|
(zvuči poznato?)
Malo ću pisti, pa ćemo vidjeti kuda će nas to odvesti…
U mutno doba noći, kada se mrak prelijeva u tamno sivu tekućinu, a jutro lijeno proteže uz daleke rubove horizonta, policijska patrola okružila je tijelo mlade djevojke, dok su ljudi u sivim kombinezonima, sa gumenim rukavicama na rukama, pokušavali pohvatati tragove zločina sa asfalta poprskanog krvlju.
-Netko je naletio na nju, šefe.- Tiho će bljedunjav mladić diskretno pogledavajući na sat. Još malo i njegova smjena je gotova.
-Bravo, Kolumbo! Upravo si otkrio Ameriku!- Posprdno će šef.
-A sad se baci na posao. Hoću znati točnu dimenziju vozila, marku guma, ulje koje koristi… sve što se može iščačkati s prokletog asfalta.-
Mladić se pokunjeno vrati među istražitelje.
-K vragu, zar je baš sada morala stradati.- Mrzovoljno procijedi. Činilo se da će mu potraga za dokazima odnijeti dobar dio jutra, a imao je dogovor, no koga briga? Šefa sigurno ne.
Sagne se iznad tamne lokvice pokušavajući odgonetnuti sadržaj.
Cestom se oglasi zvuk sirene.
-Hvala Bogu! Bilo je i vrijeme! Maknite se momci!- Dreknuo je inspektor kojemu je ovo bila treća intervencija te noći.
Društvo iz hitne okružilo je djevojku. Inspektor frkne nosom. Goropadno se nadvije nad njih.
-Gadan udarac u glavu. A i desna ruka čini se smrskana. Kujin sin nije ni usporio.-
Bijesno pljucne u stranu sažaljivo pogledavajući prema djevojci.
Bolničari je pažljivo odnesu u vozilo.
-Znamo li tko je?-
-Nismo našli nikakve dokumente. Ali nadam se da ćemo i to uskoro otkriti.-
Vozilo zatuli kroz noć odvozeći tijelo nepoznate prema bolnici.
U glavi mlade djevojke vladala je potpuna, apsolutna tišina. Bilo je ugodno lebdjeti tako daleko od stvarnosti, ne osjetiti bezbroj uboda, ne biti svjestan neugodnih pretraga, ne osjećati ni bol, ni strah, niti hladnoću beživotnih bolničkih soba.
Strpali su joj tijelo u uredno složenu postelju, zakovali je iglama i sondama koje su obavljale sitne posliće umjesto nje. Poput disanja, hranjenja, mokrenja…
Ona nije trebala činiti ništa, osim mirno ležati i čekati. Čekati da dođe njeno vrijeme, kada će ponovo otvoriti oči i s čuđenjem promatrati strku što je izazvala svojim jedva čujnim šapatom
-Gdje sam?-
Nije bila svjesna bijelih kuta, niti povremenih dolazaka ljudi koji su zastajkivali pored njenog kreveta, sa suzama u očima, dozivajući je po imenu. Rado bi im ona odgovorila, da nije bila tako daleko od kreveta, od sobe, od cijele bolnice koja je udomila njeno slomljeno tijelo.
Vrijeme što prolazi, nekome polako, nekome brzo, nekome u trenu, nekome kao vječnost. Vrijeme koje se poigrava brojkama i kazaljkama, otkucajima dana i tjedana, godina i stoljeća. Vrijeme, velika ljudska iluzija. Utopija onih koji spokojno žive u onome što nazivamo stvarnost.
Za djevojku što leži u bolničkoj sobi bez svijesti, vrijeme ne postoji. Baš kao ni stolica, ni krevet, ni dan ni noć.
Kada je napokon otvorila oči, barem je vjerovala da je otvorila oči, ono što je vidjela, nije izgledalo ni malo stvarno. Nalazila se u nekakvoj bezličnoj prostorije mliječne boje. Prostorija je bila bez namještaja, bez vidljivog izvora svjetlosti, premda u njoj nije bilo mračno. Činilo se da su zidovi sačinjeni od čvrstog metala, baš kao i pod. Na trenutak je pomislila da se nalazi u svemirskom brodu, da su je oteli alieni, dobra stara filmska vrsta tako omiljena među SF fanovima. Kao prilog njenoj pretpostavci, vrata se bešumno otvore, a neobična prilika nalik na biće iz Ratova zvijezda, znatiželjno je odmjeri.
-Hm, čini se da si u redu. Dođi.-
Ona se nećkala. Željela je postaviti nekoliko pitanja, kao na primjer, gdje se nalazi i kako je dospjela ovamo. Ali čovječuljku se očito žurilo, jer ju je blago gurao prema drugom kraju sobe. Tamo se otvore još jedna vrata, a oni se nađu u još jednoj bezličnoj prostoriji.
-Kako se zoveš?- Upita njen domaćin. Djevojka nesigurno slegne ramenima. Nije se mogla sjetiti. NIJE SE MOGLA SJETITI. Zapljusne je val panike. Čovječuljak odmahne rukom.
-Nema veze. Ionako nije važno. Izaberi novo ime, pa idemo dalje.-
Prijeđe rukom preko glatke zidne površine i u trenu ih zabljesne tisuću pločica sa tisuću različitih imena.
