Upravo završen, još vruć, poslužen na pladnju.
Dobar tek:))
Naći se ponovo na vjetrometini, bio je krajnje neugodan osjećaj. Naročito nakon toplog kreveta, čaja pripremljenog samo za nju i dobrih ljudi kojima je posao brinuti se. Anita nije dugo žalila. Više ne mora pokazivati ljudima razglednicu. Napokon je saznala gdje se zgrada nalazi. Zaustavila je već prvog prolaznika na kojeg je naletjela.
«Oprostite, Cvjetno naselje, znate li gdje je?»
On je sumnjičavo odmjeri.
«Možeš na dvanaesticu. Dalje pitaj vozača.»
«Na čega? Kakvu dvanaesticu?»
Muškarac je primi za ovratnik.
«Mala, jel' se ti to zezaš samnom?»
Ona uplašeno odmahne glavom. Muškarac je odgurne i nastavi dalje. Anita se osjećala kao vanzemaljac. Što je dvanaestica? Koji vozač. Čega vozač?»
Nesigurnim korakom produži dalje. Poželjela se vratiti u samostan i otkriti o kakvim je brojevima riječ, ali bila je previše nestrpljiva da bi mirno čekala nekoga tko bi je odveo do Ivana. Uostalom, Badnjak je. Svećenici imaju posla preko glave. Vjerojatno je ne bi pustili do sutra, možda čak i do prekosutra, a Anita nije željela čekati ni sekunde. Opazi dva mladića zgurena ispred izloga.
«Dečki» izusti prije nego je napusti hrabrost. Oni okrenu glave prema njoj.
«Što hoćeš» gnjevno procijedi jedan.
«Znate li gdje je Cvjetno naselje?»
«Znamo.» Reče drugi i povuče prijatelja na drugu stranu. Anita je zbunjeno gledala za njima, dok su se oni grohotom smijali. S osjećajem nelagode osvrne se oko sebe.
Trgovine su bile zatvorene, ulice sablasno puste, samo je vjetar divlje nosio sve pred sobom rasipajući snijeg praznim gradom.
Ljudi se pripremaju za polnoćku, nikome nije do šetnje po ovoj hladnoći, pomisli tjeskobno.
S vremena na vrijeme opazila bi kakvog teturavog stvora izbačenog iz gostionice, ili samo izgubljenog u prostoru i vremenu. Brzo bi prelazila na drugu stranu strahujući od daljnjih neugodnosti. Znala je ona kako pijanci mogu biti bezobrazni.
Žurno nastavi dalje. Uvjerenje da će večerati sa Ivanom i njegovom tetom, polako ju je napuštalo. Zbog toga ubrza korak boreći se sa vjetrom koji ju je gurao unatrag, sa pahuljama snijega koje su se prosipale po njenom sitnom licu, nadajući se da će se u najgorem slučaju znati vratiti u staru crkvu.
«Oprostite, znate li kako doći do Cvjetnog naselja?» Upita staricu umotanu u veliki crni rubac. Žena se okrene.
«Ha? Šta hoćeš mala?»
«Cvjetno naselje. Znate li gdje je?»
«Molim? Što hoćeš od mene? Orobiti me?!»
Starica podigne štap.
«Gubi se dok te nisam udarila!» Anita nemoćno ustukne. Oči joj se napune suzama.
«Stara je gluha je ko' top.» Začuje iza sebe. Naglo se okrene. Dječak otprilike njene dobi stajao je naslonjen na oronulu ogradu i poigravao se džepnim nožićem.
«O, nisam znala. Možda mi ti možeš reći kako da dođem do Cvjetnog naselja?»
«Možda, ako imaš sitnog.»
Anita prekopa po torbici nadajući se da je ostao kakav sitniš. Odahne s olakšanjem kada iskopa jednu kovanicu.
«Imam samo ovo.»
On se prijezirno osmjehne.
«Ti ovo nazivaš sitnišem? A što da radim s tim?»
«Nemam više. Molim te, pomozi mi.» Usrdno će Anita.
On ju je promatrao ispod oka šutirajući praznu limenku, zatim glavom mahne ulijevo.
«Tri ulice niže vidjet ćeš znak.»
Ona odahne s olakšanjem.
«Hvala ti! Puno hvala!»
«Jesi čula?» Dobaci prijateljici u džepu.
«Još malo i naći ćemo Ivana.»
Dječarac je isprati pogledom.
«Mala je skroz luda.»
