlučujem da je bolje ne ići u crkvu. Iskreno, smatram da katolicizam uopće nije ono što crkva danas provodi. Pa ionako je poznato da je Biblija prevedena od nekih zapisa koji su nađeni u Irskoj. Nakon prijevoda od prijevoda od prijevoda…nije ni čudno što je većina stvari zatucana. Onda ih ne slijedim. Osobno, smatram da je puno bolje i ispravnije biti praktično dobar čovjek nego hodočastiti u crkvu i praviti se da je ono pranje novca samo mali djelić koji se može izbrisati sakramentom ispovijedi. I još jedna stvar, kad su rekli praktični vjernik – mislili su praktični katoli. Što naprimjer da se pojavi praktični kabalist? Mislite da bi ga prihvatili?

d) Last but not the least – antihomoseksualac (hahahaha, što je to uopće?)
Znate onu zebru kod Glavnog kolodvora, onu šarenu koja je napravljena za vrijeme prve gay parade. Obožavam tu zebru. Baš je lijepa i šarena i asocira me na slobodu. Sloboda – koja licemjerna riječ u ‘slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj’. Mislite li da smo slobodni ako možemo izaći vani bez da se bojimo pucnjave ili da smo demokratski ako je Franjo jednom rekao da jesmo.
Demokracija po jednoj od mnogobrojnihdefinicija polazi od državljana kao apstraktnog subjeta. Mnoštvo državljana kao pojedinaca sjedinjeno je u narodu jer samo je na taj način održiva JEDNAKOST koja je jedna od najvišh vrijednosti demokracije. To nisam izmislila ja kao ni mnogi prije.demokraciju nije izmislio niti Rousseau niti Platon i Aristotel pa čak niti sami Atenjani kod kojih se demokracija kao takva u svom nekom prostom obliku prva počela i provoditi. Demokracija i stoga i JEDNAKOST trebali bi biti prirodno stanje, ali kako i kod Orwella tako i kod nas – uvijek su jedni jednakiji od drugih. U ovom slučaju, jednakiji je hetero-ekipa. Zašto? Zašto je nekoga briga koga j…. u slobodno vrijeme. Zašto je bitnije da smo izvana hetero a u sobu nam u kasne sate dolaze razni prijatelji i maseri istog nam spola? I da se razumijemo, mislimd a spolan diskriminacija tu dolazi do izražaja više nego igdje. Tko se ikada bunio kada je gledao dvije žene kako se ljube, pipaju, maze i vode ljubav…a koliko ih je samo okrenuo glavu na sam spomen muške guze???

Neznam što bih na to sve nadodala. Ovo su samo moja razmišljanja potaknuta glupim člankom. Iskreno, mislim da ne treba Hrvate kriviti. Tako je svugdje drugdje samo su oni veći ‘jednakiji’ od nas manjih pa imaju pravo na više licemjerja i laži.

Ah da, da ne bude tako turobno - sjetila sam se vica:
Dođe Perica kući i zadovoljno će svome ocu: 'Tata, ja sam ti se zaljubio!'
'Pa u koga sine' tata će s ponosom.
'U Jovicu' uzvikne Perica a otac će ljutito 'Pa kud baš u Srbina?'
:-)

JESTE LI HEDONIST ILI - KOLIKO BISTE DALEKO MOGLI OTIĆI RADI UŽITKA ???

subota, 16.10.2004.

Ajme koje ja sick snove imam. Da samo znate. Sinoć sam se tako naprimjer ljubila s jednom curom. I to ne onako, samo davala puse – ma kakvi. LJUBILA, ono, s jezikom!!! Pa jesam li ja normalna (Dragi Lastane)? Mislim, jeli to grijeh (Dragi Blaž)? Mogu li od toga zatrudniti (Draga Tina)? I bih li to trebala priznati svome dečku (Dragi Playboy)?
Mislim stvarno, snovi. Meni je super kad imam žive snove ali kad se ovako samo probudim – sva zbunjena jer, vjerovali ili ne…u snu mi uoće nije bilo loše. Mislim ono, da – otimlje se čovjek malo na početku a onda se kao svaki normalan hedonist prepusti. I onda ne mogu a da se ne zapitam:
Koliko smo daleko spremni otići radi užitka?

