Marketing
O Pradi i nekim sitnicama iz svakodnevnog života
Nakon rođkasa moje male najmanje među malenima (šest joj je godina tek), napale su nas viroze, gripoze, kašljevi, temperature…
Ja se po cijele dane igram bolničarke, tako da mi malo vremena ostaje za blogosvijet.
Ipak, pročitala sam za vas
pa ću malo o njoj.
Razlog što sam u ruke uzela ovo štivo, bio je natječaj za Copywritera objavljen na webu. Za sve neupućene, Copywriteri su ljudi koji pišu reklame. Po mom skromnom mišljenju, prilično zabavan posao, gdje se do mile volje poigravaš riječima i još ti za to plate.
U oglasu se poziva na spomenutu knjigu, navodeći da ako je kandidat u stanju pisati barem približno slično curi koja se proslavila Pradom, posao je zagarantiran.
Zaintrigirana natječajem, ja, ne budi lijena, primih se knjige, da vidim kako dubokouman moraš biti da bi život posvetio pisanju slogana.
I pročitah je, od korica do korica.
Riječ je djevojci kojoj se ni pečat na diplomi nije osušio, a ona dobila posao u prestižnom modnom časopisu, kao pomoćnica glavne urednice, posao za koji bi milijun cura dalo sve na svijetu.
I sada kreće njeno jadanje, zanovijetanje, plač i škrgut zuba pod nesmiljenom čizmom njene šefice. Cura je osuđena da godinu dana služi ženi koja je alfa i omega u svijetu mode, nosi joj kavice, ručkove, odjeću na kemijsko i nazad… te niz kojekakvih poslića, dok joj sila zla puše za vratom.
To što ima na raspolaganju limuzinu i vozača, što se na posao vozi taxijem na račun firme, to što joj firma puni ormare krpicama najpoznatijih kreatora čak i prije nego se nađu na tržištu, ne može umanjiti duševne boli naše heroine. I to što će nakon godinu dana crnčenja dobiti posao koji sama poželi, nema veze. Njoj je teško kao nikome na svijetu.
Pomalo cendrava knjiga, nikako po mom ukusu, ali sigurno će naći brojne poklonike među mladim gradskim curama koje gutaju modne časopise, slijepo prateći savjete preplaćenih modnih stručnjaka koji jedini znaju što im najbolje stoji, u čemu se osjećaju najbolje.
Odmah mi je palo na pamet da bi autoricu romana trebalo dovesti u Lijepu Našu na pripravnički staž, kod našeg urednika neke ženske novine, koji nema pojma o modi, ali svoju pomoćnicu obožava nazivati mala, curo, ribice i sl., od čega svakoj pravoj pripravnici zastaje dah, naročito kada ih onako, usput, štipne za guzu, ili se ovlaš okrzne o njeno poprsje.
Kada, umjesto na modne revije, cura mora slijediti svoga vođu na janjetinu mladu s kapulicom (neizbježni dio tradicije), a tu su i njegovi dragi poslovni partneri, također novopečeni poduzetnici, koji su se poveli za mirisom zapadnjačkog kapitalizma, pa se osviješteno pregrupirali i zauzeli položaje odakle mogu bez puno truda puniti čarape šuškavim novčanicama.
Naša bi junakinja imala pune ruke posla u uredu, radila ono što radi cura u romanu, ali uz to bi bila prisiljena pokrivati i rupe u neznanju svojega šefa, znači, raditi i svoj i njegov posao, a na raspolaganju joj sigurno ne bi bila limuzina, niti bi se o firminom trošku mogla vozikati taksijem, već bi koristila, baš kao sav pošten svijet, usluge javnog prijevoza, u najboljem slučaju, dobila bi na raspolaganje otpisanu škodu.
Eventualnu oblekicu eventualnih modnih kreatora ne bi dobila ona, već šefova žena, ljubavnica, kćer… dug je popis. A nakon godinu dana crnčenja (za plaću kakvu naša književnica ne može niti zamislit, niti itko van granica naše nam domovine), nudi joj se burza rada, ili primamljiva ponuda nekog od poslovnih kolega njenog šefa, potkrijepljena pohotnim pogledom i zadahom dostojnim samog Superhika…
Eto, ovo bi čak moglo poslužiti nekoj mladoj domaćoj curi kao prijedlog da svoja iskustva oblikuju u crnohumorni romančić i tako konkurira zapadnjačkoj kolegici.
Knjigu nikako ne bih preporučila našim mladim akademicima koji rintaju za sitnu lovu po kafićima, volontiraju po razno raznim udrugama, s mukom sklapajući kraj s krajem, čisto da ne dobiju probavne smetnje.
Na kraju romana, naša glavna junakinja, koja kaže bobu bob, a popu pop (uzrečica iz bivšeg sistema, nekako mi (za)ostala u uhu), vlastitim snagama domogne se urednice jednih novina, a nastavak njenog uspješnog života odlazi u povijest.
Moram priznati da je knjiga tehnički solidno napisana, bez i jedne zamjerke, a što se tiče samog sadržaja… nekome će biti odlično štivo.
Ali za moje duhovno i umno zrele blogere - nije.
A vi prosudite sami.
Post je objavljen 05.03.2007. u 19:09 sati.