Anita se spuštala cestom pogledavajući u svaki prolaz od straha da će previdjeti ulicu. Zavirivala je u kolne prilaze, puteljke koji su vodili do garaža, što ju je znatno usporilo. Naposljetku se našla na raskrižju, treća ulica lijevo, kako je rekao dječak, ali natpis nije vidjela. Osvrtala se na sve strane strahujući da je ponovo zalutala. Promet u ovome dijelu grada bio je gust, otežan lošim vremenom i nestrpljenjem vozača. Auti su se zaustavljali uz škripu kočnica, čule su se psovke, kretalo se uz cviljenje guma. Anita se približi automobilu zarobljenom u koloni. Za volanom je sjedila mlada žena. Djevojčica pokuca na prozor. Žena zine u čudu.
«Mala, što radiš vani po ovoj hladnoći? Ne bi li trebala biti kod kuće?»
«Tražim Cvjetno naselje. Molim vas…»
«Upravo stižem odande. Spustiš se cestom, tri-četiri kilometra niže… Ne bih ti preporučila pješačenje. Čuj, da nije ovakva gužva…»
Anita se osmjehne. Propješačila je ona puno više. Čvršće stegne šal oko glave cvokoćući zubima. Činilo se da je temperatura pala još nekoliko stupnjeva, ali to nije brinulo Anitu. Ta nadomak je cilju!
Nizali su se redovi kuća, trgovina, raskršća, parkova, djevojčica se dobro zapuhala, vratio se i neugodni kašalj, a toplinu u očima opravdavala je naporom kojim je bila izložena. Iako je željela što prije doći do prijatelja, noge su otkazivale poslušnost. Sve je tromije gazila kroz gust snijeg, sve je češće uzimala odmora da bi došla do daha, a premda je drhtala od hladnoće, čelo joj je bilo orošeno znojem. Ipak, ma što bilo, neće odustati.
Samo kukavice odustaju, prisjeti se Ivanovih riječi. Nakon prevaljena tri kilometra, odlučila je napraviti stanku. Srce joj je galopiralo u grudima, a u nogama je osjećala tupu bol.
Zađe u park tražeći zgodno mjesto gdje će ostati neprimjetna, dok ne prikupi snagu za dalje. Dohvati komadić snijega i prinese ga ustima. U grlu je osjećala već poznato peckanje i neugodnu toplinu. Proguta hladnu tekućinu. Imala je osjećaj kao da gasi požar. Otrgne inje s grane i strpa u usta kao što bi strpala lizalicu. Usput je cupkala na mjestu kako bi ugrijala noge.
«Što jedna djevojčica radi u parku usred noći?» Začuje glas iza sebe. Munjevito se okrene zadržavajući krik u grlu. Podalje od nje stajao je muškarac u crnom kaputu. Crni šešir navukao je preko čela, tako da mu nije mogla vidjeti lice.
«Nnništa. Malo se odmaram.» Promuca.
«A, odmaraš! A od čega se to odmaraš?»
Anita se ukoči. Trebala bi pobjeći. Odmah. Ali ne može. Oči su joj prikovane uz mračnu priliku, a noge kao da su od olova. Muškarac se nađe ispred nje.
«Onda, pitao sam te nešto.»
«Ttttražžžim prijatelja.»
«Aaaa, prijatelja! Ja ti mogu biti prijatelj.»
«Nnnne. Ttttražim svog prijatelja Ivana.»
«Dobro, ja ću ti pomoći. Reci mi adresu i odvest ću te k njemu.»
Aniti se nije svidio izraz njegovog lica. Brzo odmahne glavom.
«Nnnne treba, hvala. Sama ću ga naći.»
On se sagne podrugljivo se osmjehujući.
«Ljepotice, imaš li ime?»
«Anita.»
«Anita. Vidio sam te na televiziji. Traži te cijela gradska policija. Da im javimo gdje si?»
Ona preplašeno odmahne glavom.
«Nnnne, molim vas.»
«Znači, zajedno ćemo potražiti Ivana?»
Djevojčica kimne glavom. Muškarac je primi za ruku. Pokaže niz park.
«Ovuda, molim.»
«Aaaali, nisam vam rekla gdje stanuje.» Panično će djevojčica.
«Nema veze, draga. Nema veze.»
Anita pokuša izvući ruku, ali njegov stisak nije popuštao. Panično se obazre prema cesti koja se sve više udaljavala, dok su oni gazili u mrak.
Nastavlja se…
Post je objavljen 02.02.2007. u 01:28 sati.