Moj izgubljeni svijet

Istinita priča

Noć se uvukla u sve pore grada, mračna, tajanstvena, snena. Zvono na vratima. Dolazi on, prijatelj iz jedne nove dimenzije postojanja. Ulazi muž, za njim, čovjek, rekla bih (da ne znam pravu istinu). Prerane sjedine na glavi, osmijeh u stilu neću-vam-ništa, pokloni. Brzi pogled na gosta. Nema metalnih implantanata, osim nosača optike na nosu. U svojoj beskrajnoj naivnosti zaključujem da smo sigurni.
Dok ja vršim svakodnevno-majčinske poslove pospremanja klinaca na spavanje, muž i Borgman nevezano čavrljaju o svemu i svačemu. Nutkamo ga hranom, no on ne pokazuje veliki interes. Gricka ovo i ono, tek da bi nama udovoljio.
Razgovor teče, opušteno, primjećujem da je Borg ovladao vještinama komunikacije, pridobiva nas šalama, dosjetkama, prepričavanjima kojekakvih dogodovština. Vrijeme prolazi, večer se lijeno pretače u noć, a mi i dalje uživamo u društvu inteligentnog i izuzetno elokventnog gosta.
Općepoznata borgovska uzrečica –… svaki otpor je uzaludan…- ne spominje se niti u jednom trenutku, a, istini za volju, nema ni potrebe, jer nama ne pada na pamet pružati bilo kakav otpor. A zašto i bi, kad nam je tako ugodno u Borgovom društvu.
U zadovoljstvu opuštenog druženja, prekida nas gost najavljujući skori odlazak. Trzamo se kao da se budimo iz transa. Sa nevjericom gledamo na sat. Odavno je prošla ponoć. Nudim Borgmanu prenoćište u našem skromnom domu, ali on se opravdava da ga očekuje gospodarica kockice, njegova draga Cordelia, također svemirska putnica. Rastajemo se uz obećanje da je ovo tek početak našeg druženja. Gost odlazi.
U gluho doba noći, muž i ja smješkamo se jedno drugome prepuni dojmova, dok nam do svijesti polako dopire (više i ne tako zastrašujuća) spoznaja, pa mi smo ASIMILIRANI!!!!!

Dodatak priči: Sad vam je valjda jasno kamo i zašto je tako iznenada nestala naša Ledena!
A i Pošemerenom se zametnuo svaki trag…


Dodatak na dodatak:

Boraveći u blogosvijetu, susrela sam se sa puno mišljenja i stavova različitih blogera.
U šaradi svega i svačega, može se slobodno reći da ovdje ima za svakoga ponešto. S vremenom se iskristaliziraju osobnosti, upoznajemo nečije sklonosti, uvjerenja, nadanja i snove. I tako nam neki blogeri prirastu k srcu, pa se ulovimo kako ih i prijateljima nazivamo. Napokon, upoznali smo ih kroz prizmu njihovih stemljenja, skrivenih talenata, na način na koji ih ne poznaju možda ni njihovi najbližnji. Blog bi se mogao nazvati shortcutom do duše, ili barem do nečijih misli, ideja… Stoga nije čudno da se tako ogoljeli prepoznajemo, da se prihvaćamo i osjećamo. I tako slijedom događaja, kada se (napokon) desi susret, ne desi se ništa spektakularno. Jednostavno, zbirka misli i osjećaja odjednom se utjelovljuje pred nama. Ambalaža je tek usputno, ali opet ugodno prepoznavanje, jer kada čitamo post drage nam osobe, sada možemo čuti njen glas, znati kako okreće očima pišući upravo te retke, kako u postu iznosi nešto što nam je već poznato iz razgovora. I tako se ruše ograde virtualnog svijeta, a mi s ponosom govorimo skepticima oko sebe da smo upoznali starog prijatelja. Nije li to predivno iskustvo?

Iliti tresla se brda, rodio se miš.

Nakon strpljivog čekanja da narod pročita najprodavaniju knjigu prošle godine (uz Pottera, naravno), dođoh i ja na red
Mislim da je gospođa knjižničarka bila prilično zbunjena kada sam je pet šest puta pitala - stvarno je dostupna?-, -stvarno je imate?-, knjigu, naravno.
I tako se dočepah primjerka kontroverzne knjige koja je privukla pažnju uglavnom medijskim prepucavanjima Opus Deia i Crkve, kontra tajanstvenog autora koji i nije previše izlazio u javnost.
Moram priznati da sam bila pomalo uznemirena pitajući se što je to gospodin Brown napisao, da je tako snažno odjeknulo u javnosti.
Stadoh čitati, stranicu po stranicu, malo se spominje Vatikan, malo Opus, ništa strašno. Pojavljuje se teza u kojoj je Isus navodno ljubovao sa Marijom Magdalena, što je, ujedno, i okosnica romana. Spominju se i drevni poganski običaji, Masoni, Templari, naš autor od svega radi kašu akcije, jurnjave, potjera. Knjiga je krcata opisima Pariza, Louvra, Londona, mala povijesna razglednica, pravi akcić krcat premetaljkama, kriptografijom, zagonetkama.
Doduše, kraj me malo razočarao. Istina, potpuno je nepredvidiv, a meni i pomalo neuvjerljiv, ali to je sloboda pisanja. Vjerojatno se milijuni čitatelja ne bi složili samnom.
Na kraju čitanja ostadoh zbunjena.
I danas se pitam čemu tolika prašina?
Čovjek je iznio svoje gledište, potkrijepio ih pomalo klimavim teorijama, ruku na srce, nije se baš obrušio drvljem i kamenjem na Crkvu, a i Opus Dei tek je usput iskritizirao prema vlastitom uvjerenju.
Sve u svemu, Da Vinicjev kod ne bih nikada ubrojala u klasike suvremene književnosti (ako to danas uopće i postoji). Sigurno je interesantniji od Sheldona, ali za moj ukus, Harry Potter je zanimljiviji, da ne spominjem Stephena Kinga u čijim romanima stvarno guštam.

Na kraju ovoga razmatranja, moram priznati da me uhvatila neka tjeskoba. Naime, Da Vincijev kod nije se skidao s domaćih i stranih top lista kao najbolji, najčitaniji, najintrigantniji, naj… roman.
Stoga se nameće pitanje, da li je to uistinu vrhnje današnje (svjetske) književne scene? Je li moj omiljeni najdraži pisac na svijetu Gabriel Garcia Marquez posljednji čarobnjak riječi koji je sposoban konkurirati lakočitajućim uratcima megapopularnih autora koji nizaju bestselere prema ukusima masa? Ili sam samo prekritična?
Jer svi navedeni autori pripadaju čarobnom svijetu beletristike, što bi u prijevodu značilo lijepa književnost. Istina, neka su djela stvarno lijepa, ali neka baš i nisu. Možda bi bilo dobro dodati još jednu kategoriju, recimo, «uzvišena književnost» ili nešto slično, što bi ipak razlučilo vrhunske književnike od manje vrhunskih. Iako, povijest je dokazala, da se neka imena prepoznaju kao vrhunska tek posthumno i to nakon puno, puno godina provedenih pod zemljom.
Hm, možda stvarno pretjerujem. Što VI mislite o tome?

