Moj izgubljeni svijet

Društvo drago, nakon zanimljivih iskustava iz Zagreba, vratila se ja u svoj mali svijet. Testiranje je dobro prošlo (najviše bodova polučila sam iz Ustava RH), a proučavajući ga, moram priznati da sam dosta i naučila.
Mogla bih vam jednom objasniti kako ova država funkcionira, a svim nestrpljivima savjetujem neka sami pročitajuj Ustav. Nije dugačak.

Od cijele šestosatne torture, najviše mi se dopalo društvo kandidata. Cure su sjajne. Neke se i poznaju šetajući od natječaja do natječaja, od testiranja do testiranja. Na kraju smo jedna drugoj pomagale, prepisivale:)))), kasnije pričale uz kavicu, rastale se sa iskrenom željom da barem jedna od nas upadne na dotično radno mjesto. A ostale... vidjet će se na nekom novom natječaju...

Dakle, uspješno položila, ljubazno poodgovarala na pitanja komisije (tipa: recite nam nešto o sebi i zadivite nas), zatim sutradan pospremila stvari i pravac - home sweet home.

Kažu, dojavit će oni već, kroz dva - tri tjedna. Nisam u brizi. Niti strepim. Bit će što mora biti (moja najnovija zen životna filozofija).

Nastavak nisam zgotovila, jer sam kuću malo zapustila, pa moram sada zasukati rukave i dotjerati je do punog sjaja (prije Uskrsa), a zatim put pod kotače i pravac Zg, part two, ali sada zadovoljstva radi.

Nadam se da ćemo se opet naći, s Francom u Sesvetama, Aquariom negdje u Centru... (možda zapalimo i do Bj, kod nas se nikad ne zna:)
Javit ćemo se našim purgerima kada stignemo, pa ćemo samo s kave na kavu...
Mentini hvala na povjerenju, šaljem ti svoj broj, pa se dogovorimo

Toliko o putovanju, a nastavak ću postati kada ulovim malo mira i samoće.

A vi mi budite lijepi, veseli, čisti i bistri (kako bi Franc rekao:))))
Pusa svima

Dragi moji prijatelji, sljedeći tjedan neće me puno biti, jer se spremam za jedan razgovor za posao, a glede istoga, potegnut ću malo do Metropole.
Ne nadam se previše, ali vrijedi pokušati.
No, vratit ću se ja i nastaviti sa piskaranjem.

Priča se nastavlja, naravno, Cordelia draga ipak si ti bila u pravu. Ne mogu ja protiv sebe.
Samo o nastavcima mislim dok kuham, perem, radim uobičajene dosadne kućanske poslove (pa i ne budu tako dosadni:)).

