Moj izgubljeni svijet

Neću dužiti s uvodom, jer je nastavak ionako dug. Stoga vam želim ugodno čitanje...


Viktor ispije još jednu čašu tupo zureći u zamagljeno prozorsko staklo. Ote mu se dug uzdah. Sve je uzalud. Bože, sve je bilo uzalud. Mahne prema konobaru pokazujući na praznu butelju. Sjedokosi muškarac u trenu se nađe pored njega.
«Maestro…»
On energično mahne rukom.
«Zaboravi, Josipe. Samo mi donesi još jednu.»
«Jeste li sigurni?» Upita ga muškarac.
«I više nego siguran. I molim te, pusti još jednom Offenbacha.»
Konobar obriše kapljice znoja s čela.
«Istu kompoziciju?»
Viktor sanjivo kimne glavom.
Konobar se nečujno udalji od stola.
«Ta joj je najdraža.» Tiho će muškarac.
Pripali cigaretu zamišljeno se poigravajući sa upaljačem. Pogled mu odluta na zlatni Rolex. Sve je manje bilo nade da će se pojaviti. Ipak, svaki put kada bi se vrata otvorila, Viktor bi podigao glavu.
Vesela družina za susjednim stolom bučno se opraštalo. Prštale su čestitke, najbolje želje, vedri povici. Grupica se zaustavi pored njegova stola.
«Čestitamo, gospodine Bonaci! Obavezno ćemo doći na koncert! Sretan Božić!»
On nehajno mahne lagano klimajući glavom. Čak je i usne razvukao u nešto nalik na osmjeh.
«Vidimo se, gospodo.»
Kada je društvo izašlo na cestu, u taverni zavlada ugodna tišina. On značajno pogleda prema konobaru. Trenutak kasnije, nježna melodija razlije se prostorijom. Viktor duboko povuče dim cigarete. Osjeti ugodno žarenje u grudima. U kutovima očiju zapeckaju ga suze.
Gabriela. Na trenutak se ponadao da će je meki taktovi Offenbachove «Barcarolle» namamiti k njemu, ali vrata se nisu otvarala, a on je i dalje sjedio sam za stolom, zatvorenih očiju, ruku podignutih u zrak, dirigirajući zamišljenom orkestru, dok su ga bademaste oči njegove Gabriele razdragano promatrale iz prvoga reda.
Konobarov khm trebao ga je vratiti u stvarnost, ali kome se žuri suočiti sa groznom istinom? Viktor stisne oči još čvršće, dok mu zamišljena palica energičnije propara zrak.
Svakim taktom tonuo je sve dublje u stanje očaja, opijenosti i čežnje.
Umjesto orkestra, sada se pred njim protezala raskošna plesna dvorana ispunjena uzvanicima, a on je u naručju držao lijepu Gabrielu odjevenu u svilenu haljinu boje lavande, svaka oblina njenog zanosnog tijela nazire se kroz prozračnu tkaninu, kosa boje kestena upletena je visoko u punđu, samo nekoliko mekih uvojaka nježno padaju niz vrat. Promatra ga očima sjajnim od uzbuđenja, nestašno se privija uz njega, dok klize dvoranom u ritmu valcera…
«Maestro» odlučno će konobar. Viktor ubojito zaškilji prema njemu.
«Što je, Josipe?»
Stariji gospodin pročisti grlo pokušavajući zvučati što obazrivije.
«Danas smo mislili zatvoriti ranije. Božić je. Možda bi bilo bolje da i vi pođete. Ako želite, mogu vam pozvati taksi.»
Viktor pokaže na gotovo punu butelju.
«Tek sam naručio.» Mrzovoljno se otrese.
«Gospodin je može ponijeti. Mislim da bi Gospođa rado podijelila užitak s vama.»
Na riječ Gospođa Viktora probije hladan znoj. Potpuno je zaboravio na Marinu. Vraga. Zaboravio je on na cijeli svijet. Izvuče snop novčanica.
