Marketing
Prije sna
Dragi moji prijatelji, sljedeći tjedan neće me puno biti, jer se spremam za jedan razgovor za posao, a glede istoga, potegnut ću malo do Metropole.
Ne nadam se previše, ali vrijedi pokušati.
No, vratit ću se ja i nastaviti sa piskaranjem.
Priča se nastavlja, naravno, Cordelia draga ipak si ti bila u pravu. Ne mogu ja protiv sebe.
Samo o nastavcima mislim dok kuham, perem, radim uobičajene dosadne kućanske poslove (pa i ne budu tako dosadni:)).
A vama svima želim lijepu i nadasve ugodnu noć i puse vam ostavljam
Na proplanku odjevenom u šarene boje proljeća, pored šumarka uz koji se lijeno protezao potočić, stajala je Aurora više nego zadovoljna svojim djelom. Lahor je tek jedva primjetno počivao u mekim krošnjama, dok je sunce zlatilo toplim sjajem. Njezin komadić raja bio je završen. Dodirom malene tipke na dnu neobične tastature, slika sa ekrana preselila se u prostoriju. Sada je mogla ubirati nježne ljubičice, mirisati ruže, ležati u travi koja se povijala pod težinom njenog tijela. Sve je djelovalo tako stvarno. Prožme je duboko zadovoljstvo. Isplatilo se beskonačno tipkanje, brisanje, isplatio se očaj i strašna pomisao da je pred njom nemoguća misija. Napokon je mogla sama sebi čestitati. Za totalnog početnika kao što je ona, napravila je čudo.
Mala crvena žaruljica upozoravajuće zabljesne. Ona se uplašeno trzne. Nešto je zaboravila?
Tipke s lijeve strane (koje nije imala vremena proučiti), sada su promijenile boju. Nesigurno stisne jednu. Otvori se maleni prozor.
Unesite domenu.
-Domenu?- Nesigurno će djevojka.
-Što je domena?-
Pritisne tipku za pomoć.
Domena
Stvaranje virtualnog identiteta osobe, jednoznačno povezanog s fizičkim identitetom, a zbog zadovoljavanja osobnih potreba fizičke osobe.
Pisalo je u prozorčiću.
Aurora se zamisli. Kakav bi ona to stvorila identitet koji bi bio povezan s fizičkim identitetom (pogled joj klizne niz lepršavu haljinu i bose noge uronjene u travu), te koje bi osobne potrebe ona trebala zadovoljiti? Nervozno se ushodala proplankom. Rado bi s nekim popričala, makar i sa neobičnim čovječuljkom, ali bila je sasvim sama.
Zar je moguće da je sama u ovom čudnom svijetu? Lagano zatrese glavom. Bilo bi to nevjerojatno. Uostalom, već je upoznala čovječuljka (iako mu ni ime ne zna), stoga mora postojati još… netko. Svemirac, Marsovac ili čovjek, svejedno.
Zamišljeno prijeđe pogledom preko nepreglednog prostranstva koje se stvorilo ni iz čega. Nekada je prostorija imala vrata, ali kako ih sada pronaći?
Klizila je rukom preko zida ispred kojeg je do maloprije vrijedno tipkala. Mora pronaći sljedeći zid. Na trenutak zastane napipavši sitnu udubinu. Zagrebe noktima, ali ništa se ne dogodi. Produži dalje. Činilo se da je soba nekako narasla, da je poprimila divovske razmjere…
Komad zida stane se uz lagani šum povlačiti na desnu stranu. Aurora poskoči od iznenađenja.
Bojažljivo proviri na drugu stranu. Od jarke sunčeve svjetlosti koja je obasjavala njen proplanak, nije vidjela ništa, no čim su joj se oči privikle, ona opazi nešto nalik na tunel. Nakon kratkotrajnog nećkanja, napokon zakorači u limeno crijevo koje se protezalo duboko u tamu. Vrata njenog doma istog se trena zatvore. Auroru obuze strah. Što ako se ne bude mogla vratiti? Noge je zazebu na metalnoj površini improviziranog hodnika. Tamni zidovi nisu djelovali ni malo obećavajuće. Koračala je postrance, klizeći niz glatku površinu, ni na trenutak ne ispuštajući iz vida vrata svoga doma. Ne smije se izgubiti. Ni pod koju cijenu. Hodajući tako, gotovo je pala kada su se nevidljiva vrata s njene desne strane bešumno otvorila. Posrćući je uletjela među društvo okupljeno na krajnje neobičnom mjestu.
-Oprostite- Zbunjeno zagladi kosu koja joj je pala preko čela, svjesna tišine u sobi i začuđenih pogleda prikovanih za nju.
…nastavlja se, naravno…
Post je objavljen 24.03.2007. u 00:40 sati.