Pregled posta

Post 3. put

Ponovo se desilo da sam napisala post, stisnula objavi, kad ono, "poboljšani" sistem vrati me na blogovu naslovnicu.
Zatim sve to ponovim, ali desi se kvar u sistemu i comp rikne sam od sebe.
No, ja sam uporna i evo me opet.

Htjedoh vam opisati suret sa velikim Borgom, ali primijetih da on piše o istome, pa ću biti pristojna i pričekati kraj njegova putopisa, tada ću objaviti svoju verziju priče.
A dok vi nestrpljivo očekujete isrcpno izvješće o Borgovom pojavljivanju u svijetu običnih ljudi, ostavljam vam novi nastavak, da si prikratite vrijeme, uz malo upozorenje, kraj se bliži...

------

«Hladno mi je» tiho će djevojčica koračajući pored nepoznatog čovjeka mračnim parkom.
«Uskoro će ti biti jaaako toplo» otpovrne on čudnim tonom.
«Moj prijatelj stanuje kraj Cvjetnog naselja. Znate li gdje je to?» Upita ona s dozom nervoze u glasu.
«Ššššš, tiho budi. Da nisi ni pisnula.» Odjednom će muškarac napeto motreći stazu ispred sebe. Dvije siluete polako su izranjale iz mraka.
Policija! Pomisli Anita. U tom se trenutku društvo policajaca činilo više nego dobrodošlo. On, kao da joj čita misli, grubo spusti dlanove na njena usta. Povuče je dublje u sjenu. Djevojčica panično stisne lutku u kaputu.
«Darling» odjekne u mraku.
Dva policajca zastanu osluškujući.
«Jesi čuo?» Upita jedan. Drugi kimne glavom.
«Nekakvo mumljanje.»
Oprezno su koračali prema mjestu gdje je nepoznati muškarac držao djevojčicu. On tiho prokune.
«Sama si ovo tražila» šapne joj, gurne nešto hladno pod vrat, Anitino tijelo potresu snažni drhtaji, a zatim izgubi svijest.


Malena sobica odisala je jednostavnošću. Osim kauča, fotelje, drvene komode i malenog stolića, jedino što je privlačilo pažnju bio je veliki kamin obložen kamenom, poput onih u vesternima, iznad kojeg je zjapila vješto preparirana veprova glava. Anita se zagleda u vatru koja je tiho pucketala šireći ugodnu toplinu. Oči su joj se sklapale, ali nije željela ponovo zaspati.
Da barem netko dođe i upali svjetlo. Pomisli. Prozori su bili prekriveni teškom grimiznom tkaninom, žarulja ugašena, jedina svjetlost dopirala je iz kamina. Na stoliću opazi tanjur sa keksima. Čokoladnim. Omiljenim. Htjede posegnuti za jednim.
«Nemoj» začuje iza leđa. Pokuša se okrenuti, ali bol u vratu je spriječi.
«Tko je to?» Upita prestrašeno.
«Prijatelj.» Odgovori šapat.
«Prijatelj?»
Sjeti se neznanca iz parka.
«Niste vi meni nikakav prijatelj.» Tužno će ona.
Prilika izađe iz sjene. Njene se oči rašire u čudu.
«Ti?!!!!»
On stavi prst na usta.
«Tiše. Čut će te.»
Djevojčica se digne iz fotelje.
«Gdje smo? Kod tvoje tete?»
On odmahne glavom.
«Bojim se da nismo.»
«Ivane tako sam sretna što te vidim!» Tiho vrisne djevojčica i baci mu se oko vrata.
«Ššššš.»
«Kako sam došla do tebe? Znači onaj me čovjek doveo?»
On nesigurno slegne ramenima.
«Čini se tako.»
Anita se smrkne. Ivan nije djelovao ni upola radosno kako je očekivala.
«Nije ti drago što me vidiš? A tako sam se trudila! Da samo znaš što sam sve prošla…»
«Ma ne, sretan sam što te vidim, znam što si sve prošla, ali ovo nije prikladan trenutak.»
Anita blene u njega. Djelovao je snuždeno.
«Prikladan trenutak? Kako to misliš?»
«Anita, u velikoj si opasnosti. Čovjek s kojim si došla, jako je opasan. On radi djeci užasne stvari. Ne želim da i tebi učini nešto grozno.»
«Kako znaš?»
Dječak obori pogled.
Anita je zamišljeno promatrala vatru koja je veselo plamtjela u kaminu. Odjednom joj sine.
«Oh, Bože. Hoćeš reći da je i tebi radio užasne stvari?»
Ivan se snuždi još više.
«Je li čovjek još ovdje?»
On kimne glavom. Djevojčica se popne na prstiće.
«Onda moramo pobjeći.» Šapne mu na uho.
«Važno je da sam te našla. Sad se više ničega ne bojim.»
On neuvjerljivo potvrdi. Nježno zagrli prijateljicu.
Anita pokaže prema prozoru.
«Možemo onuda zbrisati.»
«Nemoj.» Uplašeno će on. Djevojčica se namršti.
«Ivane, čega se bojiš?»
On je blago primi za ruku.
«Ne kroz prozor. Rešetke su na njemu. A ionako nam ne bi koristilo.»
«Onda ti reci.» Molećivo će djevojčica.
Ivan joj makne pramen kose s lica. Djelovao je neobično zabrinuto.
«Da barem imamo više vremena. Moram ti toliko toga ispričati! Ali sada nije vrijeme. Nikako nije vrijeme.»
«Naravno. Prvo moramo pobjeći.» Živo će Anita.
Ivan se blago osmjehne.
«Vidi je. Narasla si, a i ova frizura puno ti bolje stoji.»
Ona mu uzvrati osmijeh crveneći.
«Hvala, stari.» Nježno ga lupi u rame.
Iz daljine se začuje krckanje, šuškanje. Ivan problijedi. Oči mu se rašire od straha.
«Ivane, što da radim?» Upita djevojčica uplašeno. On je lagano odgurne od sebe. Lice mu se iznenada smrači.
«Probudi se, Anita. PROBUDI SE!!!!!!»