A vama svima želim lijepu i nadasve ugodnu noć i puse vam ostavljam

Na proplanku odjevenom u šarene boje proljeća, pored šumarka uz koji se lijeno protezao potočić, stajala je Aurora više nego zadovoljna svojim djelom. Lahor je tek jedva primjetno počivao u mekim krošnjama, dok je sunce zlatilo toplim sjajem. Njezin komadić raja bio je završen. Dodirom malene tipke na dnu neobične tastature, slika sa ekrana preselila se u prostoriju. Sada je mogla ubirati nježne ljubičice, mirisati ruže, ležati u travi koja se povijala pod težinom njenog tijela. Sve je djelovalo tako stvarno. Prožme je duboko zadovoljstvo. Isplatilo se beskonačno tipkanje, brisanje, isplatio se očaj i strašna pomisao da je pred njom nemoguća misija. Napokon je mogla sama sebi čestitati. Za totalnog početnika kao što je ona, napravila je čudo.
Mala crvena žaruljica upozoravajuće zabljesne. Ona se uplašeno trzne. Nešto je zaboravila?
Tipke s lijeve strane (koje nije imala vremena proučiti), sada su promijenile boju. Nesigurno stisne jednu. Otvori se maleni prozor.
Unesite domenu.
-Domenu?- Nesigurno će djevojka.
-Što je domena?-
Pritisne tipku za pomoć.
Domena
Stvaranje virtualnog identiteta osobe, jednoznačno povezanog s fizičkim identitetom, a zbog zadovoljavanja osobnih potreba fizičke osobe.
Pisalo je u prozorčiću.
Aurora se zamisli. Kakav bi ona to stvorila identitet koji bi bio povezan s fizičkim identitetom (pogled joj klizne niz lepršavu haljinu i bose noge uronjene u travu), te koje bi osobne potrebe ona trebala zadovoljiti? Nervozno se ushodala proplankom. Rado bi s nekim popričala, makar i sa neobičnim čovječuljkom, ali bila je sasvim sama.
Zar je moguće da je sama u ovom čudnom svijetu? Lagano zatrese glavom. Bilo bi to nevjerojatno. Uostalom, već je upoznala čovječuljka (iako mu ni ime ne zna), stoga mora postojati još… netko. Svemirac, Marsovac ili čovjek, svejedno.
Zamišljeno prijeđe pogledom preko nepreglednog prostranstva koje se stvorilo ni iz čega. Nekada je prostorija imala vrata, ali kako ih sada pronaći?
Klizila je rukom preko zida ispred kojeg je do maloprije vrijedno tipkala. Mora pronaći sljedeći zid. Na trenutak zastane napipavši sitnu udubinu. Zagrebe noktima, ali ništa se ne dogodi. Produži dalje. Činilo se da je soba nekako narasla, da je poprimila divovske razmjere…
Komad zida stane se uz lagani šum povlačiti na desnu stranu. Aurora poskoči od iznenađenja.
Bojažljivo proviri na drugu stranu. Od jarke sunčeve svjetlosti koja je obasjavala njen proplanak, nije vidjela ništa, no čim su joj se oči privikle, ona opazi nešto nalik na tunel. Nakon kratkotrajnog nećkanja, napokon zakorači u limeno crijevo koje se protezalo duboko u tamu. Vrata njenog doma istog se trena zatvore. Auroru obuze strah. Što ako se ne bude mogla vratiti? Noge je zazebu na metalnoj površini improviziranog hodnika. Tamni zidovi nisu djelovali ni malo obećavajuće. Koračala je postrance, klizeći niz glatku površinu, ni na trenutak ne ispuštajući iz vida vrata svoga doma. Ne smije se izgubiti. Ni pod koju cijenu. Hodajući tako, gotovo je pala kada su se nevidljiva vrata s njene desne strane bešumno otvorila. Posrćući je uletjela među društvo okupljeno na krajnje neobičnom mjestu.
-Oprostite- Zbunjeno zagladi kosu koja joj je pala preko čela, svjesna tišine u sobi i začuđenih pogleda prikovanih za nju.
…nastavlja se, naravno…

(zvuči poznato?)

Malo ću pisti, pa ćemo vidjeti kuda će nas to odvesti…



U mutno doba noći, kada se mrak prelijeva u tamno sivu tekućinu, a jutro lijeno proteže uz daleke rubove horizonta, policijska patrola okružila je tijelo mlade djevojke, dok su ljudi u sivim kombinezonima, sa gumenim rukavicama na rukama, pokušavali pohvatati tragove zločina sa asfalta poprskanog krvlju.
-Netko je naletio na nju, šefe.- Tiho će bljedunjav mladić diskretno pogledavajući na sat. Još malo i njegova smjena je gotova.
-Bravo, Kolumbo! Upravo si otkrio Ameriku!- Posprdno će šef.
-A sad se baci na posao. Hoću znati točnu dimenziju vozila, marku guma, ulje koje koristi… sve što se može iščačkati s prokletog asfalta.-
Mladić se pokunjeno vrati među istražitelje.
-K vragu, zar je baš sada morala stradati.- Mrzovoljno procijedi. Činilo se da će mu potraga za dokazima odnijeti dobar dio jutra, a imao je dogovor, no koga briga? Šefa sigurno ne.
Sagne se iznad tamne lokvice pokušavajući odgonetnuti sadržaj.
Cestom se oglasi zvuk sirene.
-Hvala Bogu! Bilo je i vrijeme! Maknite se momci!- Dreknuo je inspektor kojemu je ovo bila treća intervencija te noći.
Društvo iz hitne okružilo je djevojku. Inspektor frkne nosom. Goropadno se nadvije nad njih.
-Gadan udarac u glavu. A i desna ruka čini se smrskana. Kujin sin nije ni usporio.-
Bijesno pljucne u stranu sažaljivo pogledavajući prema djevojci.
Bolničari je pažljivo odnesu u vozilo.
-Znamo li tko je?-
-Nismo našli nikakve dokumente. Ali nadam se da ćemo i to uskoro otkriti.-
Vozilo zatuli kroz noć odvozeći tijelo nepoznate prema bolnici.

