Fantasy Dnevnik
ponedjeljak, 15.09.2008.
Otela me... tako je, otela... baš joj je to i slično..odvlači me od slave... hmm a mogao sam ga smrvit... spustio sam pogled na njenu vitku siluetu. Bila je predivna, osmijeh mi je nezvan došao na usne. Ne može štetit. Kleknuo sam pored nje i utisnuo nježan poljubac na nejne usne. Previše je vremena prošlo. Previše... uistinu previše.. Sjeo sam pored nje i naslonio se na drvo, pa polako otkopčao svoj plašt, skinuo ga te smotrao i stavio ga pod njenu glavu. Neka nitko ne kaže da nisam kavalir. Hmmm no dobro ponekad mi se desi... uzeo sam brus te stao brusit mač... mogao sam osjetit sumporan dah zmaja dok me vatra obavija no ne dotiče mojeg tijela. Vatra me ispuni iznutra dok me borbeni žar obuzimao, no ubrzo se izgubi akd mi pogled padne na okolinu. Nigdje zmaja, nigdje vatre... tiho sam se osmjehnuo. No pažnju mi privuče činjenica, da je stvarno nešto smrdjelo po sumporu. Prokletstvo! Skočio sam na moge da bih ugledao golemu glavu prekrivenu sjajnim crvenim krljuštima kako lebdi iznad moje poluvilenjekinje! Na djelić sekunde sam se smrznuo pod tim zlobnim pogledom. Dvije vatrene kugle u stvorovim očnim dupljama su me mirno promatrale na trenutak da bi zatim spustio pogled na ležeću poluvilenakinju. Djelovala je tako krhko u tom trenu. Skočio sam na noge sa mačem u ruci i potrčao prema zmaju. Vatra poteče mojim žilama dok sam letio kroz zrak prema njegovoj glavi.
Osmjehnuo se, ako se ta grimasa može tako nazvat i otvorio usta da zagrize djevu. Bijes me ispuni, no strah za nju bio je još veći. Mač zasvijetli bijelim plamenom i zarije se duboko u glavu zmaja. On zabaci glavu gotovo mi istrgnuvši mač iz ruku, no srećom ili nesrećom čvrsto sam ga držao te sam poletio reko njegove glave i čvrsto mu se uhvatio za vrat. I zmaj je poletio čupajući pritom stoljetna stabla sa korijenom. Jedva sam se zadržao na leđima zvijeri, letio je poput vjetra preko najviše planine i preko zelene poljane koja je vrvila stvorovima koji su mi se sa te visine činili poput mrava. Okrenuo se i letio na leđima, iznenadio sams e i pao sa njegovih leđa. Izvogoviro sam riječ moći i osjetio kako moć pohranjena u maču obavija moje tijelo čineći ga lakšim od zraka. Letio sam čvrsto držeći svoj mač te skinuo velik čeličan štit sa leđa. Podigao sam pogled baš an vrijeme da vidim goleme ralje kako se otvaraju na desetak metara od mene i plamen kako suklja iz njih. Glasno sam se nasmijao, jer izvor me ispunjavao i štit je isijavao nebesko plavu svijetlost. Vatra se odbila od aure štita bez da se štit imalo zagrijao. Napravio sam piruetu u zraku i prebacio se preko jureće zmajeve glave uzviknuvši ime Izvora! Te zabio mač duboko u mozak zvijeri. Urlik je bio užasan, gotovo sam oglušio. Svijet je letio od mene neopisivom brzinom dok mi se jedno visoko drvo nije smilovalo i zaustavilo moj pad. Bilo je bolno. Oklop me djelomično zaštitio od udarca, no svejedno je boljelo. Pakleno je boljelo. Da bis tvar bila još gora, na drvu je bilo gnijezdo stršljena koje sam pokupio na putu prema dolje. Nisu djelovali previše sretni