E, nakon što sam se kritički obrušila na sasvim solidan roman, prihvaćam se štafete, te odgovaram na upit zbog čega Atlantida, Fantasya blog, Nešto za laku noć (naziv bloga koji se više ni ne pojavljuje u naslovnici otkako sam stavila ovu podlogu).
Dakle, po redu:
Pošto imam kratko ime, rijetko sam dobivala nadimke. Ali ipak, jedan od tih malobrojnih bio je upravo Atlantida. Nadjenuo mi ga je šogi, sestrin muž, u vrijeme kada su još hodali zaljubljeni, s ručicom u ručici i zvijezdama u očima. Atlantida se rimuje sa mojim imenom, tako da me je dotični gospodin (koji je ujedno i prvi čitatelj mog prethodno objavljenog romana) od milja zvao A…o – Atlantido. Dopalo mi se što me netko naziva imenom tajanstvenog kontinenta izgubljenog (kako bi Pošemereni rekao), mističnog, za kojim se traga s jednakom čežnjom kao i za Svetim gralom (aluzija na knjigu).
Upravo poput Aquarije, malo sam se izgubila (još nesnalažljiva u svijetu elektronske komunikacije) kada sam morala imenovati blog, adresirati ga…
Bila sam uvjerena da moram u svaki pravokutnik upisati drugi naziv. Tako mi je blog adresa: fantasya, jer je fantazija bilo zauzeto, pa sam šarala varijacijama, dok nisam naletjela na slobodnu. Fantazija mi se činilo sasvim prikladno, s obzirom da sam namjeravala objaviti u nastavcima svoj prvijenac koji je u sebi sadržavao dosta fantastike, ponešto horora, puno mašte…
Iscrpljena od traganja, morala sam još samo izabrati naziv bloga. Hm. Tupo zureći u ekran računala, smišljala sam i smišljala najprikladniji naziv, žaleći pomalo što sam iskoristila fantasyu. Bila je noć, jer moje vrijeme pred compom uglavnom bi započelo nakon što svi oko mene pozaspu, dakle, u kasnim satima noći (ili ranim satima jutra), tako da se ime bloga nametnulo nekako samo po sebi. Nešto za laku noć.
Nešto za kasnokasnioce, one koji prije počinka žele štivo koje će ih uspavati, možda zabaviti, ili jednostavno opustiti nakon napornog radnog dana.
I tako je nastao fantasya blog, nudeći vam Nešto za laku noć, s potpisom Atlantide.
Štafetnu palicu predajem u ruke:
aries
slatko grko
mentina
pjesma o jednoj mladosti
fanny 7

Neću dužiti s uvodom, jer je nastavak ionako dug. Stoga vam želim ugodno čitanje...


Viktor ispije još jednu čašu tupo zureći u zamagljeno prozorsko staklo. Ote mu se dug uzdah. Sve je uzalud. Bože, sve je bilo uzalud. Mahne prema konobaru pokazujući na praznu butelju. Sjedokosi muškarac u trenu se nađe pored njega.
«Maestro…»
On energično mahne rukom.
«Zaboravi, Josipe. Samo mi donesi još jednu.»
«Jeste li sigurni?» Upita ga muškarac.
«I više nego siguran. I molim te, pusti još jednom Offenbacha.»
Konobar obriše kapljice znoja s čela.
«Istu kompoziciju?»
Viktor sanjivo kimne glavom.
Konobar se nečujno udalji od stola.
«Ta joj je najdraža.» Tiho će muškarac.
Pripali cigaretu zamišljeno se poigravajući sa upaljačem. Pogled mu odluta na zlatni Rolex. Sve je manje bilo nade da će se pojaviti. Ipak, svaki put kada bi se vrata otvorila, Viktor bi podigao glavu.
Vesela družina za susjednim stolom bučno se opraštalo. Prštale su čestitke, najbolje želje, vedri povici. Grupica se zaustavi pored njegova stola.
«Čestitamo, gospodine Bonaci! Obavezno ćemo doći na koncert! Sretan Božić!»
On nehajno mahne lagano klimajući glavom. Čak je i usne razvukao u nešto nalik na osmjeh.
«Vidimo se, gospodo.»
Kada je društvo izašlo na cestu, u taverni zavlada ugodna tišina. On značajno pogleda prema konobaru. Trenutak kasnije, nježna melodija razlije se prostorijom. Viktor duboko povuče dim cigarete. Osjeti ugodno žarenje u grudima. U kutovima očiju zapeckaju ga suze.
Gabriela. Na trenutak se ponadao da će je meki taktovi Offenbachove «Barcarolle» namamiti k njemu, ali vrata se nisu otvarala, a on je i dalje sjedio sam za stolom, zatvorenih očiju, ruku podignutih u zrak, dirigirajući zamišljenom orkestru, dok su ga bademaste oči njegove Gabriele razdragano promatrale iz prvoga reda.
Konobarov khm trebao ga je vratiti u stvarnost, ali kome se žuri suočiti sa groznom istinom? Viktor stisne oči još čvršće, dok mu zamišljena palica energičnije propara zrak.
Svakim taktom tonuo je sve dublje u stanje očaja, opijenosti i čežnje.
Umjesto orkestra, sada se pred njim protezala raskošna plesna dvorana ispunjena uzvanicima, a on je u naručju držao lijepu Gabrielu odjevenu u svilenu haljinu boje lavande, svaka oblina njenog zanosnog tijela nazire se kroz prozračnu tkaninu, kosa boje kestena upletena je visoko u punđu, samo nekoliko mekih uvojaka nježno padaju niz vrat. Promatra ga očima sjajnim od uzbuđenja, nestašno se privija uz njega, dok klize dvoranom u ritmu valcera…
«Maestro» odlučno će konobar. Viktor ubojito zaškilji prema njemu.
«Što je, Josipe?»
Stariji gospodin pročisti grlo pokušavajući zvučati što obazrivije.
«Danas smo mislili zatvoriti ranije. Božić je. Možda bi bilo bolje da i vi pođete. Ako želite, mogu vam pozvati taksi.»
Viktor pokaže na gotovo punu butelju.
«Tek sam naručio.» Mrzovoljno se otrese.
«Gospodin je može ponijeti. Mislim da bi Gospođa rado podijelila užitak s vama.»
Na riječ Gospođa Viktora probije hladan znoj. Potpuno je zaboravio na Marinu. Vraga. Zaboravio je on na cijeli svijet. Izvuče snop novčanica.
«Koliko sam dužan?»
Konobar mu diskretno podastre račun.
«Možemo li pričekati dok melodija prođe?» Upita razdražljivo. Konobar se bez riječi udalji.
Viktor zaklopi oči, ali slika njegove male preljubnice polako je bljedila. Mrzovoljno se digne od stola. Prostorija se lagano zaljulja.
«Taksi?» Tiho će Josip. On odmahne glavom.
«Mislim da ću prošetati. Godit će mi svjež zrak.»
«Sretan Božić, maestro. I pozdravite nam Gospođu.»
On ljutito zalupi vratima. Koji im je vrag da stalno spominju Gospođu? Nije želio misliti na nju. Ne sada. Ne nakon sinoćnjeg trijumfa, nakon noći pune strasti provedene u naručju najljepše žene na svijetu. Srcem je čeznuo za Gabrielom, za njenim maznim pogledom, njenim poljupcima koji bi brisali svaki trag stvarnosti, za nježnim dodirima i strasnim uzdasima. Pomisao da će se uskoro naći na pragu svoga doma, da će se morati sresti sa pogledom punim nijemog predbacivanja, da će morati pred svojom zakonitom suprugom izgovoriti hrpu besmislenih laži da bi na koncu došao do kreveta, prespavao cijelu ovu gužvu i sutra nazvao voljenu ženu i, ako treba, na koljenima je molio da mu pruži još jednu priliku. U glavi je imao pripremljen govor ispunjen praznim obećanjima, koja se možda, u nekoj daljoj budućnosti, i ostvare.
«Gospodine. Gospodine!» Čuo je tihi glas iza sebe. Nestrpljivo se obazre. I već u sljedećem trenutku svim srcem požali što se okrenuo, što je vidio, ali povratka nije bilo.

