Fantasy Dnevnik
nedjelja, 18.11.2007.
MAČ!!!!!
Da, ponovo zapisujem. Našao sam malo vremena, kad se ona čudnovata poluvilenjakinja umorila od lomljenja mog nosa. Srećom navikao sam an bol, pa sam čak an neki uvrnut način uživao u tome. Ne bi vjerovali na koliko načina nos može bit slomljen, jedino sam morao pazit da mi ga ne zabije u mozak.
Rane koje sam zadobio od vampira također su zacijeljele, to je dobro. Ne volim kad upadnem u zasjedu , a upravo to mi se desilo. Ne smijem toliko vjerovat ljudima. Postavili su djevu u nevolji, tko bi odolio tome. Mislim to je čitav smisao, a ispalo je da je ona bila vampirica. Nebi se to desilo da nisam imao grešne misli o poluvilenjakinji, da, ona je sve kriva i onda mi još razbije nos. Nekoliko puta, zaredom.
Imao sam san prošle noći, nakon što sams e oporavio od boli uzrokovane upornim udaranjem u nos. Našao sam se u golemoj pećini gdje je visok čovjek u oklopu od ploča razgovarao sa zmajem. Golemim crvenim. Nisam razumio riječi, no shvatio sam da se ne radi o prijateljskom razgovoru. Od nekud su ispuzala dva monstruozna trolla. Čovjek je stajao mirno i činilo se da ih ne primječuje. No bio sam u krivu, kad su trolovi skočili na njega, pokrenuo se nevjerojatnom brzinom. Izbjegao nalet trolova i odsjekao glavu jednom mačem koji mu se našao u ruci. Tijelo je još lamatalo rukama, dok je vitez sasjekao drugog trola.
Nešto dalje, zmaj se zlobno cerio, da bi trenutak kasnije otvorio svoje goleme ralje. Znao sam što će učinit. Viknuo sam, no moj glas se nije čuo. Čuo se tek zaglušujući dah zmaja, koji je upepelio trolove. No vitez je još uvijek tamo stajalo, neopečen dok mu je licem titrao širok osmijeh. Salutirao je zmaju i potrčao prema njemu sa visoko podignutim mačem. Iznenađen što je preživio, zmaj se snašao an vrijeme da zama hne golemim pandžama prema vitezu. No on je lako izbjegao pandže te zaboo oštricu u zmajevu šapu. Zmaj ga je pokušao stavit u usta no umjesto toga, vitez se zanjihao i sletio mu iza roga gdje se čvrsto uhvatio za mač koji je zabio u zmajevu njušku. Pravovremeno. Jer se baš u tom trenutku zmaj otisnuo i poletio u velikoj spilji kako bi otresao napasnog viteza koji mu je nanosio toliko boli. Vitezov mač je sjajio poput zvijezde, dok ga je zabadao u zmajevu glavu. Urlik koji je parao uši odzvanjao je pećinom. Zmaj je bio ljutit i na samrti te je odlučio uzet viteza sa sobom te se strovalio u provaliju sa vitezom još uvijek na sebi. Nestali su u ponoru, prateći vatrom koja je sukljala iz otvorenih zmajevih ustiju. Odlučio sam pronač to mjesto, danas su ga zvali zmajeva smrt. Morao sam nać taj mač. Simbol svega u što vjerujem.
San je izblijedio no mač mi je još uvijek ostao u sjećanju unatoč udaljenosti sa koje sam promatrao čitav prizor.
U sjećanju mi je ostala i pećina...hmmm ... golema sa aznimljivim uzorcima na stropu. Morat ću pitat poluvilu dali zan što o tome. Naravno ne tako skoro... možda za koj dan, tjedan, mjesec... no dobro neću pretjerivat .
Uskoro se budi idem ju zalijat vodom. Želim izvest znanstveni pokus. ( Vidjeti kako izgleda u mokroj odjeći>:) )
subota, 17.11.2007.
Vratio se bolesnik
Kako da ga drugačije nazovem?
Došao je sav bolestan i jadan, i kako da mu sad istresem u lice sve što mi se skupilo svih tih dana dok sam čekala da nešto napiše. Nije imao nikakvog obrazloženja, naravno. Samo je bio bolestan.