«Koliko sam dužan?»
Konobar mu diskretno podastre račun.
«Možemo li pričekati dok melodija prođe?» Upita razdražljivo. Konobar se bez riječi udalji.
Viktor zaklopi oči, ali slika njegove male preljubnice polako je bljedila. Mrzovoljno se digne od stola. Prostorija se lagano zaljulja.
«Taksi?» Tiho će Josip. On odmahne glavom.
«Mislim da ću prošetati. Godit će mi svjež zrak.»
«Sretan Božić, maestro. I pozdravite nam Gospođu.»
On ljutito zalupi vratima. Koji im je vrag da stalno spominju Gospođu? Nije želio misliti na nju. Ne sada. Ne nakon sinoćnjeg trijumfa, nakon noći pune strasti provedene u naručju najljepše žene na svijetu. Srcem je čeznuo za Gabrielom, za njenim maznim pogledom, njenim poljupcima koji bi brisali svaki trag stvarnosti, za nježnim dodirima i strasnim uzdasima. Pomisao da će se uskoro naći na pragu svoga doma, da će se morati sresti sa pogledom punim nijemog predbacivanja, da će morati pred svojom zakonitom suprugom izgovoriti hrpu besmislenih laži da bi na koncu došao do kreveta, prespavao cijelu ovu gužvu i sutra nazvao voljenu ženu i, ako treba, na koljenima je molio da mu pruži još jednu priliku. U glavi je imao pripremljen govor ispunjen praznim obećanjima, koja se možda, u nekoj daljoj budućnosti, i ostvare.
«Gospodine. Gospodine!» Čuo je tihi glas iza sebe. Nestrpljivo se obazre. I već u sljedećem trenutku svim srcem požali što se okrenuo, što je vidio, ali povratka nije bilo.

Anita je sjedila ispod monumentalnog kipa sklupčana na snijegu, tupo zureći u mrak. Nije više imala kamo. Snijeg ju je zasipao u svoj svojoj raskoši, vjetar joj tjerao rumen u obraze, studen joj presijecala dah, a Anita nije imala ni volje, ni snage pomaknuti se s mjesta. Nakon tri dana mahnite potrage za prijateljem, nakon što je stoički prebrodila sve prepreke, izmakla svim policajcima u gradu, izvukla se iz kandži opasnog manijaka, nakon što je saznala da joj je sav trud uzaludan, djevojčica se prepustila očaju. Plakala je u nijemom jecaju jer nije imala snage pustiti glas. Tuga ju je preplavila poput plimnog vala, a ona se gušila bolno svjesna da je pretrpjela poraz. Sve što još može očekivati, bila je neka mračna tamnica. Ali sada nije osjećala strah. Niti paniku. Bilo joj je svejedno. Apsolutno svejedno.
Netko je primi za ramena. Djevojčica smeteno podigne glavu.
«Mala, što radiš na ovoj hladnoći? Smrznut ćeš se!»
«Pustite me.» Tiho će djevojčica pokušavajući se osloboditi neželjenog stiska.
Osjeti udarac u lice. Uplašeno raširi oči.
Čudesna spodoba, mješavina muškarca i žene zabrinuto ju je promatrala.
«Tko ste vi?» Upita djevojčica zbunjeno.
«Nije važno tko sam ja. Tko si ti?»
«Anita. Ostavite me na miru.» Muklo će kroz suze.
«Da te ostavim? Reci mi, osjećaš li noge? Prste na nogama? Gledam te već pola sata i pola sata se nisi pomaknula. Želiš se smrznuti?!»
Djevojčica htjede pobjeći, ali utrnule noge nisu je slušale.
«Vidiš? Mala, ako se ne sabereš, gotova si.»