Pritom mislim na apsolutno sve a ne samo na seks. Primjerice, moja prijateljca Sandra muku muči sa suvišnim kilama otkada je poznam (dakle već nekih desetak godina). No, ona toliko uživa u hrani da, u trenutku kada zagriza sočnu Sacher tortu, ona potiskuje sve one brige oko kila, potiskuje vizije vlastitih šlaufa duboko u podsvijest i uživa. Nakon tog komada (i nekoliko repeta) grize ju savjest. No i to uspijeva biti zaboravljeno samim pogledom na mesnatu šunku…i tako u krug. Vjerujte, nju je gušt gledati kad jede. Toliko sreće i užitka na licu rijetko se kada vidi (a i uopće nije toliko debela, reklo bi se čak i prosječne građe).

Svojevremeno, kad smo bile puno mlađe, moja frendica i ja znale bi se opijati do besvijesti. Izađemo van na neki tulum i zabrijemo s preslatkim tipom tamo samo jer nam je to tada u tom trenutku gušt. Sutra dan (i ostalih mjesec dana) se kajemo jer smo dale broj telefona najvećem idiotu na kugli zemaljskoj.

Seks! Ta divna, mala slatka riječ. Znam curu koja u tome uživa. Svaki tjedan ona nađe materijala za seks i uživa…iako doma ima dečka već pet godina (“No, on je uVaraždinu a ja sama ovdje…ma znaš kako je…”). Sve počinje otprilike ovako. Izađemo vani, popije se koktel dva, tri, četiri (oni slabijeg želuca neka prestanu brojati sada a oni malo otporniji neka nastave do kraja teksta)i upoznamo neke slatke tipove (A kakvi bi bili inače. Jeste li primjetili da vam nakon nekoliko pića i onaj čupavi Marko koji stalno pljuje po cesti kroz onu rupu od zuba kojeg nema, postaje zanimljiv i na neki način privlačan a njegovo pljuvanje strašno potsjeća na buntovništvo Jamesa Deana?). počinje priča u stilu ‘otkuda si’, ‘što piješ’, ‘često izlaziš ovdje’, ‘zadimljeno je’, ‘jesli li za to da izađemo na zrak’ (Tu ja u pravilu povlačim crtu (ako ne i prije) pa kažem nešto u stilu “ne hvala, meni je baš super muzika ovdje itd…”). E ali Marina ne. I tako se ja nađem u krcatom Gjuri/Melinu/Movie Pubu/Gapu (zaokružiti odabrani izbor) all alone. I ništa, šaljem jadnu poruku da sam umorna i da idem doma. Marina s druge strane isto odlazi kući, njegovoj kući. On je počinje ljubiti lagano po vratu, prelaziti joj rukom po guzi…i sve je to jako fino i lijepo a Marina vam to jako voli (i ja isto ali moj nije u Varaždinu već u zgradi do mene pa nemam problema kao što je celibat). Ulaze u kuću, ona mu odmah daje do znanja da ona nije laka ženakoja će sad, ne daj bože, spavati s njim već prvi dan što su se upoznali. On je naravno pun razumijevanja i toči joj još jedno piće. Nastavljaju svoju igru hoću – neću i na kraju završavaju na jednim bučnim i glasnim HOĆU. Sutradan ujutro Marina se budi i panično zove svoje prijateljice (aka mene ) da šta da radi, da je u krevetu s nepoznatim muškarcem koji je sve samo ne zgodan i usto ima sliku zagrljenog para (sebe i neke cure) na noćnom ormariću. I umjesto standardnih ‘I told you so’ priča, savjetujem joj kako da hoda da ne škripi parket i pokupi odjeću i zbriše glavom bez obzira. Na kavi mi se jada kako ona zapravo voli Adrijana (Varaždinec, ne) i kako joj je ova aferica pomogla da to konačno shvati (kao i ‘aferica’ prije ove i ona prije ove i ona prije ove and so on and so on…) i kako više nikad neće biti tako glupa (pijana) da to napravi (barem e do slijedeće subote). “Ali zašto ?” pitam je ponekad. “Ali bio je taaakoooo dooobar i sviđaloi mi se čuti da sam lijepa i sexy”. Frustrira zar ne?