Anita je sjedila ispod monumentalnog kipa sklupčana na snijegu, tupo zureći u mrak. Nije više imala kamo. Snijeg ju je zasipao u svoj svojoj raskoši, vjetar joj tjerao rumen u obraze, studen joj presijecala dah, a Anita nije imala ni volje, ni snage pomaknuti se s mjesta. Nakon tri dana mahnite potrage za prijateljem, nakon što je stoički prebrodila sve prepreke, izmakla svim policajcima u gradu, izvukla se iz kandži opasnog manijaka, nakon što je saznala da joj je sav trud uzaludan, djevojčica se prepustila očaju. Plakala je u nijemom jecaju jer nije imala snage pustiti glas. Tuga ju je preplavila poput plimnog vala, a ona se gušila bolno svjesna da je pretrpjela poraz. Sve što još može očekivati, bila je neka mračna tamnica. Ali sada nije osjećala strah. Niti paniku. Bilo joj je svejedno. Apsolutno svejedno.
Netko je primi za ramena. Djevojčica smeteno podigne glavu.
«Mala, što radiš na ovoj hladnoći? Smrznut ćeš se!»
«Pustite me.» Tiho će djevojčica pokušavajući se osloboditi neželjenog stiska.
Osjeti udarac u lice. Uplašeno raširi oči.
Čudesna spodoba, mješavina muškarca i žene zabrinuto ju je promatrala.
«Tko ste vi?» Upita djevojčica zbunjeno.
«Nije važno tko sam ja. Tko si ti?»
«Anita. Ostavite me na miru.» Muklo će kroz suze.
«Da te ostavim? Reci mi, osjećaš li noge? Prste na nogama? Gledam te već pola sata i pola sata se nisi pomaknula. Želiš se smrznuti?!»
Djevojčica htjede pobjeći, ali utrnule noge nisu je slušale.
«Vidiš? Mala, ako se ne sabereš, gotova si.»
«Što hoćete od mene?» Upita djevojčica zbunjeno promatrajući osobu grubih crta lica, sa neuvjerljivom perikom na glavi, u kratkoj bundici, crnoj kožnoj minici i niskim čizmama visoke pete. Usne premazane kričavim crvenilom uobliče se u osmjeh.
«Pomozi ti meni, pa ću i ja tebi pomoći. Zovem se Saša. SASHA, tako se piše. Hihihi, zvuči dobro, ha?»
Anita slegne ramenima.
«Slušaj mala. Očito nemaš kamo, nemaš love, nemaš ništa, inače se ne bi smrzavala ovdje pred sam Božić.»
Djevojčica obori pogled. Neobična spodoba ispruži ruke, podigne Aniti glavu i zagleda joj se duboko u oči.
«Slušaj, draga. Već dugo se želim osamostaliti. Ali trebam partnericu. Hihihi, mogla bi poslužiti. Mlada si, ali i ja sam počela negdje u tvojim godinama. Najgore je prvi put. Kasnije ide. Vidjet ćeš. Lovu dijelimo na pola, jer te moram negdje smjestiti, a sve košta.»
Anita nije imala pojma o čemu Saša priča. Nesigurno slegne ramenima.
«Pogledaj. Vidiš onog čovjeka koji prelazi cestu? Navali.»
«Ha?»
«Fino mu priđeš, kažeš da ćeš mu pružiti raj, znaš već. Čekaj, malo ću te dotjerati.»
Iz torbice izvuče kričavi ruž i njime pokrije Anitine usne. Još nekoliko poteza bojom i djevojčica je izgledala poput otužne karikature.
«Hajde, dušo i sretno! Hihihi…»
Anita krene za muškarcem. Ni sama nije znala što radi, niti zašto to radi. Jednostavno, slijedila je upute nepoznate osobe, jer se njezin cijeli svijet ionako srušio. Sjeti se «dame noći» koju je srela u parku. One iste što joj je dala novac. One iste što je nestala u autu. Maglovito je shvaćala što se očekuje od nje. Ali ne posve, jer u njezinoj djetinjoj glavi nije postojala jasna predodžba o «najstarijem zanatu na svijetu».
«Gospodine. Gospodine!» Tiho zovne uglađenog muškarca u dugom zimskom kaputu, ovratnika visoko podignutog oko vrata. On se smeteno okrene. U nevjerici je treptao očima kao da želi odagnati priviđenje.
«Gospodine, molim vas, pomozite mi. Hladno je, a ja nemam gdje prenoćiti. Možda vi znate…»
Viktor uplašeno ubrza korak. Pred oči mu dođe slika njegove dvanaestogodišnje kćeri. Vjerojatno sjedi ispred televizora, gleda neki film i čeka tatu. Kada otvori vrata, ona će biti jedina koja će mu se iskreno razveseliti, baciti mu se oko vrata, pitati ga kako je prošao koncert, očiju širom otvorenim od uzbuđenja očekivati poklon sa putovanja.
«Dovraga.» Promrmlja. Potpuno je zaboravio kupiti poklon.
«Gospodine» Djevojčica ga je slijedila u stopu. On se pretvarao da ne čuje njeno dozivanje. U nelagodi se obazre oko sebe. Bilo bi skandalozno da neki fotograf ili novinar snimi ovu krajnje nezgodnu situaciju. Ipak, nije želio biti grub prema djevojčici.
Prelazeći na drugu stranu ceste, stane zviždukati ariju iz Nabucca. Glavu zarije dublje u ovratnik nadajući se da ga nitko neće prepoznati. Ili još gore, povezati ga sa ovom nesretnicom.
Ali Anita nije odustajala. Od ubrzanog hoda uhvatio ju je gadan napad kašlja, noge su je boljele da je jedva držala korak s njim, naročito mali prst na lijevoj nozi, gdje se vjerojatno ugnijezdio kakav žulj.
«Gospodine» mucala je kroz suze, ali on ih nije vidio. Želio je samo što prije pobjeći od nesretne djevojčice.
«Bravo mala!» Čula je iza sebe Sašin povik.
Dvije kolegice priđu muškarcu u ženskoj odjeći.
«Jesi lud?! Tjeraš dijete na prosituciju?! Murja će ti oderati kožu! A i Mile kada čuje.»
Sašino lice se smrači.
«Samo se igram, djevojke, ne gledajte me tako mrko. Mala je stvorena za posao.»
Jedna ga opali posred lica.
«Govno ljudsko! Šalješ dijete da obavi tvoj dio posla?! Srami se!»
Njegovo lice se objesi, a krupne suze poteku niz lice.
«Ovo vam neću oprostiti! Vi niste kurve, vi ste puno gore od toga! Pogledaj, razbila si mi nooos!»
I baci se u trk nabadajići u visokim potpeticama.
«Luđak.»
Mrmljala je jedna.
«Idiot.»
Nadoveže druga.
Za to vrijeme Anita je nastavila potjeru za muškarcem. Uspije ga pograbiti za kaput.
«Gospodine, hoćete doživjeti komadić raja?»
On se iznenada okrene. Izraz njegova lica posrami djevojčicu više od tisuću riječi.
Uplašeno ispusti tkaninu iz ruke. On mahne taksiju, potrči nekoliko koraka za vozilom, na trenutak zastane, tiho prošapće
«Žao mi je.»
Zatim sjedne do vozača ne osvrćući se više. Taksist ga upitno pogleda. On promrmlja adresu tupo buljeći kroz prozor.
Koja sam ja budala. Koji sam ja idiot! Gorko pomisli. Dok se taksi s mukom probijao gradskim ulicama, jedino o čemu je Viktor razmišljao, bila je njegova obitelj.