te su izboli ono malo kože što se vidjelo. Zamahnuo sam mačem i uzviknuo molitvu našto me nježna aura preplavi te udvostruči dimenzije mog tijela. Žalci stršljenova nisu me više mogli dotaknut. Osmjehnuo sam se, unatoč peckanju od uboda i stao ih sjeć mačem. Isprva je bilo nespretno, no kako sam se uhodao shvatio sam da nije toliki problem. Mač je zujao energijom i kao da ih je sam nalazio vodeći moje sad već izmorene ruke. Kako je bilo dobro ponovo osjetit izvor. Nakon toliko vremena, konačno sam bio slobodan. Veliki stršljen mi se zaletio u prorez na kacigi pa sam se bacio na tlo, zamahnuvši mačem u zraku. Preolovio sam ga. Prokletstvo, ubijam kukce. Na što sam to spao. Konačno sam odustao, stršljenova je bilo previše. Slegnuo sam ramenima i aktivirao prsten u koj mi je poluvilenjačka čarobnica još prije mnogo mjeseci pohranila vatrenu kuglu. Da, to je bilo prije nego mi je rekla da smrdim. Kugla je eksplodirala pod mojim odbacivši em o debelo drvo... posljednja stvar koju sam čuo prije nego me obavila tama bio je glasan prasak... uz misao prokletstvo tek sam ju našao...
četvrtak, 11.09.2008.
Spašavanje i ubijanje
Dugo se već nisam osjećala ovako čudno. Duže vrijeme sam provela radeći neke nebitne stvari, bivajući sasvim obična čarobnica i zaboravljajući tko sam. Sad mi se čini kao da je sve to prošlo u nekoj magli. Ne znam da li se radilo o nekom uroku ili je jednostavno ovo mjesto tako djelovalo na mene, ali osjećam se kao da me netko iščupao, bacio i natjerao da prihvatim amneziju kao normalno stanje.
Sad se prisjećam svega što se dogodilo i dođe mi da nekoga istučem, utopim, izrežem na komadiće i zakopam posvuda. I posadim orahe tamo, jer orasi puštaju korjen duboko.
Sad kad sam se napokon trgnula, sjetila sam se svega i bjesnim okolo, jer hoću svog oklopljenog muškarca natrag. Krenula sam natrag tamo gdje sam ga posljednji put vidjela, srce mi je lupalo kao ludo cijelim putem. I što sam prilazila bliže, to mi se sve činilo veselije unatoč činjenici da je drveće bilo nekako suhonjavo, ponegdje i oprženo. U mojoj glavi je bilo baš šarmantno oprženo. Poput zgodnih vitezova nekoliko godina nakon borbe. Iako su ove opekotine na drveću izgledale svježe. Vitezovi sa svježim ranama nisu sexy. Ali kad ih se zamota onda opet jesu. Da ne skrećem s teme, htjela sam reć da mi je sve bilo divno. Uskoro sam mogla vidjeti i onu špilju u kojoj smo bili. Nekako mi odmah u glavu dolazi pridjev 'naša' iako je to zapravo prirodna udubina u kamenu i nitko ju nema pravo posjedovati.
I unatoč tome što sam upravo napisala da ju nitko nema pravo posjedovati, osjetila sam se iznimno ljubomorno i zaštitnički kad sam vidjela kako netko ulazi u nju. Požurila sam kako bih mu održala bukvicu o pristojnom ponašanju i ne ulaženju u tuđe špilje dok tih čija je špilja nema u špilji.
I onda kad sam bila nekih 20ak metara već od ulaza (iako meni baš ne idu te mjere, tako da sam mogla bit i 10 m a i 50, nikad neću znat) čula sam iznutra povik koji mi je sledio krv.
Moje ime.
Prepala sam se, onda sam prepoznala glas, pa sam se još više prepala.