Djevojčica zatrese glavom. Osjećala je bol u vratu, glava joj je visjela naopako, kroz omaglicu je promatrala sive kamene ploče, betonski svod, zatim stepenice, ledinu pokrivenu snijegom. Muškarac je dahtao pod teretom, mogla je čuti otkucaje njegovog srca. Željela mu je reći da je spusti, da dalje može sama, ali još je osjećala omamljenost, a i bila je poprilično dezorijentirana. S mukom se nakašlje. U grlu ju je sve više stezalo, a ono neugodno škakljanje vratilo se.
«Izgleda da se netko probudio. Silazi, mlada damo. Još malo i stigli smo.»
Kada je osjetila tlo pod nogama, djevojčica zatetura. On je primi za ramena.
«Hej, hej, polako. Malo sam te omamio. Ne brini, prilagodio sam napon. Radim ovo godinama.» Lice mu se iskrivi u ružnom cereku.
«Bit ćeš ti dobro. Vidiš li onu kuću, s lijeve strane?»
Ona nesigurno slegne ramenima. Bilo je mračno i mogla je razabrati jedino obrise.
«Nema veze. Još malo i bit ćemo u mom skromnom domu.»
Anita se primi za glavu. Zbunjeno pomisli kako je upravo izašla iz njegove kuće. Tamo je srela Ivana… Ivan!
«Znači, kod vas je Ivan.» Reče slabim glasom.
«Tko? Kakav Ivan? Bit ćemo sami ti i ja, baby.»
«Ali vidjela sam Ivana u onoj kući.» Tiho reče.
«Mala, imala si halucinacije. Iako, kada malo bolje razmislim, mislim da je bio jedan Ivan. Žgoljo mali, pjegav, smiješna Beatles frizura… htio je postati pjevač…»
Njeno srce poskoči u grudima.
«Da, to je moj Ivan!» Uzvikne.
«Budala. Mislio je zbrisati. A rekao sam mu, tko pokuša, mrtav je. Nije mi vjerovao, hehehehe, dok nije bilo kasno. Za njega, naravno. Sve u svemu, lijepo smo se družili.»
Djevojčica problijedi.
«Hoćete reći da je Ivan mrtav?»
On je nehajno pomiluje po kosi.
«Draga, iz ove priče možeš naučiti nešto jako važno. Ako budeš dobra, možemo godinama živjeti sretno i bezbrižno. Ali pokušaj mi pobjeći, i završit ćeš kao taj balavac. Jasno?»
Anita se istrgne iz njegovog stiska.
«Ivan je mrtav? Mrtav?! Moj Ivan je mrtav?!»
Bacila se na snijeg zapomažući na sav glas. On je gurne nogom.
«Diži se glupačo! Ili hoćeš kod svog prijatelja?»
Anita nije marila. Mogao ju je izbosti nožem, presjeći grkljan, ubiti je strujnim udarom, više ništa nije bilo važno.
Muškarac je primi za kosu.
«Ustani, dok te nisam raščerupao!»
«Ubili ste Ivana! Ubili ste Ivana!» Ponavljala je kroz suze.
On izvadi crni lovački nož.
«Ideš milom ili silom.» Zareži.
«Ubijete me! Baš me briga!»
«O, hoću, hoću. Ali prvo ćemo se malo poigrati.»
Oštricom noža propara odjeću na njoj.
Anita se ukoči. Požuda u njegovim očima uplaši je više od noža u ruci. Pokuša se osoviti na noge.
«Šššš, samo ti lezi. Možemo to obaviti i ovdje» šapne on dašćući.
«Kako si lijepa. Prava ljepotica.»
Anita osjeti slabost u tijelu. Uhvati je čudna omaglica. Nije se mogla pomaknuti od straha.
On posegne za njom.
«Ostavi je!»