Djevojčica brizne u plač. Rukama pokrije lice srameći se kao nikada u životu. Upravo je učinila nešto nezamislivo, ni sama nije točno znala što, ali dubok stid pekao ju je poput otvorene rane.
Potrči na suprotnu stranu, niz uličicu, među prazne skladišne zgrade, zavuče se u najtamniji dio, šćućuri među velike kontejnere za smeće i gorko zaplače. Gušila se od napada kašlja između jecaja, silno želeći da se zemlja otvori i proguta je glupu i naivnu. Šminka kojom je bila namazana razlijevala se niz lice ostavljajući tamne tragove.
Snježna vijavica harala je gradom, odasvud se čulo sablasno škripanje limenih krovova, plastične vrećice lepršale su zrakom u zagrljaju sa bijelim pahuljama, a hrpe smeća nesmetano su se kotrljale praznim travnjacima. Anita nije osjećala strah, niti hladnoću, gorjela je u vlastitoj vatri, oblivena hladnim znojem, cvokoćući zubima, a snježne su pahulje, poput mekog pokrivača omatale njeno sitno tijelo. Izvadi lutku iz džepa, nježno pomiluje njene platinaste pramenove, odrvenjelim usnama pokuša joj utisnuti cjelov, nasloni se na metalnu kutiju umorna kao nikada do tada. Zaklopi oči tresući se od hladnoće. Minute su prolazile, drhtaji su lagano popuštali, a i studen je sve manje osjećala. Sneno se osmjehne nekoj davnoj uspomeni. Sve ružno i tužno polako je bljedilo.
Vjetar se utišao jednako naglo kao što je i počeo puhati. Na trenutak zavlada ugodna tišina. Anitu preplavi mir. Čak je i kašalj prestao. Ruke joj klonu, a lutka se otkotrlja niz snijeg.
U tom trenu netko je blago prodrma.
Ostavite me, želim spavati! Odlazite! Vikne u mislima. No čini se da osoba ispred nje nije razumjela njenu poruku. Kroz mutnu zavjesu djetinjih uspomena začuje nježan glas.
«Anita, probudi se.»
S mukom podigne kapke pokrivene slojem snijega. Ispočetka je vidjela samo nejasne obrise, a zatim lice i cijelu osobu. Preplavi je val olakšanja. Našao ju je! Susretne se s njegovim beskrajno blagim pogledom. Kada se osmjehnuo, Anita poželi reći da ga već poznaje, samo se ne može sjetiti odakle, da joj je silno drago što ga vidi.
«Dođi. Sigurno si jako umorna. Vodim te kući.» Reče mladić koji bi mogao biti Ivan, za nekih dvadesetak godina.
Njene se oči ispune suzama. Oh, kako je željela poći! Samo kada bi se mogla pomaknuti. Tužno obori pogled.
«Ne mogu.» Htjede reći, ili je uspjela te dvije riječi prevaliti preko usana, ni sama nije bila sigurna. Mislila je da će joj srce pući od tuge.
On klekne do nje brišući joj snijeg s lica.
«Ja ću te ponijeti.»
Ponoćna zvona raspjevano su pozivala ljude na polnoćku, vjetar se umorno povukao u sjeverne odaje, a snježne su pahulje, bez moćnog saveznika, tek slabašno lepršale zrakom.
Anita je mirno počivala na rukama čvrstim i blagim, spokojna kao nikada u životu.

Božić

Florijan se dovukao do prve otvorene birtije smožden kao da je upravo nokautiran u četrnaestoj rundi. A i bilo je otprilike tako. Pozvan da gostuje na TVG-u nije ni slutio da će njegov veliki come back završiti kao veliki debakl. Ismijali su pošiljku za siromašne nazvavši je starim otpadom, a njega najvećim licemjerom, a uz sve to, još se morao smješkati u kameru kako bi ublažio bujicu kritika na svoj račun. Nasloni se na šank i naruči duplu šljivovicu. Nekolicina prisutnih gurkali su se laktom pokazujući na njega. On se okrene prema velikoj plazmi okačenoj u kutu prostorije. S ekrana se smješkala Mirta čija je emisija i dalje išla «uživo».
«Kuja prokleta» prostenje ojađeno.
«Nakon sretne vijesti o štrajkašima koji su se uspjeli izboriti za svoja prava, nastavit ćemo u blagdanskom tonu. Iz tek otvorenog Centra za beskućnike javlja se moj kolega Goran. Gorane?»
Ispred stare dvorane stajao je mlađahni reporter u društvu jednako mlađahnog fratra i grupice skromno odjevenih ljudi. Sa lica im nije silazio osmjeh. Reporter predstavi Fra Dominika i njegov novoosnovan Centar. Svećenik je zahvaljivao svima koji su pripomogli u otvaranju.
«Kako vidite, naš je Centar otvoren svima u potrebi, od 10 do 100 godina, rekli bi.»
Djevojka i mladić veselo mahnu u kameru. Florijan blene.
«Neka sam proklet! Ovo su djeca iz podruma! Tko zna što je s trećom malom.» Kao odgovor na njegovo pitanje svećenik nastavi:
«Stoga molimo sve koji mogu pomoći na bilo koji način, da se uključe. Danas smo malo umorni jer smo cijelu noć molili za Anitu (slika djevojčice pokaže se u kutu) i policajce koji je danima traže…»