A moja bezobrazno pozitivna strana zaboravila je da sam bijesna i otišla spremiti mu neki lijek, koji samo ona zna. Dok je ponosna strana ostala stajati tamo i mrko ga gledati, ali ta strana je u ovom slučaju postala nevidljiva, jer je bezobrazno pozitivna kuja u meni nadvladala. Ne znam kojim pravom.
I onda kad sam mu ja, odnosno moja bezobrazno pozitivna strana, donijela tu skuhanu stvar, kreten me uhvatio za dupe.
Eh, onda je bezobrazno pozitivna strana prihvatila poraz i postala nevidljiva, a ponosna i osvetoljubiva je stupila u akciju.
Taktično sam mu se približila, pazeći da se ne nabijem na onaj nebulozno glup oklop sa šiljcima, i onda mu glavom razbila nos. Nek ga bar nešto boli onako kako je mene boljela njegova odsutnost. Tako je. I onda je moja ponosna strana bila sretna i meni je bilo lakše.
Na žalost, odmah si ga je zacijelio, pa sam to morala ponoviti još nekoliko puta, tako da me na kraju morao podići u zrak iznad glave. Onda sam to napravila koljenom.
Moja ponosno-osvetoljubiva strana je skakala od sreće.
Toliko sam bila sretna na postignuću da sam slučajno bacila vatrenu kuglu u pod. I spalila jednog zeca koji se šetao pored.
Bilo mi je užasno žao zeca, ali onaj gladijator je to dočekao iznimno veselo i navalio na njega.
Nakon što se ponosno-osvetoljubiva strana iskazala i osjećala se osvećeno, ona pozitivna kuja se opet vratila i zamolila Arathorna da skine oklop, i čak mu pomogla pri tome. A onda ga je počela grlit.
Ne znam, ponekad mislim da bih trebala sjest i razgovarat malo o principima s tom pozitivnom stranom.
Kako da ja zadržim svoj ponos kad ona jedva čeka da ga krene grlit??
petak, 16.11.2007.
Zanimljivo...
Vratio sam se nakon desetak dana, sav izmoren... no ipak me oraspoložio pogled na nju, iako je djelovala kiselo. Mislim, mlijeko bi se ukiselilo da ju je pogledalo. Izraz lica joj se drastično promijenio kad me ugledala, poput proljeća, svježiš listića što izrastu akd se snijeg povuće, no svejedno me napala.
Zanimljivo je koliko štete može nanijet tim svojim rukicama, kao mala osa.
Zanimljivo je i to što sam osjetio udarčiće kroz oklop, a nisam ju mogao smirit zagrljajem kad sam nabavio novi oklop sa šiljcima. Naime svukao sam ga vampiru za kojim sam tragao posljednjih desetak dana. Usred tog zadatka me uhvatila nekakva neprirodna i močna bolest, jer bi me u protivnom jednostavno zaobišla. Ah da, slavljen bio Bahamut koji mi je podario toliko darova. Uh moja glava.
Nakon što se ispucala shvatila je da šmrcam. U pogledu sam joj vidio da misli da me povrijedila, nisam mogao odoljet a da se glasno ne nasmijem i kažem joj da ne plačem zbog udara male ose. Našto je skočila na mene i počela me grist za nos. Da ju ne poznam bolje pomislio bi da ju je opsjelo neko zlo stvorenje, ali to je bila ona. Na meni i grizući moj nos. Smijestila se između dva šiljka na mojim prsima, naravno na meni je bilo da pazim da ne sleti na jedan od njih.
Nakon što smo se razdvojili i nakon što sam ja popravio svoj nos ona je primjetila da sam bolestan i odjednom se zabrinula i otišla nekud. Uskoro se šumu širio slatkast miiris nečeg, da bi se nekoliko trenutaka kasnije poluvilenjakinja pojavila noseći veliku keramičku šalicu sa malim oslikanim psićem na njoj.