Muškarac se zbunjeno obazre oko sebe. Nije bilo nikoga osim njega i ove preplašene djevojčice. Pomisli da bi trebao plijen odnijeti kući i na miru uživati u njoj cijelu noć, sutrašnji dan… dok se ne zasiti. Podigne joj glavu.
«Rekla sam, ostavi je!»
On se uspravi.
«Tko je to?»
«Tvoja suprotnost. Neki me zovu anđeo čuvar, neki prst sudbine, sretna slučajnost, biraj. Došla sam po djevojčicu. Ona ne pripada tebi.»
«Ma nemoj! Naravno da pripada. Ja sam je prvi našao.»
Nesigurno se osvrne.
«Gdje si?»
Tada mu pogled padne na lutku u djevojčičinoj ruci.
«Šališ se?!»
«Nećeš dobiti malu.» Nastavi glas.
«A ti ćeš me spriječiti?» Upita on podsmješljivo.
«Borit ću se protiv lutke? Može! Hehehe.»
«Zaboravljaš da sam ja puno više od komada plastike. Kao što si i ti puno više od ovog smiješnog tijela.»
Muškarac istrgne lutku iz Anitine ruke.
«Jesam? Znaš, mogu te rastrgati. Mogu ti odšarafiti glavu, istrgnuti ruke, noge, ostaviti samo ovo tijelo i polizati ga, ako želiš, hehehe.»
«Idiote. Lutka je metafora. Privid. Ono što jesam, tek ćeš vidjeti.»
Njegovo se lice iskrivi od zlobe.
«Vidio sam dovoljno. A sada ti gledaj.»
Odbaci lutku u snijeg smijući se neobičnoj dogodovštini. Tko bi rekao da će imati priviđenje.
Odjednom se livadom prolomi oštar zvižduk. Muškarac se okrene prema lutki.
«To nisi bila ti. Nema šanse. Lutke ne zvižde.»
Smijeh mu je izblijedio iz lica. Ljutito je šutne nogom.
Prolomi se još jedan zvižduk. Snažniji.
«Radi što hoćeš, ali ne možeš me spriječiti. Mala je moja!» Vikne u mrak.
A tada začuje režanje. Uplašeno podigne glavu.
«Koji je ovo vrag?!»
Sa svih strana trčali su psi. Raznih pasmina i vrsta. Iznenada se našao u okruženju. Stotinjak pasa kezilo je zube prema njemu. Uplašeno podigne ruke.
«Stanite! Čekajte malo. Vidite ovu malu? Može biti samo vaša. Radite s njom što hoćete, rastrgajte je, nije me briga. Vi se zabavite, a ja idem. Dobro?»
Krupni mješanac zatrči se prema njemu. On ustukne. Hodao je natraške pokazujući na Anitu.
«Eto vam je! Pobijedili ste! Samo me pustite!»
Ali psi su obilazili djevojčicu kao da i nije tu. Tiho režeći prilazili su mu sve bliže i bliže.
«BJEŽI!!!!!» Začuje Anita vrisak u glavi.
Uplašeno se podigne na noge nesigurno teturajući. Nagazi na nešto meko, zastane, podigne lutku i pažljivo je spremi u džep, posljednji put pogleda prema muškarcu čije se zapomaganje izmiješalo sa režanjem pasa, a zatim se baci u trk.
Trčala je niz ledinu do ceste, trčala je velikom prometnicom ne obazirući se na trubljenja iz auta, trčala je ulicom uz koju je stajao natpis Cvjetno naselje, trčala je i trčala dok nije ostala bez zraka u grudima, dok joj noge nisu otkazale poslušnost, dok se nije skljokala ispod kipa Neznanog junaka, bez snage, bez volje, bez imalo želje da nastavi dalje. Uostalom, više i nije imala kamo.
Nastavlja se…


Post je objavljen 08.02.2007. u 13:20 sati.