«Što hoćete od mene?» Upita djevojčica zbunjeno promatrajući osobu grubih crta lica, sa neuvjerljivom perikom na glavi, u kratkoj bundici, crnoj kožnoj minici i niskim čizmama visoke pete. Usne premazane kričavim crvenilom uobliče se u osmjeh.
«Pomozi ti meni, pa ću i ja tebi pomoći. Zovem se Saša. SASHA, tako se piše. Hihihi, zvuči dobro, ha?»
Anita slegne ramenima.
«Slušaj mala. Očito nemaš kamo, nemaš love, nemaš ništa, inače se ne bi smrzavala ovdje pred sam Božić.»
Djevojčica obori pogled. Neobična spodoba ispruži ruke, podigne Aniti glavu i zagleda joj se duboko u oči.
«Slušaj, draga. Već dugo se želim osamostaliti. Ali trebam partnericu. Hihihi, mogla bi poslužiti. Mlada si, ali i ja sam počela negdje u tvojim godinama. Najgore je prvi put. Kasnije ide. Vidjet ćeš. Lovu dijelimo na pola, jer te moram negdje smjestiti, a sve košta.»
Anita nije imala pojma o čemu Saša priča. Nesigurno slegne ramenima.
«Pogledaj. Vidiš onog čovjeka koji prelazi cestu? Navali.»
«Ha?»
«Fino mu priđeš, kažeš da ćeš mu pružiti raj, znaš već. Čekaj, malo ću te dotjerati.»
Iz torbice izvuče kričavi ruž i njime pokrije Anitine usne. Još nekoliko poteza bojom i djevojčica je izgledala poput otužne karikature.
«Hajde, dušo i sretno! Hihihi…»
Anita krene za muškarcem. Ni sama nije znala što radi, niti zašto to radi. Jednostavno, slijedila je upute nepoznate osobe, jer se njezin cijeli svijet ionako srušio. Sjeti se «dame noći» koju je srela u parku. One iste što joj je dala novac. One iste što je nestala u autu. Maglovito je shvaćala što se očekuje od nje. Ali ne posve, jer u njezinoj djetinjoj glavi nije postojala jasna predodžba o «najstarijem zanatu na svijetu».
«Gospodine. Gospodine!» Tiho zovne uglađenog muškarca u dugom zimskom kaputu, ovratnika visoko podignutog oko vrata. On se smeteno okrene. U nevjerici je treptao očima kao da želi odagnati priviđenje.
«Gospodine, molim vas, pomozite mi. Hladno je, a ja nemam gdje prenoćiti. Možda vi znate…»
Viktor uplašeno ubrza korak. Pred oči mu dođe slika njegove dvanaestogodišnje kćeri. Vjerojatno sjedi ispred televizora, gleda neki film i čeka tatu. Kada otvori vrata, ona će biti jedina koja će mu se iskreno razveseliti, baciti mu se oko vrata, pitati ga kako je prošao koncert, očiju širom otvorenim od uzbuđenja očekivati poklon sa putovanja.
«Dovraga.» Promrmlja. Potpuno je zaboravio kupiti poklon.
«Gospodine» Djevojčica ga je slijedila u stopu. On se pretvarao da ne čuje njeno dozivanje. U nelagodi se obazre oko sebe. Bilo bi skandalozno da neki fotograf ili novinar snimi ovu krajnje nezgodnu situaciju. Ipak, nije želio biti grub prema djevojčici.
Prelazeći na drugu stranu ceste, stane zviždukati ariju iz Nabucca. Glavu zarije dublje u ovratnik nadajući se da ga nitko neće prepoznati. Ili još gore, povezati ga sa ovom nesretnicom.
Ali Anita nije odustajala. Od ubrzanog hoda uhvatio ju je gadan napad kašlja, noge su je boljele da je jedva držala korak s njim, naročito mali prst na lijevoj nozi, gdje se vjerojatno ugnijezdio kakav žulj.
«Gospodine» mucala je kroz suze, ali on ih nije vidio. Želio je samo što prije pobjeći od nesretne djevojčice.
