Dugo se već nisam osjećala ovako čudno. Duže vrijeme sam provela radeći neke nebitne stvari, bivajući sasvim obična čarobnica i zaboravljajući tko sam. Sad mi se čini kao da je sve to prošlo u nekoj magli. Ne znam da li se radilo o nekom uroku ili je jednostavno ovo mjesto tako djelovalo na mene, ali osjećam se kao da me netko iščupao, bacio i natjerao da prihvatim amneziju kao normalno stanje.
Sad se prisjećam svega što se dogodilo i dođe mi da nekoga istučem, utopim, izrežem na komadiće i zakopam posvuda. I posadim orahe tamo, jer orasi puštaju korjen duboko.
Sad kad sam se napokon trgnula, sjetila sam se svega i bjesnim okolo, jer hoću svog oklopljenog muškarca natrag. Krenula sam natrag tamo gdje sam ga posljednji put vidjela, srce mi je lupalo kao ludo cijelim putem. I što sam prilazila bliže, to mi se sve činilo veselije unatoč činjenici da je drveće bilo nekako suhonjavo, ponegdje i oprženo. U mojoj glavi je bilo baš šarmantno oprženo. Poput zgodnih vitezova nekoliko godina nakon borbe. Iako su ove opekotine na drveću izgledale svježe. Vitezovi sa svježim ranama nisu sexy. Ali kad ih se zamota onda opet jesu. Da ne skrećem s teme, htjela sam reć da mi je sve bilo divno. Uskoro sam mogla vidjeti i onu špilju u kojoj smo bili. Nekako mi odmah u glavu dolazi pridjev 'naša' iako je to zapravo prirodna udubina u kamenu i nitko ju nema pravo posjedovati.
I unatoč tome što sam upravo napisala da ju nitko nema pravo posjedovati, osjetila sam se iznimno ljubomorno i zaštitnički kad sam vidjela kako netko ulazi u nju. Požurila sam kako bih mu održala bukvicu o pristojnom ponašanju i ne ulaženju u tuđe špilje dok tih čija je špilja nema u špilji.
I onda kad sam bila nekih 20ak metara već od ulaza (iako meni baš ne idu te mjere, tako da sam mogla bit i 10 m a i 50, nikad neću znat) čula sam iznutra povik koji mi je sledio krv.
Moje ime.
Prepala sam se, onda sam prepoznala glas, pa sam se još više prepala.
Potrčala sam unutra, s namjerom da ga zagrlim, a onda sam nekim neobičnim spletom okolnosti i moje zakržljale intuicije shvatila što se dogodilo s NAŠOM špiljom i više nisam imala osjećaj da je ikako i na bilo koji način naša. Dok sam dotrčala u njegovu blizinu, vidjela sam ogroman rep kako se pomiče da bi napravio mjesta za glavu. Ogromnu,crvenu, zlobnu glavu sa ružnim očima koje su izgledale kao da ih je netko iskopao, izvaljao po blatu, zapalio i vratio unutra.
I samo da napišem, ja rijetko kada napravim nešto logično i smisleno i pametno.
Ali ovaj put je bog Om na mene uperio svoj prst i rekao mi točno što da napravim, Kao da se u mojoj glavi pojavio mali svitak sa detaljnim uputama što kada i kojim redoslijedom.
Skočila sam na svog viteza, izvadila onu čudnu jajastu spravicu koju sam pokupila na onom čudnom mjestu, otkinula onaj okrugli metal koji su mi rekli da se mora maknut, i bacila ga onom velikom crvenom pod noge. Zatim sam sabrala svu svoju snagu i teleportirala nas zajedno što sam dalje mogla.
I onda sam zamagljeno pogledala oko sebe, čula eksploziju u daljini, i zaspala.
Post je objavljen 11.09.2008. u 22:43 sati.