Danas sam se nakon dugo vremena vozila tramvajem. I naravno da su u staroj dvanaestici svi prozori bili zatvoreni – da se valjda netko ne bi prehladio na 20 stupnjeva. Uglavnom, sva sreća da sam sjedila jer mi se odjednom toliko smračilo pred očima da nisam znala gdje sam i šta sam. Mora da sam izgledala abnormalno grozno jer me neka bakica pitala dali mi je dobro. U svakom slučaju, izašla sam kod Mimare i nastavila pješke. Zakasnila sam na sastanak – al mislila sam, bolje i to nego da se pobljujem na glavnog. To nikako ne bih htjela.
Nakon sastanka dogovorila sam se s Njim da se nađemo na njegovom faksu pa sam pješačila do ekonomije jer se nisam usudila ući u prepune tramvaje kako mi opet ne bi pozlilo. Ne znam jeli vrijeme, jeli tlak…ma baš me briga…nastavila sam hodati. Sad me stopala peku ko luda al barem sam čiste savjesti da sam odradila današnji workout.
Ima jedno super odijelo u Mangu. Zeleno plišano. Prelijepo je…ali then again…šta će meni odijelo??? Sve si mislim, ma trebat će mi, ma kad nađem posao… Yeah right…posao my ass…svi samo čekaju na moje debelo dupe u stolcu do njihovog. Uglavnom, tako nisam kupila odijelo, nisam kupila ni vesticu s krznenim (faux, naravno, a šta ste mislili) rubom u Miss Selfridgeu jer je ipak…preneozbiljan. Mislim, kad počnem radit, neću se moći više oblačiti poput teenagerke…ajme zvučim ko moja mama. Užas. Nisam kupila niti cipele jer ne znam na što bi mi stajale fuksija roze antilop čizme i dali bih mogla zapravo hodati u onim petama od 10 cm? Onda sam pomislila, sjajno…idem kupovati kozmetiku. Nisam naravno opet kupila ništa jer nemaju nijansu Shiseidovog Translucent pudera koju sam htjela (golden beige), jer nemaju Chanelovu ‘Bikini Rose’ nijansu laka za nokte (onak, halo…nitko je nema???!!!)a nisu se dovoljno potrudili da mi prodaju kakvu zgodnu zamjenu. U svakom slučaju, nisam si kupila ništa što me totalno izdeprimiralo.
Aha, vratila se Z. iz Sicilije. Valjda ćemo se nać pa će mi se ona hvalit kako joj je super bilo a ja ću zavidno slušat i upijat svaku pojedinost jer ja nemam života…ja samo pišem o investicijskim fondovima (što je dakako vrlo zanimljiva stvar, ali mislim fakat ono....)
Idem s ovim svojim van. Bar nešto. Nismo bili skupa vani već sto godina – onako se propisno napili, istračali sve poznate i nepoznate i onda kao šećer nakraju naručili pizzu taman negdje oko pol 3 ujutro pa da se ulovi na bokove. Eh da…a možda padnu i ćevapi s lukom pa da mi bar ima od čega bit zlo….
Post je objavljen 01.10.2004. u 15:44 sati.