Danas je u ‘Večernjem’ izašao test o tome kakav bi trebao biti hrvatski predsjednik. Po svemu sudeći, idealan hrvatski vođa trebao bi biti: a)muško, b) sretno oženjen, c) praktični vjernik, d) ne bi trebao podržavati prava homoseksualaca
Totalni bullshit i ne mogu da se ne razljutim čitajući tako nešto. a) muško
Moram vam odmah reći – ja apsolutno obožavam muškarce - one glupe frajerske sklonosti da se prave važni, da ne vole shopping, da OBOŽAVAJU nogomet…Mislim, imam jednog takvog. Ali, da smatram da su oni idealni zbog svog spola…hm, ne bih rekla.
S druge strane, prva i jedina kandidatkinja Jadranka…prije svega je žena pa onda hadezeovka. Žene su sklone stavljati emocije prije svega, istina – ali nisu li upravo emocije ono što našoj državi treba. Državi u kojoj penzioneri bivaju deložirani na ulicu, zemlji u kojoj se za svako dijete predlaže državna pomoć od 120kn, zemlji u kojoj magistri ekonomije prodaju banane na tržnici, zemlji u kojoj je, unatoč najskupljoj potrošačkoj košarici – prosječna plaća još uvijek 3500kn. Ne mislite li da bi nam malo emocija dobro došlo. S druge strane, ako se muškarac (jer definitivno sada pričam o spolovima a ne o strankama – tu bi moje mišljenje zaista variralo – mislim tko drugi doli Ćiro ;-)) isto tako odluči pokazati emotivniju stranu…zašto ne. Ali zašto da? Zašto apsolutno ‘da’ za muškarca????
b) sretno oženjen
S obzirom da su Hrvati izbacili mogućnost ‘sretno udane’ već na prvoj stavci, onda moramo nastaviti u tonu alfa vrste. Što je kod nas definicija sretnog braka? O brakovima moja generacija niti ne zna mnogo osim onog a što je imala prilike vidjeti od roditelja i pročitati u novinama. E sad, tu nastaje problem… dosta mojih prijatelja odrasli su kao djeca samohranih roditelja, ili djeca kojima je jedan roditelj umro. Oni su imali poprilično sretno djetinjstvo. Roditelji su u njih ulagali svu svoju ljubav do te mjere da su im djeca sazrela u odrasle i zrele osobe koje neće skvičati ljubomorno ukoliko njihova mama dovede doma novog ‘stričeka’. S druge strane, puno je ‘sretnih’ brakova o kojima čitamo po raznim ‘Glorijama’, ‘Storyijima’ – sve drugo nego sretno. Ne bih sad nabrajala ali i sami smo svjedoci koliko je licemjerja izgovoreno i ispisano. Koliko se samo puta dogodilo da se u jednom broju baš taj par hvalio kao sretan i miran, brak kao blagoslovljen od velečasnog Sudca, Živka ili nekog drugog crkvenog moćnika, stiglo je i dijete a onda već za dva broja – krah. Ona želi pola imovine, on ne da. On zarađuje više od nje, ona je zbog njega prokockala karijeru. Ona mu je bila robinja on ju je tukao. On je crnčio i grbačio a ona natukla račun od nekoliko stotina tisuća…i svi se ti brakovi lagano gase, što uz manju što uz veću medijsku pompu…i lagano se pretaču u nove veze i nove brakove i nove zajednice…tada njoj izađe video u kojem se seksa sa bivšim ali ne, oni se i dalje vole, brak ponovno biva blagoslivljan i tako ispočetka. Naravno, ima iznimaka ali zaista – treba li nam neki licemjer ili netko tko će otvoreno priznati ‘Nisam bio/la sretan/na – sad jesam’.ja biram drugu opciju, a vi?
c) praktični vjernik
Želim naglasiti jednu stvar. Vjerujem u Boga, odgojena sam dosta katolički, roditelji su iz konzervativne i ruralne sredine gdje je to bio običaj. Nisu pretjerivali a niti sam se ja branila. Danas, međutim imam svoje stavove. Naime, nije mi važno jeli to Bog, Alah, Krishna, Buda, Jahve ili kakva pozitivna energija. U crkvu ne idem ćesto. Ponekad se dogodi da mi se svidi kakav svećenik (ne u TOM smislu dakako) pa da mi nije dosadno. Najčešće ipak naletim na kakvog old school patera koji opali propovijed na 45 minuta pa mu ja u sebi ispsujem sve po spisku, sto ga odlučujem da je bolje ne ići u crkvu. Iskreno, smatram da katolicizam uopće nije ono što crkva danas provodi. Pa ionako je poznato da je Biblija prevedena od nekih zapisa koji su nađeni u Irskoj. Nakon prijevoda od prijevoda od prijevoda…nije ni čudno što je većina stvari zatucana. Onda ih ne slijedim. Osobno, smatram da je puno bolje i ispravnije biti praktično dobar čovjek nego hodočastiti u crkvu i praviti se da je ono pranje novca samo mali djelić koji se može izbrisati sakramentom ispovijedi. I još jedna stvar, kad su rekli praktični vjernik – mislili su praktični katoli. Što naprimjer da se pojavi praktični kabalist? Mislite da bi ga prihvatili?
d) Last but not the least – antihomoseksualac (hahahaha, što je to uopće?)
Znate onu zebru kod Glavnog kolodvora, onu šarenu koja je napravljena za vrijeme prve gay parade. Obožavam tu zebru. Baš je lijepa i šarena i asocira me na slobodu. Sloboda – koja licemjerna riječ u ‘slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj’. Mislite li da smo slobodni ako možemo izaći vani bez da se bojimo pucnjave ili da smo demokratski ako je Franjo jednom rekao da jesmo.
Demokracija po jednoj od mnogobrojnihdefinicija polazi od državljana kao apstraktnog subjeta. Mnoštvo državljana kao pojedinaca sjedinjeno je u narodu jer samo je na taj način održiva JEDNAKOST koja je jedna od najvišh vrijednosti demokracije. To nisam izmislila ja kao ni mnogi prije.demokraciju nije izmislio niti Rousseau niti Platon i Aristotel pa čak niti sami Atenjani kod kojih se demokracija kao takva u svom nekom prostom obliku prva počela i provoditi. Demokracija i stoga i JEDNAKOST trebali bi biti prirodno stanje, ali kako i kod Orwella tako i kod nas – uvijek su jedni jednakiji od drugih. U ovom slučaju, jednakiji je hetero-ekipa. Zašto? Zašto je nekoga briga koga j…. u slobodno vrijeme. Zašto je bitnije da smo izvana hetero a u sobu nam u kasne sate dolaze razni prijatelji i maseri istog nam spola? I da se razumijemo, mislimd a spolan diskriminacija tu dolazi do izražaja više nego igdje. Tko se ikada bunio kada je gledao dvije žene kako se ljube, pipaju, maze i vode ljubav…a koliko ih je samo okrenuo glavu na sam spomen muške guze???
Neznam što bih na to sve nadodala. Ovo su samo moja razmišljanja potaknuta glupim člankom. Iskreno, mislim da ne treba Hrvate kriviti. Tako je svugdje drugdje samo su oni veći ‘jednakiji’ od nas manjih pa imaju pravo na više licemjerja i laži.
Ah da, da ne bude tako turobno - sjetila sam se vica:
Dođe Perica kući i zadovoljno će svome ocu: 'Tata, ja sam ti se zaljubio!'
'Pa u koga sine' tata će s ponosom.
'U Jovicu' uzvikne Perica a otac će ljutito 'Pa kud baš u Srbina?'
:-)