«Bravo mala!» Čula je iza sebe Sašin povik.
Dvije kolegice priđu muškarcu u ženskoj odjeći.
«Jesi lud?! Tjeraš dijete na prosituciju?! Murja će ti oderati kožu! A i Mile kada čuje.»
Sašino lice se smrači.
«Samo se igram, djevojke, ne gledajte me tako mrko. Mala je stvorena za posao.»
Jedna ga opali posred lica.
«Govno ljudsko! Šalješ dijete da obavi tvoj dio posla?! Srami se!»
Njegovo lice se objesi, a krupne suze poteku niz lice.
«Ovo vam neću oprostiti! Vi niste kurve, vi ste puno gore od toga! Pogledaj, razbila si mi nooos!»
I baci se u trk nabadajići u visokim potpeticama.
«Luđak.»
Mrmljala je jedna.
«Idiot.»
Nadoveže druga.
Za to vrijeme Anita je nastavila potjeru za muškarcem. Uspije ga pograbiti za kaput.
«Gospodine, hoćete doživjeti komadić raja?»
On se iznenada okrene. Izraz njegova lica posrami djevojčicu više od tisuću riječi.
Uplašeno ispusti tkaninu iz ruke. On mahne taksiju, potrči nekoliko koraka za vozilom, na trenutak zastane, tiho prošapće
«Žao mi je.»
Zatim sjedne do vozača ne osvrćući se više. Taksist ga upitno pogleda. On promrmlja adresu tupo buljeći kroz prozor.
Koja sam ja budala. Koji sam ja idiot! Gorko pomisli. Dok se taksi s mukom probijao gradskim ulicama, jedino o čemu je Viktor razmišljao, bila je njegova obitelj.

Djevojčica brizne u plač. Rukama pokrije lice srameći se kao nikada u životu. Upravo je učinila nešto nezamislivo, ni sama nije točno znala što, ali dubok stid pekao ju je poput otvorene rane.
Potrči na suprotnu stranu, niz uličicu, među prazne skladišne zgrade, zavuče se u najtamniji dio, šćućuri među velike kontejnere za smeće i gorko zaplače. Gušila se od napada kašlja između jecaja, silno želeći da se zemlja otvori i proguta je glupu i naivnu. Šminka kojom je bila namazana razlijevala se niz lice ostavljajući tamne tragove.
Snježna vijavica harala je gradom, odasvud se čulo sablasno škripanje limenih krovova, plastične vrećice lepršale su zrakom u zagrljaju sa bijelim pahuljama, a hrpe smeća nesmetano su se kotrljale praznim travnjacima. Anita nije osjećala strah, niti hladnoću, gorjela je u vlastitoj vatri, oblivena hladnim znojem, cvokoćući zubima, a snježne su pahulje, poput mekog pokrivača omatale njeno sitno tijelo. Izvadi lutku iz džepa, nježno pomiluje njene platinaste pramenove, odrvenjelim usnama pokuša joj utisnuti cjelov, nasloni se na metalnu kutiju umorna kao nikada do tada. Zaklopi oči tresući se od hladnoće. Minute su prolazile, drhtaji su lagano popuštali, a i studen je sve manje osjećala. Sneno se osmjehne nekoj davnoj uspomeni. Sve ružno i tužno polako je bljedilo.
Vjetar se utišao jednako naglo kao što je i počeo puhati. Na trenutak zavlada ugodna tišina. Anitu preplavi mir. Čak je i kašalj prestao. Ruke joj klonu, a lutka se otkotrlja niz snijeg.
U tom trenu netko je blago prodrma.
Ostavite me, želim spavati! Odlazite! Vikne u mislima. No čini se da osoba ispred nje nije razumjela njenu poruku. Kroz mutnu zavjesu djetinjih uspomena začuje nježan glas.
«Anita, probudi se.»