Tako sam i ja sinoć (u snu dakako, kaj ste mislili da to i inače radim…t,t,t neš ti perverznjaka) popustila nježnim poljupcima (zamislite, opet po vratu) nepoznate brinete…iako sam se ispočetka maloopirala…ali želja je bila jača od svega, morala sam popustiti...;-)

KIŠA...

petak, 15.10.2004.

Jedna stvar...meni je grozno vozit auto po kiši. Ubitačno. Svi su nervozni, mokri, trube mi...užas
I sve to ne bi bilo ništa strašno da ja za sat vremena nemam ispit. Vozački, o da...
Užas, uopće ne znam šta bi. Dovoljno što ovako jedva da nešto znam a sad....
Mislim da ću nakon ovog pada na blog staviti broj tekućeg po uzoru na Drita ;-).
Javim kako je prošlo...

Nestala mi je mačka

utorak, 12.10.2004.

Ako ju je netko vidio molim da je uzme i da mi je vrati. Tu i tamo odaziva se na ime Shirley a većinom samo na 'cic'. Izgubljena je na području Jaruna/Staglišće.

Super čovjek u našim srcima

ponedjeljak, 11.10.2004.

Jučer je umro je Christopher Reeve, čovjek koji je najpoznatiji bio po ulogama Supermana. Umro je desetak godina nakon pada s konja kada je ostao paraliziran. Objavljeno je danas na CNN-u.

Njišt...

nedjelja, 10.10.2004.

Ja bi konja. Pravog pravcatog. To mi je baš predivna životinja. Nekad, kad sam bila mala imala sam konja kod dede. Zadnji put sam ga vidjela kad je bio ždrijebe. Bila sam tamo kad se rodio, deda mu je napravio srebrne potkove i zvala sam ga Vihor (što je nasuprot trendovskim imenima poput Putko, Šaro, Mamulja itd. bio pravi hit). Bio je skroz crni s bijelom pjegicom nasred čela. Bio je prekrasan. Kad je počeo rat, deda ga je ostavio svom prvom susjedu srbinu. Poklonio mu je Vihora a ostale je konje prodao. Prije tjedan dana, deda je obišao zemlju gdje je nekad bila njegova kuća. Bio je i kod susjeda Mile. Vihor je stara konjusina sjajnije dlake nego ijedan drugi konj. Mile ga nije jahao jer je znao da ja nisam davala da se njemu stavlja sedlo. Jedva hoda ali i dalje pridiže glavu i ima sjajne crne oči. Bilo mi je tako drago to čuti. Ipak je to bio moj jedini i prvi konj.
Mislim da ću se prošetati do hipodroma jedan dan. Pomaziti kojeg konjića, odnijeti im malo šećera u kockama (znam da nije pretjerano zdravo ali oni to obožavaju). Jedva čekam. Samo da kiša prestane.

Inspiracija koja jenjava

srijeda, 06.10.2004.