-Ako hoćeš, možemo ih poredati po abecedi.-
Mahne rukom, a slova, poput nasrtljivog roja mušica, zalepršaju zidom, da bi se formirala u dvadesetak stupaca.
Djevojka se ushićeno zagleda u blještavi spisak.
Zaustavi pogled već na prvom nizu. Misli joj preplave uspomene, ali već u sljedećem trenutku otplove u zaborav.
-Hoću ovo. Aurora.-
-Hm, odličan izbor.- Reče čovječuljak bezbojnim glasom. Isto bi rekao da je izabrala bilo koje drugo ime na podužem popisu.
-Imaš sreće što je slobodno.-
-Slobodno?-
-Idemo dalje.-
Istog se trena otvore nova vrata, a njih se dvoje nađu u prostoriji identičnoj prve dvije.
Sitne tamne oči zaškilje prema njoj.
-Da vidimo… Treba ti nekakav izgled. Look, rekli bi danas.-
Mlada ga djevojka iznenađeno pogleda.
-Izgled?- Zvučala je sama sebi glupo. Osjećala se kao Alisa u zemlji čudesa, uvjerena da je čovječuljak u stvari bijeli zec koji će je uvesti u tajanstveni svijet limenog čovjeka, karti koje govore, lisica i patuljaka.
Prije nego je uspjela progovoriti, čovječuljak pljesne rukama, a soba se ispuni neobičnim likovima. Ovaj put djevojka pomisli da je iz bajke o Alisi zalutala u muzej voštanih figura. U žensku sobu. Prepoznala je ovdje puno slavnih glumica, pjevačica, modela, kraljica, princeza, mitskih božica, morskih sirena, te brojnih karikatura, zvijezda iz crtića. Čovječuljak se spretno provuče kroz mnoštvo likova i prije nego što je ona išta rekla, pred njom se stvori žena neobične ljepote, očiju sjajnih od sunca, kose rumene poput zore, okićene raskošnim cvjetnim vijencem, u dugoj prozračnoj haljini, tako laganoj, da je lepršala na najmanje strujanje zraka.
Ona zaustavi dah. Zadivljeno kimne glavom bez imalo pojma što se u stvari događa.
-I mislio sam. S obzirom na ime. Nisi znala? He,he, ovako zamišljaju božicu zore. Hajde, moraš se obući.-
Blago je gurne kroz još jedna vrata, u još jednu prostoriju. Istog trena kada je ušla, u sobi zavlada mrkli mrak, a već nekoliko trenutaka kasnije, blijeda neonska svjetlost ponovo osvijetli prostoriju. Čovječuljak zadovoljno kimne glavom. Kvrcne po zidu, a ona, na svoje ogromno zaprepaštenje, ugleda vlastiti odraz u velikom zrcalu. U nevjerici dotakne rubove lepršave haljine. Zatim nježne latice mirisnoga cvijeća koji su joj krasili glavu.
-Naravno, ako ti se nešto ne sviđa, slobodno promijeni.-
Djevojka se okrene na vrhovima prstiju. Mogla bi se zakleti da nikada nije izgledala ovako dobro!
-Hvala.-
I glas joj je bio neobično ugodan. Malo promukao, nježan, a opet dubok. Već se zaljubila u novu sebe.
-A sada slijedi možda ono najteže.- Prene je čovječuljak iz sanjarenja.
Soba je ponovo dobila svoj bezlični izgled. On lupi o pod i istog trena izroni bijela fotelja.
-Dalje ćeš morati sama. Uz pomoć ove sofisticirane tehnologije, kreirat ćeš okoliš koji ti najviše odgovara.
Ona blene u njega.
-Molim? Što? Kako?!-
-Oprosti, zaboravio sam da ti nisi iz našeg vremena. Pogledaj.-
Preko cijelog se zida sada protezao ogroman ekran. Ispod njega nešto nalik na tipke.
On dotakne jednu, a na zidu zapleše šuma okupana jutarnjim suncem, razbuđena laganim povjetarcem.
-Ovako stvaraš sliku na ekranu. Brišeš što ti se ne sviđa, dodaješ što voliš. Kada budeš potpuno zadovoljna, stisneš tipku na dnu. I ne zaboravi, sve možeš promijeniti kada god poželiš. Na lijevoj strani tastature biraš stil, karakteristike… sve što ćeš ovdje biti. Dobro?-
Ona nesigurno kimne glavom. Bojažljivo dodirne plavičastu tipku koja je više ličila na nakupinu vode nego na alat za upravljanje, a zatim brzo povuče ruku. Uplašeno podigne glavu.
Uz rub šume ljeskalo se more. Mlada žena nije mogla odvojiti pogled od ekrana.
-Predivno.- Tiho reče.
On slegne ramenima.
-Dobro došla u virtualni svijet.-
A zatim nestane iza vrata.
Ostala je sama. Uzbuđena i preplašena istovremeno. Nije imala pojma gdje se nalazi, ali svakim trenom, njeno novo utočište činilo se sve privlačnije i privlačnije.
… nastavlja se…(a možda i ne  )
Usput, svima koji slave ajriš praznik St. Patric day, neka je sretno i veselo  
|