S mukom podigne kapke pokrivene slojem snijega. Ispočetka je vidjela samo nejasne obrise, a zatim lice i cijelu osobu. Preplavi je val olakšanja. Našao ju je! Susretne se s njegovim beskrajno blagim pogledom. Kada se osmjehnuo, Anita poželi reći da ga već poznaje, samo se ne može sjetiti odakle, da joj je silno drago što ga vidi.
«Dođi. Sigurno si jako umorna. Vodim te kući.» Reče mladić koji bi mogao biti Ivan, za nekih dvadesetak godina.
Njene se oči ispune suzama. Oh, kako je željela poći! Samo kada bi se mogla pomaknuti. Tužno obori pogled.
«Ne mogu.» Htjede reći, ili je uspjela te dvije riječi prevaliti preko usana, ni sama nije bila sigurna. Mislila je da će joj srce pući od tuge.
On klekne do nje brišući joj snijeg s lica.
«Ja ću te ponijeti.»
Ponoćna zvona raspjevano su pozivala ljude na polnoćku, vjetar se umorno povukao u sjeverne odaje, a snježne su pahulje, bez moćnog saveznika, tek slabašno lepršale zrakom.
Anita je mirno počivala na rukama čvrstim i blagim, spokojna kao nikada u životu.

Božić

Florijan se dovukao do prve otvorene birtije smožden kao da je upravo nokautiran u četrnaestoj rundi. A i bilo je otprilike tako. Pozvan da gostuje na TVG-u nije ni slutio da će njegov veliki come back završiti kao veliki debakl. Ismijali su pošiljku za siromašne nazvavši je starim otpadom, a njega najvećim licemjerom, a uz sve to, još se morao smješkati u kameru kako bi ublažio bujicu kritika na svoj račun. Nasloni se na šank i naruči duplu šljivovicu. Nekolicina prisutnih gurkali su se laktom pokazujući na njega. On se okrene prema velikoj plazmi okačenoj u kutu prostorije. S ekrana se smješkala Mirta čija je emisija i dalje išla «uživo».
«Kuja prokleta» prostenje ojađeno.
«Nakon sretne vijesti o štrajkašima koji su se uspjeli izboriti za svoja prava, nastavit ćemo u blagdanskom tonu. Iz tek otvorenog Centra za beskućnike javlja se moj kolega Goran. Gorane?»
Ispred stare dvorane stajao je mlađahni reporter u društvu jednako mlađahnog fratra i grupice skromno odjevenih ljudi. Sa lica im nije silazio osmjeh. Reporter predstavi Fra Dominika i njegov novoosnovan Centar. Svećenik je zahvaljivao svima koji su pripomogli u otvaranju.
«Kako vidite, naš je Centar otvoren svima u potrebi, od 10 do 100 godina, rekli bi.»
Djevojka i mladić veselo mahnu u kameru. Florijan blene.
«Neka sam proklet! Ovo su djeca iz podruma! Tko zna što je s trećom malom.» Kao odgovor na njegovo pitanje svećenik nastavi:
«Stoga molimo sve koji mogu pomoći na bilo koji način, da se uključe. Danas smo malo umorni jer smo cijelu noć molili za Anitu (slika djevojčice pokaže se u kutu) i policajce koji je danima traže…»

Muškarac za stolom ispusti vilicu. U grlu mu zastane komad pečenja. On se zakašlje pokušavajući doći do zraka. Mlada žena pored njega blago ga udari u leđa.
«Markus, jesi dobro? Što se desilo?»
Netko mu pruži čašu s vodom. On zahvalno ispije sadržaj. Uplašeno pogleda u ekran, ali slika djevojčice je nestala.
Društvo za stolom zabrinuto ga je promatralo.
«Onda, što kažeš?» Upita postariji kolega koji je sjedio nasuprot njemu.
«Ha?»
«Trebali bi se priključiti. Donirati nešto. Ti si stručnjak za financije. Ionako će nam odbiti od poreza. A mislim da bi to bio dobar marketinški korak.»