U glavi mlade djevojke vladala je potpuna, apsolutna tišina. Bilo je ugodno lebdjeti tako daleko od stvarnosti, ne osjetiti bezbroj uboda, ne biti svjestan neugodnih pretraga, ne osjećati ni bol, ni strah, niti hladnoću beživotnih bolničkih soba.
Strpali su joj tijelo u uredno složenu postelju, zakovali je iglama i sondama koje su obavljale sitne posliće umjesto nje. Poput disanja, hranjenja, mokrenja…
Ona nije trebala činiti ništa, osim mirno ležati i čekati. Čekati da dođe njeno vrijeme, kada će ponovo otvoriti oči i s čuđenjem promatrati strku što je izazvala svojim jedva čujnim šapatom
-Gdje sam?-
Nije bila svjesna bijelih kuta, niti povremenih dolazaka ljudi koji su zastajkivali pored njenog kreveta, sa suzama u očima, dozivajući je po imenu. Rado bi im ona odgovorila, da nije bila tako daleko od kreveta, od sobe, od cijele bolnice koja je udomila njeno slomljeno tijelo.

Vrijeme što prolazi, nekome polako, nekome brzo, nekome u trenu, nekome kao vječnost. Vrijeme koje se poigrava brojkama i kazaljkama, otkucajima dana i tjedana, godina i stoljeća. Vrijeme, velika ljudska iluzija. Utopija onih koji spokojno žive u onome što nazivamo stvarnost.
Za djevojku što leži u bolničkoj sobi bez svijesti, vrijeme ne postoji. Baš kao ni stolica, ni krevet, ni dan ni noć.

