‘Kako ti ide pisanje teksta?’ pita me On brižno. ‘Predivno dragi’ odgovaram mu a zapravo si mislim – bolje da ne znaš koliko koštaju ove Versusove sandale koje sam upravo kupila. Da, dragi moji. Ja sam ovisnica. O internetu svih vrsta i oblika: o stranicama koje život znače (modnim dakle), o blogu, ma o svemu. Zapostavila sam sve. Ima mjesec dana da si obrve nisam počupala a o izrastu da i ne pričam. Naravno, uz internet paše i dobra hrana – a di ćeš slađeg od čokolade, dolje spominjanog Frutolina, onih kupovnih štruli s smokvama (jeste vi znali ikoliko je to fiiinooo??? Ja nisam?) uglavnom, upudingila sam se sva. I povrh svega danas me nazove on – vrhovno biće i glavni terorist u mojim snovima (iako se snovi pokatkad preokrenu u zanimljivu varijantu određenih događaja..khm…ma ništa, ništa….)…aha di sam stala (takve stvari čovjeku pomute um), zvao me On – moj trener. Onak, halo…kaj se on brine za mene (sva sam se raznježila). Pitao me da di sam, da šta me nema. ‘Znaš, vozački, seminari, pišem…’ i hrpa nesuvislih odgovora koji su naravno samo patetično izvlačenje. Umjesto da kažem ‘sjedim tu i debljam se’ ja kenjam uokolo. Mislim trening…urnebesno grozomorna stvar za nekog poput mene tko ne voli sport, tko zazire od znoja uzrokovanog ičim drugim osim podnevnim suncem, nošenjem vrećica iz shoppinga i …. khm...da.... . Uglavnom, ja i trening…big No!. Mislim si, rađe bi otišla do tebe, vidjela tebe i otišla doma. To mi dođe ko trening ne, šetnja do Mladosti i natrag? Ne? Niti malo? Oh kvragu, čini mi se da ću ipak morat. Ovako dalje ne ide….Ali zaaaaštooooooo….(obećavam, od sutra ću za početak hodat…barem dva sata bez prestanka…to bi trebalo biti dovoljno…dobro da i koji trbušnjak tu i tamo ali ne smijem pretjerivat ne???)
Post je objavljen 04.10.2004. u 19:19 sati.