Ono što me inspirira je definitivno muzika i neke proživljene stvari, osobe koje ponovno srećem , mirisi…uglavnom od svega pomalo. (‘Video killed the radio star’ na Otvorenom). Uglavnom, jeste li ikad imali nekog u životu tko vas je u jednom trenu toliko mrzio i volio u isto vrijeme da ste tu osobu zamrzili od količine osjećaja. Ja jesam. Imala sam nekog tko mi nikad nije bio dečko, jebač, brijač ili nešto deseto ali sam ga stvarno voljela. Onako kako se voli stariji brat, osoba o kojem si ovisan, zaštitnik..na kraju sam istu tu osobu jaako zamrzila. Toliko da sad kad je vidim okrenem glavu i šaku pripremim na kroše ukoliko mi se obrati. (‘Relax don’t do it’ na Otvorenom). Jebiga, događa se. S druge strane, neke osobe koje sam na trenutke mrzila sada jaako volim. Valjda je to sve normalan tok…onako kružni s prednošću ulaska al kad izađeš, nitko te ne želi pustit pa se vrtiš, vrtiš…
Išla bih negdje večeras…nisma sigurna da budem jer su sve moje babe zauzete faksom. Osjećam se blesavo pa onda i ja uzmem neke knjige pa čitam. Sutra mi počinje onaj neki seminar (ne znam uopće šta je to. Traje dva semestra) na Vernu. Nije da mi se pretjerano ide ali eto, uspjela sam to besplatno dobit pa možda nešto i naučim. E da, ukoliko netko zna gdje se najjeftinije uče jezici molila bih da mi javi. Interesira me talijanski. Sve si mislim, dok sam tako po kući i ništa ne radim, mogla bih naučit štogod novo: jezike, HTML, bilo što…samo da ne sjedim besposleno jer me to tako jadnom čini.

Puding Vs. sport

ponedjeljak, 04.10.2004.

‘Kako ti ide pisanje teksta?’ pita me On brižno. ‘Predivno dragi’ odgovaram mu a zapravo si mislim – bolje da ne znaš koliko koštaju ove Versusove sandale koje sam upravo kupila. Da, dragi moji. Ja sam ovisnica. O internetu svih vrsta i oblika: o stranicama koje život znače (modnim dakle), o blogu, ma o svemu. Zapostavila sam sve. Ima mjesec dana da si obrve nisam počupala a o izrastu da i ne pričam. Naravno, uz internet paše i dobra hrana – a di ćeš slađeg od čokolade, dolje spominjanog Frutolina, onih kupovnih štruli s smokvama (jeste vi znali ikoliko je to fiiinooo??? Ja nisam?) uglavnom, upudingila sam se sva. I povrh svega danas me nazove on – vrhovno biće i glavni terorist u mojim snovima (iako se snovi pokatkad preokrenu u zanimljivu varijantu određenih događaja..khm…ma ništa, ništa….)…aha di sam stala (takve stvari čovjeku pomute um), zvao me On – moj trener. Onak, halo…kaj se on brine za mene (sva sam se raznježila). Pitao me da di sam, da šta me nema. ‘Znaš, vozački, seminari, pišem…’ i hrpa nesuvislih odgovora koji su naravno samo patetično izvlačenje. Umjesto da kažem ‘sjedim tu i debljam se’ ja kenjam uokolo. Mislim trening…urnebesno grozomorna stvar za nekog poput mene tko ne voli sport, tko zazire od znoja uzrokovanog ičim drugim osim podnevnim suncem, nošenjem vrećica iz shoppinga i …. khm...da.... . Uglavnom, ja i trening…big No!. Mislim si, rađe bi otišla do tebe, vidjela tebe i otišla doma. To mi dođe ko trening ne, šetnja do Mladosti i natrag? Ne? Niti malo? Oh kvragu, čini mi se da ću ipak morat. Ovako dalje ne ide….Ali zaaaaštooooooo….(obećavam, od sutra ću za početak hodat…barem dva sata bez prestanka…to bi trebalo biti dovoljno…dobro da i koji trbušnjak tu i tamo ali ne smijem pretjerivat ne???)

MMMMMM

nedjelja, 03.10.2004.

Željela bih te stalno u sebi. Ti si mi utjeha u teškim trenucima. Kad osjećam tebe, tvoju mekoću, tvoj okus...kad znam da si samo moj i da te ne moram dijeliti s drugima (jermislim da takvu bol ne bih mogla izdržati), kad si u meni duuuugo, duuugooo...mmmm...da, voljela bih da te mogu imati stalno jer takvu želju i takvu strast u meni budiš samo ti: moj...Frutolino.
(Da, znam da deblja pa šta onda)

Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeij !!!

subota, 02.10.2004.