Markus otare znoj sa čela.
«Da, da, bilo bi to u redu. Sutra ću se pobrinuti. Ti samo reci koliko i kamo.»
Muškarac podigne palac u zrak zadovoljno se osmjehujući.
Djevojka pored Markusa začuđeno ga povuče za rukav.
«Hej, jesi poludio? Otkad se ti rasipaš lovom? Kakva donacija? Markus kakvog ja znam nikada ne bi dao ni paru sirotinji. Tvoje je geslo da treba uložiti tamo gdje će ti se lova vratiti, oplemenjena. Što ti je?» Upita zabrinuto.
On smeteno slegne ramenima. Ni sam nije znao što mu je. Ali kada je vidio sliku djevojčice, one iste koju je grubo odgurnuo na parkiralištu, neki čudan osjećaj uvukao se u njega. Ono što Markus nije mogao objasniti zato što nikada ranije nije iskusio, drugi bi nazvali sram, ili grižnja savjesti. No on nije znao ništa o tome. Jedino je htio da taj grozan osjećaj što prije nestane. A prema bogatom iskustvu iz vlastitog života, znao je da nema toga što novac ne može popraviti.

Sliku djevojčice na ekranu zamijene vesela lica ispred spomenutog Centra koja su mahala prema kameri. Jakov isključi televizor. Vani potrubi auto. Dunja podigne mali kovčeg.
«Jakove, želim vam još jednom zahvaliti na svemu.»
On spremno stisne njene hladne ruke.
«Dunja, hm, nešto sam vam želio reći.»
Ona podigne obrvu.
«Za koji mjesec bit ću u mirovini. Mislio sam, ako je to u redu, navratiti do vas…»
Crveneći u licu, iskusni se policajac nekoliko puta nakašlje ni sam ne vjerujući što je upravo izgovorio. No, godina pred njim bilo je sve manje, baš kao i prilike za sreću. Bojažljivo pogleda prema ravnateljici. Ona je prčkala po torbici, zatim izvuče bijelu karticu.
«Izvolite, Jakove, moja posjetnica. Bit će mi drago da nazovete koji put, navratite na kavu, ili kolače. Znate, u Lošinju imamo izvrsnu slastičarnicu.»
On se lagano nakloni. Brižno spremi posjetnicu u gornji džep uniforme.
«Budite sigurni da ću vas nazvati. Već danas, da vidim kako ste putovali.»
Ona se lagano osmjehne.
«I Jakove, mogli bi prijeći na ti.»
U razgovoru ih prekine zvuk sirene iz auta.
«Oh, moram ići.» Usplahireno će ona. Jakov proguta slinu. Sad ili nikad.
Prije nego se stigao predomisliti, spusti poljubac na njene meke usne.
«Čuvaj se, Dunja.»
Ona se zbunjeno osmjehne.
«I ti, Jakove.»
Žena potrči prema autu pomalo zbunjena razvojem događaja. Jakov je promatrao kroz prozor kako ulazi u auto. Podigne ruku na pozdrav.
«Sretan Božić Dunja.» Tiho reče. Ona podigne glavu. U očima su joj se zrcalile suze. Jakov kimne u znak razumijevanja. Auto krene zavojitim puteljkom.
Sunce je blistalo na kristalno čistom nebu obećavajući predivan zimski dan.

~ the end~

Još vam želim priznati da sam inspiraciju za priču dobila davnih osamdesetih slušajući pjesmu Phila Collinsa Another Day In Paradise. Doduše, malo sam je modificirala potaknuta vašim željama i kritikama, te je ispala takva kakva je. Ako netko pažljivije zagleda text, vidjet će da sam čak i riječi iz pjesme uklopila u sadržaj. Činilo mi se prikladno. Nadam se da će se i vama svidjeti.
A sada vas ostavljam i odoh leći.
Naht naht