Muškarac za stolom ispusti vilicu. U grlu mu zastane komad pečenja. On se zakašlje pokušavajući doći do zraka. Mlada žena pored njega blago ga udari u leđa.
«Markus, jesi dobro? Što se desilo?»
Netko mu pruži čašu s vodom. On zahvalno ispije sadržaj. Uplašeno pogleda u ekran, ali slika djevojčice je nestala.
Društvo za stolom zabrinuto ga je promatralo.
«Onda, što kažeš?» Upita postariji kolega koji je sjedio nasuprot njemu.
«Ha?»
«Trebali bi se priključiti. Donirati nešto. Ti si stručnjak za financije. Ionako će nam odbiti od poreza. A mislim da bi to bio dobar marketinški korak.»
Markus otare znoj sa čela.
«Da, da, bilo bi to u redu. Sutra ću se pobrinuti. Ti samo reci koliko i kamo.»
Muškarac podigne palac u zrak zadovoljno se osmjehujući.
Djevojka pored Markusa začuđeno ga povuče za rukav.
«Hej, jesi poludio? Otkad se ti rasipaš lovom? Kakva donacija? Markus kakvog ja znam nikada ne bi dao ni paru sirotinji. Tvoje je geslo da treba uložiti tamo gdje će ti se lova vratiti, oplemenjena. Što ti je?» Upita zabrinuto.
On smeteno slegne ramenima. Ni sam nije znao što mu je. Ali kada je vidio sliku djevojčice, one iste koju je grubo odgurnuo na parkiralištu, neki čudan osjećaj uvukao se u njega. Ono što Markus nije mogao objasniti zato što nikada ranije nije iskusio, drugi bi nazvali sram, ili grižnja savjesti. No on nije znao ništa o tome. Jedino je htio da taj grozan osjećaj što prije nestane. A prema bogatom iskustvu iz vlastitog života, znao je da nema toga što novac ne može popraviti.

Sliku djevojčice na ekranu zamijene vesela lica ispred spomenutog Centra koja su mahala prema kameri. Jakov isključi televizor. Vani potrubi auto. Dunja podigne mali kovčeg.
«Jakove, želim vam još jednom zahvaliti na svemu.»
On spremno stisne njene hladne ruke.
«Dunja, hm, nešto sam vam želio reći.»
Ona podigne obrvu.
«Za koji mjesec bit ću u mirovini. Mislio sam, ako je to u redu, navratiti do vas…»
Crveneći u licu, iskusni se policajac nekoliko puta nakašlje ni sam ne vjerujući što je upravo izgovorio. No, godina pred njim bilo je sve manje, baš kao i prilike za sreću. Bojažljivo pogleda prema ravnateljici. Ona je prčkala po torbici, zatim izvuče bijelu karticu.
«Izvolite, Jakove, moja posjetnica. Bit će mi drago da nazovete koji put, navratite na kavu, ili kolače. Znate, u Lošinju imamo izvrsnu slastičarnicu.»
On se lagano nakloni. Brižno spremi posjetnicu u gornji džep uniforme.
«Budite sigurni da ću vas nazvati. Već danas, da vidim kako ste putovali.»
Ona se lagano osmjehne.
«I Jakove, mogli bi prijeći na ti.»
U razgovoru ih prekine zvuk sirene iz auta.
«Oh, moram ići.» Usplahireno će ona. Jakov proguta slinu. Sad ili nikad.
Prije nego se stigao predomisliti, spusti poljubac na njene meke usne.
«Čuvaj se, Dunja.»
Ona se zbunjeno osmjehne.
«I ti, Jakove.»
Žena potrči prema autu pomalo zbunjena razvojem događaja. Jakov je promatrao kroz prozor kako ulazi u auto. Podigne ruku na pozdrav.
«Sretan Božić Dunja.» Tiho reče. Ona podigne glavu. U očima su joj se zrcalile suze. Jakov kimne u znak razumijevanja. Auto krene zavojitim puteljkom.
Sunce je blistalo na kristalno čistom nebu obećavajući predivan zimski dan.

~ the end~

Još vam želim priznati da sam inspiraciju za priču dobila davnih osamdesetih slušajući pjesmu Phila Collinsa Another Day In Paradise. Doduše, malo sam je modificirala potaknuta vašim željama i kritikama, te je ispala takva kakva je. Ako netko pažljivije zagleda text, vidjet će da sam čak i riječi iz pjesme uklopila u sadržaj. Činilo mi se prikladno. Nadam se da će se i vama svidjeti.
A sada vas ostavljam i odoh leći.
Naht naht

Dragi moji blogeri, čestitam vam dan zaljubljenih. Drugim riječima, volite se, poklonite voljenoj osobi nešto lijepo, proslavite ovaj dan romantičnom večericom, kasnije na kakav lagani ples, a zatim darujet sebe, s ljubavlju i budite sretni i ostatak godine

Ja vam poklanjam pjesmu na koju već duže vremena "režem žile" jer je topla, nježna i baš po mom ukusu.
Mali savjet muškoj populaciji:
Uspijete li svojoj voljenoj reći ove riječi istom strašću kojom gospodin Elton pjeva (premda on vjerojatno nije imao ženski lik pred očima skladajući je:))))), osvojit ćete Njeno srce bez problema. Garant.
A sada se fino opustite i uživajte u ovom krasnom danu posvećenom LJUBAVI




There was a time
I was everything and nothing all in one
When you found me
I was feeling like a cloud across the sun

I need to tell you
How you light up every second of the day
But in the moonlight
You just shine like a beacon on the bay

And I can't explain
But it's something about the way you look tonight
Takes my breath away
It's that feeling I get about you, deep inside
And I can't describe
But it's something about the way you look tonight
Takes my breath away
The way you look tonight

With a smile
You pull the deepest secrets from my heart
In all honesty
I'm speechless and I don't know where to start...

I da, volim Valentinovo, volim sve blagdane i praznike koji slave ljubav i život. Previše je onih tužnih i ružnih dana u godini.
Treba uživati u svakom darovanom trenutku.

Usput, željela sam vam ostaviti i sentiš svih sentiša, ljubavnu pjesmu nad ljubavnim pjesmama, možda pogađate, a možda i ne, riječ je o neponovljivoj JeTaime, ako ikada skužim kako je daunlodirati, svirat će ona na ovom blogu, a ako ne... bute morali doći do mene ili vam je mailam (ukoliko se nađe zainteresiranih).

A što se priče tiče, gotova je, upakirana, čeka sutrašnji dan, kada ću vam ostaviti posljednji nastavak.
Sve vas ljubim

Ponovo se desilo da sam napisala post, stisnula objavi, kad ono, "poboljšani" sistem vrati me na blogovu naslovnicu.
Zatim sve to ponovim, ali desi se kvar u sistemu i comp rikne sam od sebe.
No, ja sam uporna i evo me opet.

Htjedoh vam opisati suret sa velikim Borgom, ali primijetih da on piše o istome, pa ću biti pristojna i pričekati kraj njegova putopisa, tada ću objaviti svoju verziju priče.
A dok vi nestrpljivo očekujete isrcpno izvješće o Borgovom pojavljivanju u svijetu običnih ljudi, ostavljam vam novi nastavak, da si prikratite vrijeme, uz malo upozorenje, kraj se bliži...