Večer se završila onako kako sam i željela. Bili smo vani, tračali…Ajme…njegov najbolji frend na najboljem je putu da prevari curu s kojom je u vezi već 3 godine (muzika iz horror filmova). Uglavnom, završilo se sve tako da je on kucao na vrata obližnje pekare gdje smo kupili burek s mesom i sjeli pod tendu nekog birca koji je već odavno zatvoren. Pridružila nam se neka slatka maca pa sam cijeli svoj dio bureka dala njoj. Ja ionako ne jedem govedinu. Volim takve idilične situacije: kasno navečer, on, ja i mačka koju hranimo burekom…ma baš je to super…

MISS ME?

petak, 01.10.2004.

Danas sam se nakon dugo vremena vozila tramvajem. I naravno da su u staroj dvanaestici svi prozori bili zatvoreni – da se valjda netko ne bi prehladio na 20 stupnjeva. Uglavnom, sva sreća da sam sjedila jer mi se odjednom toliko smračilo pred očima da nisam znala gdje sam i šta sam. Mora da sam izgledala abnormalno grozno jer me neka bakica pitala dali mi je dobro. U svakom slučaju, izašla sam kod Mimare i nastavila pješke. Zakasnila sam na sastanak – al mislila sam, bolje i to nego da se pobljujem na glavnog. To nikako ne bih htjela.
Nakon sastanka dogovorila sam se s Njim da se nađemo na njegovom faksu pa sam pješačila do ekonomije jer se nisam usudila ući u prepune tramvaje kako mi opet ne bi pozlilo. Ne znam jeli vrijeme, jeli tlak…ma baš me briga…nastavila sam hodati. Sad me stopala peku ko luda al barem sam čiste savjesti da sam odradila današnji workout.
Ima jedno super odijelo u Mangu. Zeleno plišano. Prelijepo je…ali then again…šta će meni odijelo??? Sve si mislim, ma trebat će mi, ma kad nađem posao… Yeah right…posao my ass…svi samo čekaju na moje debelo dupe u stolcu do njihovog. Uglavnom, tako nisam kupila odijelo, nisam kupila ni vesticu s krznenim (faux, naravno, a šta ste mislili) rubom u Miss Selfridgeu jer je ipak…preneozbiljan. Mislim, kad počnem radit, neću se moći više oblačiti poput teenagerke…ajme zvučim ko moja mama. Užas. Nisam kupila niti cipele jer ne znam na što bi mi stajale fuksija roze antilop čizme i dali bih mogla zapravo hodati u onim petama od 10 cm? Onda sam pomislila, sjajno…idem kupovati kozmetiku. Nisam naravno opet kupila ništa jer nemaju nijansu Shiseidovog Translucent pudera koju sam htjela (golden beige), jer nemaju Chanelovu ‘Bikini Rose’ nijansu laka za nokte (onak, halo…nitko je nema???!!!)a nisu se dovoljno potrudili da mi prodaju kakvu zgodnu zamjenu. U svakom slučaju, nisam si kupila ništa što me totalno izdeprimiralo.
Aha, vratila se Z. iz Sicilije. Valjda ćemo se nać pa će mi se ona hvalit kako joj je super bilo a ja ću zavidno slušat i upijat svaku pojedinost jer ja nemam života…ja samo pišem o investicijskim fondovima (što je dakako vrlo zanimljiva stvar, ali mislim fakat ono....)
Idem s ovim svojim van. Bar nešto. Nismo bili skupa vani već sto godina – onako se propisno napili, istračali sve poznate i nepoznate i onda kao šećer nakraju naručili pizzu taman negdje oko pol 3 ujutro pa da se ulovi na bokove. Eh da…a možda padnu i ćevapi s lukom pa da mi bar ima od čega bit zlo….