Potrčala sam unutra, s namjerom da ga zagrlim, a onda sam nekim neobičnim spletom okolnosti i moje zakržljale intuicije shvatila što se dogodilo s NAŠOM špiljom i više nisam imala osjećaj da je ikako i na bilo koji način naša. Dok sam dotrčala u njegovu blizinu, vidjela sam ogroman rep kako se pomiče da bi napravio mjesta za glavu. Ogromnu,crvenu, zlobnu glavu sa ružnim očima koje su izgledale kao da ih je netko iskopao, izvaljao po blatu, zapalio i vratio unutra.
I samo da napišem, ja rijetko kada napravim nešto logično i smisleno i pametno.
Ali ovaj put je bog Om na mene uperio svoj prst i rekao mi točno što da napravim, Kao da se u mojoj glavi pojavio mali svitak sa detaljnim uputama što kada i kojim redoslijedom.
Skočila sam na svog viteza, izvadila onu čudnu jajastu spravicu koju sam pokupila na onom čudnom mjestu, otkinula onaj okrugli metal koji su mi rekli da se mora maknut, i bacila ga onom velikom crvenom pod noge. Zatim sam sabrala svu svoju snagu i teleportirala nas zajedno što sam dalje mogla.
I onda sam zamagljeno pogledala oko sebe, čula eksploziju u daljini, i zaspala.
Povratak
Kako ta ista šuma kojom sam nekada lutao sada djeluje drugačije. Mračno i prijeteče. Mnoge mračne prilike su se uselile u nju. Vrebaju da svijetlost dana ode, kako bi nasrnuli na nevine prolaznike. Ako su nevine duše ikada zalazile u ovu mračnu šumu. Samo sjećanje na nekadašnju svijetlost i sreću je preostala. Ovdje sam sreo onu ludu čarobnicu. Pitam se gdje je sad... niti ne znam kada su se naši putevi razišli. Niti zašto... jednostavno više nije bila uz mene i iritirala me svojim iritantnim navikama.
No nedostaje mi, iritantna beštija mi nedostaje.
Sjahao sam sa konja i izvadio sjekiru za cjepanje potpale iz bisaga. Očito ću morat zapalit veliku vatru ukoliko namjeravam preživjet u ovoj šumi preko noći. Nije mi se sviđala ova tama, sjene koje kao da su se šuljale od drveta do drveta. Jedno drvo će biti dovoljno... pričao sam širokom hrastu i položio ruku na njegovu koru. Šakom mi strujne život, vedar... no istovremeno zabrinut... Dakle još ima života u ovoj šumi. Nije sve mračno kako se čini.
Odlučio sam da ipak neću srušit drvo nego sam bacio sjekiru i krenuo sakupljat otpalo suho granje. Tama se polako spuštala nad šumu, jedinu svijetlost sam dobio od srebrnog zmajića na privjesku, svetog simbola mog boga. Nisam se osjećao blizu izvoru, već daleko, odsječen od njega beskrajnom tamom ove šume. Sjeo sam uz granje i stao udarat trudom o kresivo te je uskoro mala vatra veselo plesala. Vatra je otjerala mračne sjene u bjeg. No ono što sam vidio bila su mala stvorenja koja su veselo plesala na mjestu gdje je vatra trebala gorjet. Haluciniram ili ih uistinu vidim, male elementale. Mislio sam da ih samo magovi i vilenjaci mogu vidjet, a ja nisam ni jedno. Slegnuo sam ramenima i izvukao vreću za spavanje iz naprtnjače te se zavukao u nju nakon što sam skinuo oklop. San mi je lako došao na oči, bio sam vrlo umoran od puta te je leći čak i u ovoj mračnoj šumi bilo olakšanje. No ni noć nije prošla mirno, nije bilo nikakvih zvukova pa čak ni zavijanja vukova. Posegnuo sam za izvorom… nisam ga mogao osjetit. Bio sam izgubljen u ovoj šumi. Prokletstvo. Zatvorio sam oči i zaspao istog trenutka. Nekoliko puta tokom noći sam se probudio i učinilo im se da se svugdje oko mene dižu tornjevi, te da među njima hodaju graciozna bića nalik vilenjacima. Bića koja su me znatiželjno promatrala. No sve je imalo prizvuk sna pa se nisam potrudio ustat.