------

«Hladno mi je» tiho će djevojčica koračajući pored nepoznatog čovjeka mračnim parkom.
«Uskoro će ti biti jaaako toplo» otpovrne on čudnim tonom.
«Moj prijatelj stanuje kraj Cvjetnog naselja. Znate li gdje je to?» Upita ona s dozom nervoze u glasu.
«Ššššš, tiho budi. Da nisi ni pisnula.» Odjednom će muškarac napeto motreći stazu ispred sebe. Dvije siluete polako su izranjale iz mraka.
Policija! Pomisli Anita. U tom se trenutku društvo policajaca činilo više nego dobrodošlo. On, kao da joj čita misli, grubo spusti dlanove na njena usta. Povuče je dublje u sjenu. Djevojčica panično stisne lutku u kaputu.
«Darling» odjekne u mraku.
Dva policajca zastanu osluškujući.
«Jesi čuo?» Upita jedan. Drugi kimne glavom.
«Nekakvo mumljanje.»
Oprezno su koračali prema mjestu gdje je nepoznati muškarac držao djevojčicu. On tiho prokune.
«Sama si ovo tražila» šapne joj, gurne nešto hladno pod vrat, Anitino tijelo potresu snažni drhtaji, a zatim izgubi svijest.


Malena sobica odisala je jednostavnošću. Osim kauča, fotelje, drvene komode i malenog stolića, jedino što je privlačilo pažnju bio je veliki kamin obložen kamenom, poput onih u vesternima, iznad kojeg je zjapila vješto preparirana veprova glava. Anita se zagleda u vatru koja je tiho pucketala šireći ugodnu toplinu. Oči su joj se sklapale, ali nije željela ponovo zaspati.
Da barem netko dođe i upali svjetlo. Pomisli. Prozori su bili prekriveni teškom grimiznom tkaninom, žarulja ugašena, jedina svjetlost dopirala je iz kamina. Na stoliću opazi tanjur sa keksima. Čokoladnim. Omiljenim. Htjede posegnuti za jednim.
«Nemoj» začuje iza leđa. Pokuša se okrenuti, ali bol u vratu je spriječi.
«Tko je to?» Upita prestrašeno.
«Prijatelj.» Odgovori šapat.
«Prijatelj?»
Sjeti se neznanca iz parka.
«Niste vi meni nikakav prijatelj.» Tužno će ona.
Prilika izađe iz sjene. Njene se oči rašire u čudu.
«Ti?!!!!»
On stavi prst na usta.
«Tiše. Čut će te.»
Djevojčica se digne iz fotelje.
«Gdje smo? Kod tvoje tete?»
On odmahne glavom.
«Bojim se da nismo.»
«Ivane tako sam sretna što te vidim!» Tiho vrisne djevojčica i baci mu se oko vrata.
«Ššššš.»
«Kako sam došla do tebe? Znači onaj me čovjek doveo?»
On nesigurno slegne ramenima.
«Čini se tako.»
Anita se smrkne. Ivan nije djelovao ni upola radosno kako je očekivala.
«Nije ti drago što me vidiš? A tako sam se trudila! Da samo znaš što sam sve prošla…»
«Ma ne, sretan sam što te vidim, znam što si sve prošla, ali ovo nije prikladan trenutak.»
Anita blene u njega. Djelovao je snuždeno.
«Prikladan trenutak? Kako to misliš?»
«Anita, u velikoj si opasnosti. Čovjek s kojim si došla, jako je opasan. On radi djeci užasne stvari. Ne želim da i tebi učini nešto grozno.»
«Kako znaš?»
Dječak obori pogled.
Anita je zamišljeno promatrala vatru koja je veselo plamtjela u kaminu. Odjednom joj sine.
«Oh, Bože. Hoćeš reći da je i tebi radio užasne stvari?»
Ivan se snuždi još više.
«Je li čovjek još ovdje?»
On kimne glavom. Djevojčica se popne na prstiće.
«Onda moramo pobjeći.» Šapne mu na uho.
«Važno je da sam te našla. Sad se više ničega ne bojim.»
On neuvjerljivo potvrdi. Nježno zagrli prijateljicu.
Anita pokaže prema prozoru.
«Možemo onuda zbrisati.»
«Nemoj.» Uplašeno će on. Djevojčica se namršti.
«Ivane, čega se bojiš?»
On je blago primi za ruku.
«Ne kroz prozor. Rešetke su na njemu. A ionako nam ne bi koristilo.»
«Onda ti reci.» Molećivo će djevojčica.
Ivan joj makne pramen kose s lica. Djelovao je neobično zabrinuto.
«Da barem imamo više vremena. Moram ti toliko toga ispričati! Ali sada nije vrijeme. Nikako nije vrijeme.»
«Naravno. Prvo moramo pobjeći.» Živo će Anita.
Ivan se blago osmjehne.
«Vidi je. Narasla si, a i ova frizura puno ti bolje stoji.»
Ona mu uzvrati osmijeh crveneći.
«Hvala, stari.» Nježno ga lupi u rame.
Iz daljine se začuje krckanje, šuškanje. Ivan problijedi. Oči mu se rašire od straha.
«Ivane, što da radim?» Upita djevojčica uplašeno. On je lagano odgurne od sebe. Lice mu se iznenada smrači.
«Probudi se, Anita. PROBUDI SE!!!!!!»