Kada je napokon otvorila oči, barem je vjerovala da je otvorila oči, ono što je vidjela, nije izgledalo ni malo stvarno. Nalazila se u nekakvoj bezličnoj prostorije mliječne boje. Prostorija je bila bez namještaja, bez vidljivog izvora svjetlosti, premda u njoj nije bilo mračno. Činilo se da su zidovi sačinjeni od čvrstog metala, baš kao i pod. Na trenutak je pomislila da se nalazi u svemirskom brodu, da su je oteli alieni, dobra stara filmska vrsta tako omiljena među SF fanovima. Kao prilog njenoj pretpostavci, vrata se bešumno otvore, a neobična prilika nalik na biće iz Ratova zvijezda, znatiželjno je odmjeri.
-Hm, čini se da si u redu. Dođi.-
Ona se nećkala. Željela je postaviti nekoliko pitanja, kao na primjer, gdje se nalazi i kako je dospjela ovamo. Ali čovječuljku se očito žurilo, jer ju je blago gurao prema drugom kraju sobe. Tamo se otvore još jedna vrata, a oni se nađu u još jednoj bezličnoj prostoriji.
-Kako se zoveš?- Upita njen domaćin. Djevojka nesigurno slegne ramenima. Nije se mogla sjetiti. NIJE SE MOGLA SJETITI. Zapljusne je val panike. Čovječuljak odmahne rukom.
-Nema veze. Ionako nije važno. Izaberi novo ime, pa idemo dalje.-
Prijeđe rukom preko glatke zidne površine i u trenu ih zabljesne tisuću pločica sa tisuću različitih imena.
-Ako hoćeš, možemo ih poredati po abecedi.-
Mahne rukom, a slova, poput nasrtljivog roja mušica, zalepršaju zidom, da bi se formirala u dvadesetak stupaca.
Djevojka se ushićeno zagleda u blještavi spisak.
Zaustavi pogled već na prvom nizu. Misli joj preplave uspomene, ali već u sljedećem trenutku otplove u zaborav.
-Hoću ovo. Aurora.-
-Hm, odličan izbor.- Reče čovječuljak bezbojnim glasom. Isto bi rekao da je izabrala bilo koje drugo ime na podužem popisu.
-Imaš sreće što je slobodno.-
-Slobodno?-
-Idemo dalje.-
Istog se trena otvore nova vrata, a njih se dvoje nađu u prostoriji identičnoj prve dvije.
Sitne tamne oči zaškilje prema njoj.
-Da vidimo… Treba ti nekakav izgled. Look, rekli bi danas.-
Mlada ga djevojka iznenađeno pogleda.
-Izgled?- Zvučala je sama sebi glupo. Osjećala se kao Alisa u zemlji čudesa, uvjerena da je čovječuljak u stvari bijeli zec koji će je uvesti u tajanstveni svijet limenog čovjeka, karti koje govore, lisica i patuljaka.
Prije nego je uspjela progovoriti, čovječuljak pljesne rukama, a soba se ispuni neobičnim likovima. Ovaj put djevojka pomisli da je iz bajke o Alisi zalutala u muzej voštanih figura. U žensku sobu. Prepoznala je ovdje puno slavnih glumica, pjevačica, modela, kraljica, princeza, mitskih božica, morskih sirena, te brojnih karikatura, zvijezda iz crtića. Čovječuljak se spretno provuče kroz mnoštvo likova i prije nego što je ona išta rekla, pred njom se stvori žena neobične ljepote, očiju sjajnih od sunca, kose rumene poput zore, okićene raskošnim cvjetnim vijencem, u dugoj prozračnoj haljini, tako laganoj, da je lepršala na najmanje strujanje zraka.
Ona zaustavi dah. Zadivljeno kimne glavom bez imalo pojma što se u stvari događa.
-I mislio sam. S obzirom na ime. Nisi znala? He,he, ovako zamišljaju božicu zore. Hajde, moraš se obući.-
Blago je gurne kroz još jedna vrata, u još jednu prostoriju. Istog trena kada je ušla, u sobi zavlada mrkli mrak, a već nekoliko trenutaka kasnije, blijeda neonska svjetlost ponovo osvijetli prostoriju. Čovječuljak zadovoljno kimne glavom. Kvrcne po zidu, a ona, na svoje ogromno zaprepaštenje, ugleda vlastiti odraz u velikom zrcalu. U nevjerici dotakne rubove lepršave haljine. Zatim nježne latice mirisnoga cvijeća koji su joj krasili glavu.
-Naravno, ako ti se nešto ne sviđa, slobodno promijeni.-
Djevojka se okrene na vrhovima prstiju. Mogla bi se zakleti da nikada nije izgledala ovako dobro!
-Hvala.-
I glas joj je bio neobično ugodan. Malo promukao, nježan, a opet dubok. Već se zaljubila u novu sebe.
-A sada slijedi možda ono najteže.- Prene je čovječuljak iz sanjarenja.
Soba je ponovo dobila svoj bezlični izgled. On lupi o pod i istog trena izroni bijela fotelja.
-Dalje ćeš morati sama. Uz pomoć ove sofisticirane tehnologije, kreirat ćeš okoliš koji ti najviše odgovara.
Ona blene u njega.
-Molim? Što? Kako?!-
-Oprosti, zaboravio sam da ti nisi iz našeg vremena. Pogledaj.-
Preko cijelog se zida sada protezao ogroman ekran. Ispod njega nešto nalik na tipke.
On dotakne jednu, a na zidu zapleše šuma okupana jutarnjim suncem, razbuđena laganim povjetarcem.
-Ovako stvaraš sliku na ekranu. Brišeš što ti se ne sviđa, dodaješ što voliš. Kada budeš potpuno zadovoljna, stisneš tipku na dnu. I ne zaboravi, sve možeš promijeniti kada god poželiš. Na lijevoj strani tastature biraš stil, karakteristike… sve što ćeš ovdje biti. Dobro?-
Ona nesigurno kimne glavom. Bojažljivo dodirne plavičastu tipku koja je više ličila na nakupinu vode nego na alat za upravljanje, a zatim brzo povuče ruku. Uplašeno podigne glavu.
Uz rub šume ljeskalo se more. Mlada žena nije mogla odvojiti pogled od ekrana.
-Predivno.- Tiho reče.
On slegne ramenima.
-Dobro došla u virtualni svijet.-
A zatim nestane iza vrata.
Ostala je sama. Uzbuđena i preplašena istovremeno. Nije imala pojma gdje se nalazi, ali svakim trenom, njeno novo utočište činilo se sve privlačnije i privlačnije.
… nastavlja se…(a možda i ne )

Usput, svima koji slave ajriš praznik St. Patric day, neka je sretno i veselo

Čini se da ćemo preko vikenda biti odsječeni u komunikaciji, što nije prvi, a sigurno ni posljednji put.

Posljednjih dana primijetila sam da se tiha depresija, fjaka nošena južinom, ili tek trenutak očaja, uvukao u virtualni svijet, a da je veći broj meni dragih blogera potonuo u malodušnost, pored gripe i beskrajnog šmrcanja (čini se da je sve nekako povezano).