Čaj je bio dobar , zahvalio sam joj i iuhvatio ju za pozadinu kad se okrenula. Bila je meka, čvrsta i zaobljena. Okrenula se i čudno mi se osmijehniula uz komentar od kojeg bi se trebao zacrvenjet i onda mi se bacila oko vrata, baš u trenutku kad sam namjeravao radit sklekove. Iako to će bit problem u novom oklopu jer ću se zabadat u zemlju. Ah, težak je put Bahamutova ratnika... skoro zaboravih, nakon što me zagrlila razbila mi je nos čelom... ratoborno stvorenje...
utorak, 06.11.2007.
Bijes!
Nisam dugo pisala... Vjerojatno ću se jednog dana dok budem listala svoj dnevnik pitat čemu tolika rupa između dva upisa u njega, a sad sam taman stigla na svoj svijet i na sigurnom sam.
Izgleda da je u tome i problem.
Mislim, bilo je divno prvih par dana, ono, trčali smo zajedno po livadama, pravili se da smo lavovi i rikali na tulipane, onda bih ja bacila magiju i tulipani bi ponovili za nama riku.. Uglavnom, bilo nam je stvarno zabavno. I ja sam mislila da nam je oboma zabavno, kad dojednom, on kaže da nešto mora obaviti.
Ne znam što to netko poput njega treba obavljati, ali dobro, vjerojatno neke stvari poput dobavljanja najtežeg kamena na svijetu, ili spašavanje vjeverice iz ruku zlog argonauta. Ne znam ja.
Možda ima čak neki skriveni posao kojim se bavi, tipa čupanje dlaka iz nosa nekom divu, pa mu je neugodno reć mi za to.
Što god od toga bilo, nije opravdanje...
Naime rekao je da će mi svaki dan dok ga ne bude bilo slati goluba s pisamcem.
I vidi mene kretena pa ja vjerujem.
I prvi dan ništa. Drugi sam počela sumjat da ga je onaj div možda zgazio ako ga nije upozorio prije nego mu je iščupao dlaku, to stvarno boli. Treći dan sam poslala magičnu pticu (slučajno mi je jedna sletjela na rame to jutro) i rekla joj da pregleda okolicu dal ima koji mrtav golub s porukom ono noge.
Četvrti dan sam ju poslala da vidi ima li u okolici ikakva ptica s porukom oko noge.
Onda sam posumnjala u njegovo poznavanje životinja, i rekla ptici nek pogleda dal u okolini ima bilo koja leteća životinja s porukom oko noge, i dovela mi je isprepadanog polu-šišmiša (polu nešto drugo, očito magični nesporazum) koji je škiljio na mene jednim okom dok sam uzimala poruku s njegove nogice. Ali poruka očito nije bila za mene jer je na njoj pisalo
4 mjerice onog vodenastog ispod kravljeg trbuha
voda
još malo vode
i ako zatreba, ponesi led.
Vratila sam poruku šišmišu na nogu, on me mrko pogledao onim 'Rekao sam ti da nije za tebe' pogledom i požurio u neki mrak.
Onda je već moja optimistična strana u potpunosti posustala, i više nisam mogla skupit snage da išta radim, kamoli da pišem dnevnik. Rekao je da će mi slat golubove... Ja sam njemu poslala jednog, ali vratio mi se samo s nekim znakićem i to je bilo to.
Htjela sam ga potražit, ali bojala sam se da će baš tada on doći natrag.
Pa sam odlučila poslušati savjet koji mi je mama uvijek govorila kad bi išle u kupovinu "ako se izgubiš, samo ostani tamo gdje jesi, i ne jedi kolače ako su u košari i pokriveni nečime. Pogotovo ako ti se sami ponude"
Nikad mi nije bilo jasno ovo za kolače, sve dok nisam došla na Neviđeno Učilišta i saznala da krpa na kolačima služi za to da se ne vidi da je to zapravo malo kućno čudovište koje jede djeci prednje zube.
I tako sam ostala tamo sjedit, a onda je došao nasmješen i sjeo pored mene i nakesio se.
Onda sam prestala biti tužna i uplakana i ponadala sam se da mu se kolači dođu ponudit i izbiju mu prednje zube, a onda otišla što dalje od njega da upišem u dnevnik da sam bijesna.