Djevojčica zatrese glavom. Osjećala je bol u vratu, glava joj je visjela naopako, kroz omaglicu je promatrala sive kamene ploče, betonski svod, zatim stepenice, ledinu pokrivenu snijegom. Muškarac je dahtao pod teretom, mogla je čuti otkucaje njegovog srca. Željela mu je reći da je spusti, da dalje može sama, ali još je osjećala omamljenost, a i bila je poprilično dezorijentirana. S mukom se nakašlje. U grlu ju je sve više stezalo, a ono neugodno škakljanje vratilo se.
«Izgleda da se netko probudio. Silazi, mlada damo. Još malo i stigli smo.»
Kada je osjetila tlo pod nogama, djevojčica zatetura. On je primi za ramena.
«Hej, hej, polako. Malo sam te omamio. Ne brini, prilagodio sam napon. Radim ovo godinama.» Lice mu se iskrivi u ružnom cereku.
«Bit ćeš ti dobro. Vidiš li onu kuću, s lijeve strane?»
Ona nesigurno slegne ramenima. Bilo je mračno i mogla je razabrati jedino obrise.
«Nema veze. Još malo i bit ćemo u mom skromnom domu.»
Anita se primi za glavu. Zbunjeno pomisli kako je upravo izašla iz njegove kuće. Tamo je srela Ivana… Ivan!
«Znači, kod vas je Ivan.» Reče slabim glasom.
«Tko? Kakav Ivan? Bit ćemo sami ti i ja, baby.»
«Ali vidjela sam Ivana u onoj kući.» Tiho reče.
«Mala, imala si halucinacije. Iako, kada malo bolje razmislim, mislim da je bio jedan Ivan. Žgoljo mali, pjegav, smiješna Beatles frizura… htio je postati pjevač…»
Njeno srce poskoči u grudima.
«Da, to je moj Ivan!» Uzvikne.
«Budala. Mislio je zbrisati. A rekao sam mu, tko pokuša, mrtav je. Nije mi vjerovao, hehehehe, dok nije bilo kasno. Za njega, naravno. Sve u svemu, lijepo smo se družili.»
Djevojčica problijedi.
«Hoćete reći da je Ivan mrtav?»
On je nehajno pomiluje po kosi.
«Draga, iz ove priče možeš naučiti nešto jako važno. Ako budeš dobra, možemo godinama živjeti sretno i bezbrižno. Ali pokušaj mi pobjeći, i završit ćeš kao taj balavac. Jasno?»
Anita se istrgne iz njegovog stiska.
«Ivan je mrtav? Mrtav?! Moj Ivan je mrtav?!»
Bacila se na snijeg zapomažući na sav glas. On je gurne nogom.
«Diži se glupačo! Ili hoćeš kod svog prijatelja?»
Anita nije marila. Mogao ju je izbosti nožem, presjeći grkljan, ubiti je strujnim udarom, više ništa nije bilo važno.
Muškarac je primi za kosu.
«Ustani, dok te nisam raščerupao!»
«Ubili ste Ivana! Ubili ste Ivana!» Ponavljala je kroz suze.
On izvadi crni lovački nož.
«Ideš milom ili silom.» Zareži.
«Ubijete me! Baš me briga!»
«O, hoću, hoću. Ali prvo ćemo se malo poigrati.»
Oštricom noža propara odjeću na njoj.
Anita se ukoči. Požuda u njegovim očima uplaši je više od noža u ruci. Pokuša se osoviti na noge.
«Šššš, samo ti lezi. Možemo to obaviti i ovdje» šapne on dašćući.
«Kako si lijepa. Prava ljepotica.»
Anita osjeti slabost u tijelu. Uhvati je čudna omaglica. Nije se mogla pomaknuti od straha.
On posegne za njom.
«Ostavi je!»
Muškarac se zbunjeno obazre oko sebe. Nije bilo nikoga osim njega i ove preplašene djevojčice. Pomisli da bi trebao plijen odnijeti kući i na miru uživati u njoj cijelu noć, sutrašnji dan… dok se ne zasiti. Podigne joj glavu.
«Rekla sam, ostavi je!»
On se uspravi.
«Tko je to?»
«Tvoja suprotnost. Neki me zovu anđeo čuvar, neki prst sudbine, sretna slučajnost, biraj. Došla sam po djevojčicu. Ona ne pripada tebi.»
«Ma nemoj! Naravno da pripada. Ja sam je prvi našao.»
Nesigurno se osvrne.
«Gdje si?»
Tada mu pogled padne na lutku u djevojčičinoj ruci.
«Šališ se?!»
«Nećeš dobiti malu.» Nastavi glas.
«A ti ćeš me spriječiti?» Upita on podsmješljivo.
«Borit ću se protiv lutke? Može! Hehehe.»
«Zaboravljaš da sam ja puno više od komada plastike. Kao što si i ti puno više od ovog smiješnog tijela.»
Muškarac istrgne lutku iz Anitine ruke.
«Jesam? Znaš, mogu te rastrgati. Mogu ti odšarafiti glavu, istrgnuti ruke, noge, ostaviti samo ovo tijelo i polizati ga, ako želiš, hehehe.»
«Idiote. Lutka je metafora. Privid. Ono što jesam, tek ćeš vidjeti.»
Njegovo se lice iskrivi od zlobe.
«Vidio sam dovoljno. A sada ti gledaj.»
Odbaci lutku u snijeg smijući se neobičnoj dogodovštini. Tko bi rekao da će imati priviđenje.
Odjednom se livadom prolomi oštar zvižduk. Muškarac se okrene prema lutki.
«To nisi bila ti. Nema šanse. Lutke ne zvižde.»
Smijeh mu je izblijedio iz lica. Ljutito je šutne nogom.
Prolomi se još jedan zvižduk. Snažniji.
«Radi što hoćeš, ali ne možeš me spriječiti. Mala je moja!» Vikne u mrak.
A tada začuje režanje. Uplašeno podigne glavu.
«Koji je ovo vrag?!»
Sa svih strana trčali su psi. Raznih pasmina i vrsta. Iznenada se našao u okruženju. Stotinjak pasa kezilo je zube prema njemu. Uplašeno podigne ruke.
«Stanite! Čekajte malo. Vidite ovu malu? Može biti samo vaša. Radite s njom što hoćete, rastrgajte je, nije me briga. Vi se zabavite, a ja idem. Dobro?»
Krupni mješanac zatrči se prema njemu. On ustukne. Hodao je natraške pokazujući na Anitu.
«Eto vam je! Pobijedili ste! Samo me pustite!»
Ali psi su obilazili djevojčicu kao da i nije tu. Tiho režeći prilazili su mu sve bliže i bliže.
«BJEŽI!!!!!» Začuje Anita vrisak u glavi.
Uplašeno se podigne na noge nesigurno teturajući. Nagazi na nešto meko, zastane, podigne lutku i pažljivo je spremi u džep, posljednji put pogleda prema muškarcu čije se zapomaganje izmiješalo sa režanjem pasa, a zatim se baci u trk.
Trčala je niz ledinu do ceste, trčala je velikom prometnicom ne obazirući se na trubljenja iz auta, trčala je ulicom uz koju je stajao natpis Cvjetno naselje, trčala je i trčala dok nije ostala bez zraka u grudima, dok joj noge nisu otkazale poslušnost, dok se nije skljokala ispod kipa Neznanog junaka, bez snage, bez volje, bez imalo želje da nastavi dalje. Uostalom, više i nije imala kamo.
Nastavlja se…

Upravo završen, još vruć, poslužen na pladnju.
Dobar tek:))