Zato sam za večerašnji post odabrala montipajtonovski pjesmuljak da se sjetite pogledati malo na onu bolju stranu života, da se izmaknete tuzi i glavu podignete prema zvijezdama.

Kaže doktor Glasser da je samo trenutna bol stvarna. Ostalo je stvar našeg izbora. Vlastita odluka koliko ćemo i dokle ćemo depresirati.
Instant preporuka za popravak raspoloženja (prepisano iz njegove knjige) kaže da trebamo što prije poduzeti neku radnu aktivnost koja će nas zaokupti dovoljno snažno da zaboravimo na tekuće probleme. Najbolje se zabaviti nečim što nas najviše veseli/opušta.
Meni osobno molitva pomaže bolje od bilo kakvog apaurina ili nekog razvikanog antidepresiva. Naročito kad se molim za druge (da, da, i vas se sjetim)

Usput, ne mogu a da se ne osvrnem (kad već drugi neće) na Doru i pjesmu koja će nas predstavljati na Eurosongu.
Dakle, ne znam kako vama, ali meni je ovo najbolja pjesma koju je Hrvatska poslala u svijet.
Možda iz čisto subjektivnih razloga što volim soft rock, ili što Dado Topić posjeduje onu rijetku karizmu iskusnog rokera koja ne krasi baš puno pjevača na domaćoj nam sceni. Kako bilo, ja sam jako zadovoljna (najviše što smo prevladali mentalitet festivalsko (pre)lakih nota u kojima su se gušile prošle Dore). Ovo je (po meni) ipak korak naprijed i s guštom ću u svibnju navijati za Kroejšu:))))

Ali da sad ne odem u širine i daljine, ostavljam vam pjesmu za ugodno raspoloženje nadajuć se da ćete ugodno provesti ove neradne dane.
I bonus, Dado Topić, za one koji još nisu čuli...

Možda gospoda urednici remontirajući blogosvijet, izbrišu negativnu vibru, napune mrežu optimizmom i sve ukrase bržim učitavanjima, te sistemima koji će spriječiti da gotov post ode u nepovrat.

Blogeri moji, ugodan vam i veseo vikend

Always Look on the Bright Side of Life (from Monty Python)

Some things in life are bad
They can really make you mad
Other things just make you swear and curse.
When you're chewing on life's gristle
Don't grumble, give a whistle
And this'll help things turn out for the best...
And...always look on the bright side of life...
Always look on the light side of life...
If life seems jolly rotten
There's something you've forgotten
And that's to laugh and smile and dance and sing.
When you're feeling in the dumps
Don't be silly chumps
Just purse your lips and whistle - that's the thing.
And...always look on the bright side of life...
Always look on the light side of life...
For life is quite absurd
And death's the final word
You must always face the curtain with a bow.
Forget about your sin - give the audience a grin
Enjoy it - it's your last chance anyhow.
So always look on the bright side of death
Just before you draw your terminal breath
Life's a piece of shit
When you look at it
Life's a laugh and death's a joke, it's true.
You'll see it's all a show
Keep 'em laughing as you go
Just remember that the last laugh is on you.
And always look on the bright side of life...
Always look on the right side of life...
(Come on guys, cheer up!)
Always look on the bright side of life...
Always look on the bright side of life...
(Worse things happen at sea, you know.)
Always look on the bright side of life...
(I mean - what have you got to lose?)
(You know, you come from nothing - you're going back to nothing.
What have you lost? Nothing!)
Always look on the right side of life...



A sad Dado:

Nakon rođkasa moje male najmanje među malenima (šest joj je godina tek), napale su nas viroze, gripoze, kašljevi, temperature…
Ja se po cijele dane igram bolničarke, tako da mi malo vremena ostaje za blogosvijet.
Ipak, pročitala sam za vas

pa ću malo o njoj.
Razlog što sam u ruke uzela ovo štivo, bio je natječaj za Copywritera objavljen na webu. Za sve neupućene, Copywriteri su ljudi koji pišu reklame. Po mom skromnom mišljenju, prilično zabavan posao, gdje se do mile volje poigravaš riječima i još ti za to plate.
U oglasu se poziva na spomenutu knjigu, navodeći da ako je kandidat u stanju pisati barem približno slično curi koja se proslavila Pradom, posao je zagarantiran.
Zaintrigirana natječajem, ja, ne budi lijena, primih se knjige, da vidim kako dubokouman moraš biti da bi život posvetio pisanju slogana.
I pročitah je, od korica do korica.

