Kako ta ista šuma kojom sam nekada lutao sada djeluje drugačije. Mračno i prijeteče. Mnoge mračne prilike su se uselile u nju. Vrebaju da svijetlost dana ode, kako bi nasrnuli na nevine prolaznike. Ako su nevine duše ikada zalazile u ovu mračnu šumu. Samo sjećanje na nekadašnju svijetlost i sreću je preostala. Ovdje sam sreo onu ludu čarobnicu. Pitam se gdje je sad... niti ne znam kada su se naši putevi razišli. Niti zašto... jednostavno više nije bila uz mene i iritirala me svojim iritantnim navikama.
No nedostaje mi, iritantna beštija mi nedostaje.
Sjahao sam sa konja i izvadio sjekiru za cjepanje potpale iz bisaga. Očito ću morat zapalit veliku vatru ukoliko namjeravam preživjet u ovoj šumi preko noći. Nije mi se sviđala ova tama, sjene koje kao da su se šuljale od drveta do drveta. Jedno drvo će biti dovoljno... pričao sam širokom hrastu i položio ruku na njegovu koru. Šakom mi strujne život, vedar... no istovremeno zabrinut... Dakle još ima života u ovoj šumi. Nije sve mračno kako se čini.
Odlučio sam da ipak neću srušit drvo nego sam bacio sjekiru i krenuo sakupljat otpalo suho granje. Tama se polako spuštala nad šumu, jedinu svijetlost sam dobio od srebrnog zmajića na privjesku, svetog simbola mog boga. Nisam se osjećao blizu izvoru, već daleko, odsječen od njega beskrajnom tamom ove šume. Sjeo sam uz granje i stao udarat trudom o kresivo te je uskoro mala vatra veselo plesala. Vatra je otjerala mračne sjene u bjeg. No ono što sam vidio bila su mala stvorenja koja su veselo plesala na mjestu gdje je vatra trebala gorjet. Haluciniram ili ih uistinu vidim, male elementale. Mislio sam da ih samo magovi i vilenjaci mogu vidjet, a ja nisam ni jedno. Slegnuo sam ramenima i izvukao vreću za spavanje iz naprtnjače te se zavukao u nju nakon što sam skinuo oklop. San mi je lako došao na oči, bio sam vrlo umoran od puta te je leći čak i u ovoj mračnoj šumi bilo olakšanje. No ni noć nije prošla mirno, nije bilo nikakvih zvukova pa čak ni zavijanja vukova. Posegnuo sam za izvorom… nisam ga mogao osjetit. Bio sam izgubljen u ovoj šumi. Prokletstvo. Zatvorio sam oči i zaspao istog trenutka. Nekoliko puta tokom noći sam se probudio i učinilo im se da se svugdje oko mene dižu tornjevi, te da među njima hodaju graciozna bića nalik vilenjacima. Bića koja su me znatiželjno promatrala. No sve je imalo prizvuk sna pa se nisam potrudio ustat.
Jutro je dokazalo da je ipak bio san, ognjište je bilo netaknuta hrpa pepela okružena oblutcima koje sam pronašao u potoku. Nigdje nije bilo tragova, niti bilo kakvog znaka da su ovdje nekada stajali tornjevi. Ustao sam i najeo se suhog mesa te navukao težak oklop. Odlučio sam krenut dalje čim je prije moguće. Jedva sat vremena kasnije začuo sam tiho žuborenje slapa. Približavao sams e našoj pećini. Sjećanja su navrla nepozvana. Stisnuo sam zube i nastavio dalje. Šuma me nevoljko propuštala. Bila je gusta i zapuštena, no što sam se više približavao drveća je bilo sve manje , a ona koja su još stajala bila su neobično debela i osmuđena. Stigao sam do planine i počeo se uspinjat, kad sam konačno stigao do pećine zapuhne me snažan miris sumpora. Pripio sam se uz stijenu pored samog ulaza. Taj miris! Mislima se vratim u prošlost… zmaj. Crveni zmaj. U našoj pećini, osjetim bijes. Ne samo da je zauzeo pećinu već je i uništio našu šumu. Bez obzira koliko je vremena prošlo, tu šumu sam još uvijek smatrao našom. Skinuo sam štit sa leđa i pričvrstio ga na ruku te pustio naprtnjaču da sklizne sa ramena i padne na tlo kako me ne bi sputavala. Isukao sam mač i na trenutak se zagledao u mnogobrojne rune koje su prekrivale svijetlu oštricu. Zatvorio sam oči i osjetio izvor negdje u daljini, gotovo sam ga mogao dotaknut. No svejednako odlebdi u tamu. Prokletstvo. Stegnuo sam držak mača i nagnuo se u pećinu. Prolaz je bio mračan osvijetljen samo slabim sunčevim svijetlom. Prolaz koji je nekad dopuštao samo jednoj osobi da prođe sd je bio širok i razrovan, kao da ga je neka golema beštija svojim enormnim pandžama razrovala. I je, znao sam. Crveni zmaj. Bijes plane poput baklje u meni. Nisam imao šanse protiv zmaja dok je izvor bio tako daleko od mene, no možda će mi se ipak posrećit. Još uvijek sam imao moćne magične predmete koji bi mogli prevagnut u okršaju. Oprezno sam se zaputio u tamu. Prokletstvo, da mi je svijetlo. Strah me uhvatio čeličnim prstima te sam zastao. Podigao sam glavu i glasno se nasmijao i čvrstim korakom zaputio dublje. Sad zna da dolazim. Svakim korakom odlučnost je slabila, golemi tragovi bilo su urezani u stijenu. No nije to bio jedini put, mnoštvo manjih hodnika izviralo je iz tog glavnog. Mogao sam osjetit mnogobrojne zle oči kako me promatraju. Nacerio sam se. I sjetio se njenog širokog cera. Što uopće tražim ovdje. Jesam li se uistinu nadao da ću ju pronaći na ovom mračnom mjestu tako daleko od svega. Tako daleko od… od čega… u daljini sam ugledao prigušeno svijetlo… odsjaj od zlatno crvenih ljusaka. Zmajev brlog. Ovdje sam. Uhvatio sam mač ispod ruke i izvadio napitak iz pojasa. Osjetio sam kako mi mišići očvršćuju i stisak šake jača. Osmijehnuo sam se. Ipak neću bit tako laka lovina.
Skočio sam u brlog ni sam ne znajući zašto no vičući Za Aellis! Ionako nikad nitko neće znat što se desilo… svijetlost me preplavila poput vatre oslobođene preduge tame...
Post je objavljen 11.09.2008. u 01:44 sati.