Jutro je dokazalo da je ipak bio san, ognjište je bilo netaknuta hrpa pepela okružena oblutcima koje sam pronašao u potoku. Nigdje nije bilo tragova, niti bilo kakvog znaka da su ovdje nekada stajali tornjevi. Ustao sam i najeo se suhog mesa te navukao težak oklop. Odlučio sam krenut dalje čim je prije moguće. Jedva sat vremena kasnije začuo sam tiho žuborenje slapa. Približavao sams e našoj pećini. Sjećanja su navrla nepozvana. Stisnuo sam zube i nastavio dalje. Šuma me nevoljko propuštala. Bila je gusta i zapuštena, no što sam se više približavao drveća je bilo sve manje , a ona koja su još stajala bila su neobično debela i osmuđena. Stigao sam do planine i počeo se uspinjat, kad sam konačno stigao do pećine zapuhne me snažan miris sumpora. Pripio sam se uz stijenu pored samog ulaza. Taj miris! Mislima se vratim u prošlost… zmaj. Crveni zmaj. U našoj pećini, osjetim bijes. Ne samo da je zauzeo pećinu već je i uništio našu šumu. Bez obzira koliko je vremena prošlo, tu šumu sam još uvijek smatrao našom. Skinuo sam štit sa leđa i pričvrstio ga na ruku te pustio naprtnjaču da sklizne sa ramena i padne na tlo kako me ne bi sputavala. Isukao sam mač i na trenutak se zagledao u mnogobrojne rune koje su prekrivale svijetlu oštricu. Zatvorio sam oči i osjetio izvor negdje u daljini, gotovo sam ga mogao dotaknut. No svejednako odlebdi u tamu. Prokletstvo. Stegnuo sam držak mača i nagnuo se u pećinu. Prolaz je bio mračan osvijetljen samo slabim sunčevim svijetlom. Prolaz koji je nekad dopuštao samo jednoj osobi da prođe sd je bio širok i razrovan, kao da ga je neka golema beštija svojim enormnim pandžama razrovala. I je, znao sam. Crveni zmaj. Bijes plane poput baklje u meni. Nisam imao šanse protiv zmaja dok je izvor bio tako daleko od mene, no možda će mi se ipak posrećit. Još uvijek sam imao moćne magične predmete koji bi mogli prevagnut u okršaju. Oprezno sam se zaputio u tamu. Prokletstvo, da mi je svijetlo. Strah me uhvatio čeličnim prstima te sam zastao. Podigao sam glavu i glasno se nasmijao i čvrstim korakom zaputio dublje. Sad zna da dolazim. Svakim korakom odlučnost je slabila, golemi tragovi bilo su urezani u stijenu. No nije to bio jedini put, mnoštvo manjih hodnika izviralo je iz tog glavnog. Mogao sam osjetit mnogobrojne zle oči kako me promatraju. Nacerio sam se. I sjetio se njenog širokog cera. Što uopće tražim ovdje. Jesam li se uistinu nadao da ću ju pronaći na ovom mračnom mjestu tako daleko od svega. Tako daleko od… od čega… u daljini sam ugledao prigušeno svijetlo… odsjaj od zlatno crvenih ljusaka. Zmajev brlog. Ovdje sam. Uhvatio sam mač ispod ruke i izvadio napitak iz pojasa. Osjetio sam kako mi mišići očvršćuju i stisak šake jača. Osmijehnuo sam se. Ipak neću bit tako laka lovina.
Skočio sam u brlog ni sam ne znajući zašto no vičući Za Aellis! Ionako nikad nitko neće znat što se desilo… svijetlost me preplavila poput vatre oslobođene preduge tame...