Riječ je djevojci kojoj se ni pečat na diplomi nije osušio, a ona dobila posao u prestižnom modnom časopisu, kao pomoćnica glavne urednice, posao za koji bi milijun cura dalo sve na svijetu.
I sada kreće njeno jadanje, zanovijetanje, plač i škrgut zuba pod nesmiljenom čizmom njene šefice. Cura je osuđena da godinu dana služi ženi koja je alfa i omega u svijetu mode, nosi joj kavice, ručkove, odjeću na kemijsko i nazad… te niz kojekakvih poslića, dok joj sila zla puše za vratom.
To što ima na raspolaganju limuzinu i vozača, što se na posao vozi taxijem na račun firme, to što joj firma puni ormare krpicama najpoznatijih kreatora čak i prije nego se nađu na tržištu, ne može umanjiti duševne boli naše heroine. I to što će nakon godinu dana crnčenja dobiti posao koji sama poželi, nema veze. Njoj je teško kao nikome na svijetu.
Pomalo cendrava knjiga, nikako po mom ukusu, ali sigurno će naći brojne poklonike među mladim gradskim curama koje gutaju modne časopise, slijepo prateći savjete preplaćenih modnih stručnjaka koji jedini znaju što im najbolje stoji, u čemu se osjećaju najbolje.

Odmah mi je palo na pamet da bi autoricu romana trebalo dovesti u Lijepu Našu na pripravnički staž, kod našeg urednika neke ženske novine, koji nema pojma o modi, ali svoju pomoćnicu obožava nazivati mala, curo, ribice i sl., od čega svakoj pravoj pripravnici zastaje dah, naročito kada ih onako, usput, štipne za guzu, ili se ovlaš okrzne o njeno poprsje.
Kada, umjesto na modne revije, cura mora slijediti svoga vođu na janjetinu mladu s kapulicom (neizbježni dio tradicije), a tu su i njegovi dragi poslovni partneri, također novopečeni poduzetnici, koji su se poveli za mirisom zapadnjačkog kapitalizma, pa se osviješteno pregrupirali i zauzeli položaje odakle mogu bez puno truda puniti čarape šuškavim novčanicama.
Naša bi junakinja imala pune ruke posla u uredu, radila ono što radi cura u romanu, ali uz to bi bila prisiljena pokrivati i rupe u neznanju svojega šefa, znači, raditi i svoj i njegov posao, a na raspolaganju joj sigurno ne bi bila limuzina, niti bi se o firminom trošku mogla vozikati taksijem, već bi koristila, baš kao sav pošten svijet, usluge javnog prijevoza, u najboljem slučaju, dobila bi na raspolaganje otpisanu škodu.
Eventualnu oblekicu eventualnih modnih kreatora ne bi dobila ona, već šefova žena, ljubavnica, kćer… dug je popis. A nakon godinu dana crnčenja (za plaću kakvu naša književnica ne može niti zamislit, niti itko van granica naše nam domovine), nudi joj se burza rada, ili primamljiva ponuda nekog od poslovnih kolega njenog šefa, potkrijepljena pohotnim pogledom i zadahom dostojnim samog Superhika…
Eto, ovo bi čak moglo poslužiti nekoj mladoj domaćoj curi kao prijedlog da svoja iskustva oblikuju u crnohumorni romančić i tako konkurira zapadnjačkoj kolegici.

Knjigu nikako ne bih preporučila našim mladim akademicima koji rintaju za sitnu lovu po kafićima, volontiraju po razno raznim udrugama, s mukom sklapajući kraj s krajem, čisto da ne dobiju probavne smetnje.
Na kraju romana, naša glavna junakinja, koja kaže bobu bob, a popu pop (uzrečica iz bivšeg sistema, nekako mi (za)ostala u uhu), vlastitim snagama domogne se urednice jednih novina, a nastavak njenog uspješnog života odlazi u povijest.
Moram priznati da je knjiga tehnički solidno napisana, bez i jedne zamjerke, a što se tiče samog sadržaja… nekome će biti odlično štivo.
Ali za moje duhovno i umno zrele blogere - nije.
A vi prosudite sami.