Naći se ponovo na vjetrometini, bio je krajnje neugodan osjećaj. Naročito nakon toplog kreveta, čaja pripremljenog samo za nju i dobrih ljudi kojima je posao brinuti se. Anita nije dugo žalila. Više ne mora pokazivati ljudima razglednicu. Napokon je saznala gdje se zgrada nalazi. Zaustavila je već prvog prolaznika na kojeg je naletjela.
«Oprostite, Cvjetno naselje, znate li gdje je?»
On je sumnjičavo odmjeri.
«Možeš na dvanaesticu. Dalje pitaj vozača.»
«Na čega? Kakvu dvanaesticu?»
Muškarac je primi za ovratnik.
«Mala, jel' se ti to zezaš samnom?»
Ona uplašeno odmahne glavom. Muškarac je odgurne i nastavi dalje. Anita se osjećala kao vanzemaljac. Što je dvanaestica? Koji vozač. Čega vozač?»
Nesigurnim korakom produži dalje. Poželjela se vratiti u samostan i otkriti o kakvim je brojevima riječ, ali bila je previše nestrpljiva da bi mirno čekala nekoga tko bi je odveo do Ivana. Uostalom, Badnjak je. Svećenici imaju posla preko glave. Vjerojatno je ne bi pustili do sutra, možda čak i do prekosutra, a Anita nije željela čekati ni sekunde. Opazi dva mladića zgurena ispred izloga.
«Dečki» izusti prije nego je napusti hrabrost. Oni okrenu glave prema njoj.
«Što hoćeš» gnjevno procijedi jedan.
«Znate li gdje je Cvjetno naselje?»
«Znamo.» Reče drugi i povuče prijatelja na drugu stranu. Anita je zbunjeno gledala za njima, dok su se oni grohotom smijali. S osjećajem nelagode osvrne se oko sebe.
Trgovine su bile zatvorene, ulice sablasno puste, samo je vjetar divlje nosio sve pred sobom rasipajući snijeg praznim gradom.
Ljudi se pripremaju za polnoćku, nikome nije do šetnje po ovoj hladnoći, pomisli tjeskobno.
S vremena na vrijeme opazila bi kakvog teturavog stvora izbačenog iz gostionice, ili samo izgubljenog u prostoru i vremenu. Brzo bi prelazila na drugu stranu strahujući od daljnjih neugodnosti. Znala je ona kako pijanci mogu biti bezobrazni.
Žurno nastavi dalje. Uvjerenje da će večerati sa Ivanom i njegovom tetom, polako ju je napuštalo. Zbog toga ubrza korak boreći se sa vjetrom koji ju je gurao unatrag, sa pahuljama snijega koje su se prosipale po njenom sitnom licu, nadajući se da će se u najgorem slučaju znati vratiti u staru crkvu.
«Oprostite, znate li kako doći do Cvjetnog naselja?» Upita staricu umotanu u veliki crni rubac. Žena se okrene.
«Ha? Šta hoćeš mala?»
«Cvjetno naselje. Znate li gdje je?»
«Molim? Što hoćeš od mene? Orobiti me?!»
Starica podigne štap.
«Gubi se dok te nisam udarila!» Anita nemoćno ustukne. Oči joj se napune suzama.
«Stara je gluha je ko' top.» Začuje iza sebe. Naglo se okrene. Dječak otprilike njene dobi stajao je naslonjen na oronulu ogradu i poigravao se džepnim nožićem.
«O, nisam znala. Možda mi ti možeš reći kako da dođem do Cvjetnog naselja?»
«Možda, ako imaš sitnog.»
Anita prekopa po torbici nadajući se da je ostao kakav sitniš. Odahne s olakšanjem kada iskopa jednu kovanicu.
«Imam samo ovo.»
On se prijezirno osmjehne.
«Ti ovo nazivaš sitnišem? A što da radim s tim?»
«Nemam više. Molim te, pomozi mi.» Usrdno će Anita.
On ju je promatrao ispod oka šutirajući praznu limenku, zatim glavom mahne ulijevo.
«Tri ulice niže vidjet ćeš znak.»
Ona odahne s olakšanjem.
«Hvala ti! Puno hvala!»
«Jesi čula?» Dobaci prijateljici u džepu.
«Još malo i naći ćemo Ivana.»
Dječarac je isprati pogledom.
«Mala je skroz luda.»

Anita se spuštala cestom pogledavajući u svaki prolaz od straha da će previdjeti ulicu. Zavirivala je u kolne prilaze, puteljke koji su vodili do garaža, što ju je znatno usporilo. Naposljetku se našla na raskrižju, treća ulica lijevo, kako je rekao dječak, ali natpis nije vidjela. Osvrtala se na sve strane strahujući da je ponovo zalutala. Promet u ovome dijelu grada bio je gust, otežan lošim vremenom i nestrpljenjem vozača. Auti su se zaustavljali uz škripu kočnica, čule su se psovke, kretalo se uz cviljenje guma. Anita se približi automobilu zarobljenom u koloni. Za volanom je sjedila mlada žena. Djevojčica pokuca na prozor. Žena zine u čudu.
«Mala, što radiš vani po ovoj hladnoći? Ne bi li trebala biti kod kuće?»
«Tražim Cvjetno naselje. Molim vas…»
«Upravo stižem odande. Spustiš se cestom, tri-četiri kilometra niže… Ne bih ti preporučila pješačenje. Čuj, da nije ovakva gužva…»
Anita se osmjehne. Propješačila je ona puno više. Čvršće stegne šal oko glave cvokoćući zubima. Činilo se da je temperatura pala još nekoliko stupnjeva, ali to nije brinulo Anitu. Ta nadomak je cilju!
Nizali su se redovi kuća, trgovina, raskršća, parkova, djevojčica se dobro zapuhala, vratio se i neugodni kašalj, a toplinu u očima opravdavala je naporom kojim je bila izložena. Iako je željela što prije doći do prijatelja, noge su otkazivale poslušnost. Sve je tromije gazila kroz gust snijeg, sve je češće uzimala odmora da bi došla do daha, a premda je drhtala od hladnoće, čelo joj je bilo orošeno znojem. Ipak, ma što bilo, neće odustati.
Samo kukavice odustaju, prisjeti se Ivanovih riječi. Nakon prevaljena tri kilometra, odlučila je napraviti stanku. Srce joj je galopiralo u grudima, a u nogama je osjećala tupu bol.
Zađe u park tražeći zgodno mjesto gdje će ostati neprimjetna, dok ne prikupi snagu za dalje. Dohvati komadić snijega i prinese ga ustima. U grlu je osjećala već poznato peckanje i neugodnu toplinu. Proguta hladnu tekućinu. Imala je osjećaj kao da gasi požar. Otrgne inje s grane i strpa u usta kao što bi strpala lizalicu. Usput je cupkala na mjestu kako bi ugrijala noge.
«Što jedna djevojčica radi u parku usred noći?» Začuje glas iza sebe. Munjevito se okrene zadržavajući krik u grlu. Podalje od nje stajao je muškarac u crnom kaputu. Crni šešir navukao je preko čela, tako da mu nije mogla vidjeti lice.
«Nnništa. Malo se odmaram.» Promuca.
«A, odmaraš! A od čega se to odmaraš?»
Anita se ukoči. Trebala bi pobjeći. Odmah. Ali ne može. Oči su joj prikovane uz mračnu priliku, a noge kao da su od olova. Muškarac se nađe ispred nje.
«Onda, pitao sam te nešto.»
«Ttttražžžim prijatelja.»
«Aaaa, prijatelja! Ja ti mogu biti prijatelj.»
«Nnnne. Ttttražim svog prijatelja Ivana.»
«Dobro, ja ću ti pomoći. Reci mi adresu i odvest ću te k njemu.»
Aniti se nije svidio izraz njegovog lica. Brzo odmahne glavom.
«Nnnne treba, hvala. Sama ću ga naći.»
On se sagne podrugljivo se osmjehujući.
«Ljepotice, imaš li ime?»
«Anita.»
«Anita. Vidio sam te na televiziji. Traži te cijela gradska policija. Da im javimo gdje si?»
Ona preplašeno odmahne glavom.
«Nnnne, molim vas.»
«Znači, zajedno ćemo potražiti Ivana?»
Djevojčica kimne glavom. Muškarac je primi za ruku. Pokaže niz park.
«Ovuda, molim.»
«Aaaali, nisam vam rekla gdje stanuje.» Panično će djevojčica.
«Nema veze, draga. Nema veze.»
Anita pokuša izvući ruku, ali njegov stisak nije popuštao. Panično se obazre prema cesti koja se sve više udaljavala, dok su oni gazili u mrak.
Nastavlja se…